Skip to content

Gaj Valerije Katul

Gaius Valerius Catullus (Verona, 84.? – Rim, 54.? p. n. e.)

O autoru i djelu

Katul i škola

Za današnju je književnu publiku Katul pjesnik ljubavi, i to Erosa koji isprva opija, potom donosi muke i patnju. Kratkoća Katulova života, deklarativan otklon od društvenih normi, pa i pripadnost skupini „buntovnih autora” čine ga rimskim članom panteona „ukletih pjesnika”. No, ne uklapaju se sve Katulove pjesme u školsku predodžbu neproblematično. Neke su opscene i nasilne; druge su homoerotske; treće su proizašle iz vrlo neljubavnih odnosa i emocija; četvrte su pak „objektivne” te je u njima lirski subjekt skriven. Iz pedagoških razloga sve ono što napreže okvir prihvatljivog ili odstupa od idealnog tipa „najvećeg rimskog liričara” – pritom se lirskom pjesmom smatra djelo koje ostvaruje jedinstvo zvuka i smisla te pobuđuje najdublje osjećaje i izvanredan dojam kako stvaraoca, tako i primaoca – biva iz učionica i čitanki redovno izostavljeno ili prepričano na bezopasan način. Pa ipak, osim Katula koji očarava snagom dojma, izravnošću i živošću govora o ljubavi – „gle, stari su Rimljani baš bili slični nama danas” (pa i to je, valja priznati, vrijednost u distanciranom, ispeglanom, arkadijskom miljeu latinskog i književnosti kao školskih predmeta) – postoji i Katul koji pripada svijetu koji nije naš, svijetu čija će nasilnost, vulgarnost, neprosvijećenost, iracionalnost, egzotičnost sablazniti kako učenike, tako i učitelje razreda gdje se na slajdovima prikazuju lik i djelo „pjesnika ljubavi”.

Život

Vanjski su podaci o pjesnikovu životu oskudni. Rođen u Veroni, na sjeveru Italije, u Transpadaniji (između rijeke Po i Alpi), gdje su živjeli Kelti (koje Rimljani zovu Galima), romanizirani barem stoljeće prije Katulova rođenja, Katul je pripadao kolonijalnoj eliti u bogatoj, gusto naseljenoj i dinamičnoj regiji. Ne znamo je li njegova obitelj bila porijeklom rimska, latinska ili galska; znamo da je bila dovoljno ugledna da ugosti Cezara u vrijeme njegovih galskih pohoda (58. – 50. pr. n. e.),1 a indicije ukazuju da je Katul imao puno rimsko građansko pravo.2

Jeronim je u Kronici (sastavljenoj oko 380, četiri stoljeća nakon Katula) zabilježio da je Katul rođen 87. pr. n. e. i da je umro u svojoj tridesetoj godini: Gaius Valerius Catullus scriptor lyricus Veronae nascitur... Catullus XXX aetatis anno Romae moritur. Suprotno tim podacima, aluzije Katulovih pjesama pokazuju da je autor doživio barem 54. pr. n. e. (godinu drugog Cezarova pohoda na Britaniju, Krasova pohoda na državu Parta, rođenja Tibula i Seneke Retora te procesa Katulova prijatelja Licinija Kalva protiv Vatinija). Zbog toga se pretpostavlja da je Jeronim pogriješio u kronologiji i da je Katul rođen oko 84. To ga čini dvadesetak godina mlađim od Cicerona, petnaestak od Cezara, desetak od Lukrecija i dvije godine mlađim od Salustija.

Najvažniji dio života Katul je proveo u Rimu, kamo je došao s dvadesetak godina, otprilike u doba Katilinine urote (oko 63).

Katulovu su poeziju obilježila tri događaja: smrt starijeg brata, služba u Maloj Aziji, ljubavna veza s prekrasnom, nemoralnom ženom iz visokog društva. Svi su ti događaji bili za Katula bolni, donijeli su gubitak ili neuspjeh.

Ne znamo kada je brat umro. Gaj Memije, u čijoj je pratnji Katul putovao u Malu Aziju, kao propretor upravljao je Bitinijom 57.3 Ne znamo kada je i koliko točno trajala Katulova intenzivna, ali relativno kratka ljubavna veza, kao što ne znamo ni tko je točno bila žena koju Katulove pjesme nazivaju Lezbijom.4

Apulej, pišući dva stoljeća nakon Katula, usputno identificira niz pseudonima žena o kojima su pjevali rimski pjesnici; među njima je i Lezbija, za koju Apulej javlja da se u stvarnosti zvala Klodija (imena se i metrički podudaraju).5 Ime „Klodija” upućuje da se radilo o dami iz jedne od najstarijih rimskih patricijskih obitelji, o jednoj od tri sestre populističkog političara Publija Klodija Pulhera čije su naoružane bande krstarile Rimom.6 Ne znamo koja je od tri Klodijeva sestre bila Katulova Lezbija; najvjerojatnije je to bila srednja, Klodija Metelova, do 59. u braku s Kvintom Metelom Celerom. U tom je slučaju Katulova ljubav bila barem deset godina starija od pjesnika.

Veza Katula i Klodije počela je najvjerojatnije oko 62. (u godini Katilinine pogibije na čelu pobunjeničke vojske; Kvint Cecilije Metul Celer, Klodijin suprug, bio je na čelu vojske koja je spriječila Katilinin prelazak u Galiju). Dok je Katul bio u Bitiniji, 56. je Ciceron na sudu branio Celija Rufa, koji je u to doba bio Klodijin glavni ljubavnik (po svemu što znamo, istovremene i višestruke ljubavne veze nisu bile ništa neuobičajeno u krugovima rimske aristokracije). Ciceronova obrana Klodiju je izložila ruglu, prokazala je kao razvratnu, raskalašenu, trovačicu koja je iz osvetoljubivosti potakla proces protiv Celija. Dvije godine nakon Celijeva procesa, Katul je umro.

Djelo

Katulovo djelo koje je stiglo do nas, Catulli Veronensis liber, obuhvaća 116 pjesama (oko 2300 stihova) podijeljenih u tri skupine prema načelu metra i dužine. Ni podjelu ni redoslijed najvjerojatnije nije odredio sam pjesnik; podudarne se teme, raspoloženja, osjećaji javljaju u svim skupinama. Prvu od njih čine kratke pjesme u različitim metrima (odsutni su samo elegijski distisi; sam ih pjesnik zove nugae, sitnice). U srednjoj skupini, 61-68, pjesme su duže i stilski ambicioznije (tzv. carmina docta, "učene pjesme"). Posljednja skupina donosi opet kratke pjesme, ali u elegijskim distisima; to su epigrami.

Značajan dio Katulovih pjesama po temama i kontekstu ulaze u vers de société, zabavne stihove obilježene duhovitošću i stilskom dotjeranošću, namijenjene užem krugu sofisticiranih čitalaca koji se svi poznaju. Ti su čitaoci, Katulovi sodales, s autorom dijelili estetske i poetičke nazore, polemizirajući s pobornicima drugačijih poetika. Zato ih književna povijest smatra pripadnicima koherentnog umjetničkog pravca ili skupine, prve u rimskoj književnosti za koju znamo. Povjesničari ih zovu neotericima prema jednoj blago podsmješljivoj Ciceronovoj napomeni.7 Pa ipak, treba imati na umu da nisu sačuvani ni program, ni opis, ni cjelovita djela neoterika (osim Katula); i ovdje, kao i u slučaju Katulove biografije, naša znanja počivaju na rekonstrukciji, na indicijama i spekulacijama.

Rimska se književnost od samog početka razvijala pod helenističkim utjecajem; no, neoterici su se od prethodnika razlikovali time što su ih nadahnjivali učeni i maniristički aspekti helenizma, oni svojstveni njegovoj visokoj kulturi čiji su reprezentativni autori Kalimah, Teokrit, Apolonije Rođanin. Njihovo su pisanje obilježavali briga za formu i kompoziciju djela, brušenje izraza (ono što će Horacije nazvati limae labor et mora8), aluzivnost, kontaminacija žanrova, metrički eksperimenti, sofisticirani leksik i stil – kao i odsutnost političkog, društvenog angažmana. Valja pritom imati na umu da je helenistička visoka književnost fenomen prve polovice III. st. pr. n. e. te je od Katula i neoterika dijeli dvjesto godina; ono što je za rimsku književnost „modernizam” u grčkoj je već duže vrijeme dio norme. Kalimah je Katulova izravna inspiracija u dužim pjesmama 61. - 64. (ondje Katula, poput Kalimaha, posebno zanima pripovijedanje epske priče na nekonvencionalan način), a pjesma 66. Katulov je prijevod Kalimahove etiološke elegije Berenikin uvojak, fantastična pripovijest o nastanku jednog zviježđa.

Katulovo pjesništvo dotiče se likova, godina i događaja iz vrlo dramatičnog razdoblja rimske povijesti, „propasti rimske republike”. To je razdoblje o kojem znamo vrlo mnogo. Takvo obilje povijesnih znanja, uz posebna svojstva samih Katulovih pjesama (one spominju ljude koje je autor poznavao i događaje iz njegova života), navodili su književne povjesničare u iskušenje da poeziju pretvore u koherentnu biografsku priču. Vrhunac biografske rekonstrukcije Katulova opusa bila je knjiga Ludwiga von Schwabea Quaestiones Catullianae (Giessen, 1862) koja uključuje tablicu s godinama Katulova života i pjesmama pojedine godine, odnosno događajima koji su pjesme potakli. Premda rekonstrukcija djeluje autoritativno i oslanja se na dokumente, zasniva se ipak, u biti, na ulančanim konjekturama; sve Katulove pjesme koje se mogu internim svjedočanstvima donekle pouzdano datirati pripadaju godinama 56-54, nastale su nakon povratka iz Bitinije, u posljednje dvije godine pjesnikova života za koje znamo. Kasniji pokušaji književne znanosti da proučavanje umjetničke vrijednosti djela emancipira od autora i njegove biografije donijeli su, osobito nakon druge polovice XX. st., kritiku strategije preslagivanja pjesama u „roman o Katulu”. Biografsku naraciju zamijenili su razmatranjem literarnih i retoričkih postupaka ili općenitih društveno-kulturnih tema, pogotovo onih u naše vrijeme dominantnih (poput konstrukcije roda i identiteta).

Za doživljaj Katulove poezije i promišljanje vrijednosti njezinih sadržaja i izraza važna su oba ova pola. Katulov opus zaista ističe autora, njegov glas i njegov život – pri čemu treba voditi računa i o onim pjesmama koje od „najvećeg liričara” iz različitih razloga ne očekujemo, kao i o onima koje se suprotstavljaju erotskim i seksualnim normama i stereotipima, bilo rimskim, bilo našima. S druge strane, tek ako stvorimo predodžbu o izražajnim mogućnostima i konvencijama koje su Katulu stajale na raspolaganju kad je polovicom prvog stoljeća prije nove ere odlučio pisati pjesme – a ta će predodžba nužno ostati nedostatna jer mnogo knjiga i pjesama koje su mogli čitati Katul i njegovi sodales nije stiglo do nas – možemo tražiti uvid u Katulovu verziju žonglerske igre između tradicije i originalnosti, između vrijednosti eksperimenta i vrijednosti reprodukcije, između pisanja kao privatnog i pisanja kao javnog čina.

Rukopisna predaja

Katulovo djelo nije bilo dio antičkog školskog programa, njime se antički gramatičari nisu posebno bavili; već u drugom stoljeću nove ere prijepisi njegovih pjesama imali su grešaka. Kasnije ga čitaju i prepisuju sve manje; iz srednjeg vijeka imamo samo dva svjedočanstva, epitalamij (62) uključen u rukopisnu antologiju iz IX. st. i izjavu biskupa Verone Rathera da čita „Katula koji nikad prije nije bio čitan”9. Oko 1290. rukopis Katulovih pjesama pojavio se, opet u Veroni, bio prepisan i ponovo izgubljen; i njegov je prijepis izgubljen, ali od njega potječu svi kasniji kodeksi i izdanja. Od oko tisuću prepisivačkih grešaka iz tih najranijih prijepisa do danas su filolozi ispravili praktički sve što je bilo moguće; ostaje nekoliko nerješivih nejasnoća, čak i na vrlo važnim mjestima (kao u pjesmi 1).

Odabrane pjesme

  1. Catul. 1, cui dono lepidum
  2. Catul. 30, Alfene immemor
  3. Catul. 50, hesterno, Licini, die otiosi
  4. Catul. 51, ille mi par esse deo
  5. Catul. 64, Peliaco quondam
  6. Catul. 46, iam ver egelidos
  7. Catul. 101, multas per gentes
  8. Catul. 5, vivamus, mea Lesbia
  9. Catul. 16, pedicabo ego vos
  10. Catul. 48, mellitos oculos tuos Iuventi
  11. Catul. 8, miser Catulle, desinas
  12. Catul. 68
  13. Catul. 76, si qua recordanti
  14. Catul. 85, odi et amo
  15. Catul. 11, Furi et Aureli

Literatura

Bilješke

  1. O vezama Katulove obitelji s Cezarom zaključujemo po crtici iz Svetonijeve biografije Cezara gdje se ujedno govori o posljedicama Katulovih književnih napada na Cezara i jednog njegovog suradnika. Suet. Iul. 73: Valerium Catullum, a quo sibi versiculis de Mamurra perpetua stigmata imposita [Caesar] non dissimulaverat, satis facientem eadem die adhibuit cenae hospitioque patris eius, sicut consuerat, uti perseveravit – Valerija Katula, za kojeg Cezar nije ni pokušavao sakriti da mu je svojim pjesmicama o Mamuri ostavio trajan ožiljak, pošto se Katul ispričao, istog je dana primio na večeru te je nastavio uživati gostoprimstvo Katulova oca kako mu je i ranije bio običaj. ↩

  2. Do 49. su stanovnici transpadanske Galije redovno imali samo latinsko pravo (ius Latii). Katul je, međutim, 57. bio član pratnje upravitelja rimske provincije, za što je morao biti i rimski građanin i pripadnik staleža ekvita (Skinner xxii). ↩

  3. Gaj Memije, pučki tribun 66, pretor 58, do 55. bio je suprug Fauste, Suline kćeri; 54. se natjecao za konzula ali je suđen zbog predizborne korupcije te je otišao u progonstvo u Atenu i Mitilenu; dopisivao se s Ciceronom, sastavljao erotske pjesme koje spominje Ovidije. Umro je prije 46. (Schwabe 159–172) U književnoj je povijesti najpoznatiji kao adresat Lukrecijeva didaktičkog epa: Memmi clara propago (Lucr. 1, 42), a Memijevo se ime spominje uz neoteričke pjesnike; Ciceron mu je 51. uputio diplomatski sročeno pismo (Cic. fam. 13, 1) vezano uz Memijevu namjeru da gradi u Ateni na mjestu druge Epikurove kuće, za što je Memije bio dobio odobrenje Areopaga. – Slično kao Katul u pratnji (cohors) upravitelja provincije trebao je biti Tibul (Fordyce 119). ↩

  4. Pseudonim „Lezbija” Katul je odabrao u čast Sapfe, grčke lirske pjesnikinje iz VII. st. pr. n. e., gotovo sedam stoljeća udaljene od Katula. Sapfine se pjesme odlikuju intenzivnošću osjećaja, temama intime, ljubavi i braka (Sapfa je Katulov uzor u pjesmi 51). U antičko je doba otok Lezb primjer rafiniranosti u glazbi, poeziji, odijevanju. ↩

  5. Apulejev Obrambeni govor (Apologia, 158. n. .e), Apul. apol. 10: hic illud etiam reprehendi animaduertisti, quod, cum aliis nominibus pueri uocentur, ego eos Charinum et Critian appellitarim. eadem igitur opera accusent C. Catullum, quod Lesbiam pro Clodia nominarit, et Ticidam similiter, quod quae Metella erat Perillam scripserit, et Propertium, qui Cynthiam dicat, Hostiam dissimulet, et Tibullum, quod ei sit Plania in animo, Delia in uersu. – Ovdje sam opazio da mi predbaciju i zbog toga što sam momke [kojima je Apulej posvetio stihove] nazvao Harinom i Kritijom, iako se zovu drugačije. Na isti način onda neka optuže Gaja Katula što je govorio o Lezbiji umjesto o Klodiji, i Ticidu također jer je o onoj koja se zvala Metela pisao kao o Perili, i Propercija koji pod imenom Cintije skriva Hostiju, i Tibula zato što mu je u srcu Planija, u stihu Delija. ↩

  6. Pošto je 52. Klodija, tada kandidata za pretora, ubio Milon, kandidat za konzula, rimski je plebs u prosvjedima spalio zgradu senata. Milona je na sudu (neuspješno) branio Ciceron. ↩

  7. Ciceron iz Brundizija piše Atiku 50. pr. n. e. (Cic. Att. 7, 2): Brundisium venimus vii Kalend. Decembr. usi tua felicitate navigandi; ita belle nobis flavit ab Epiro lenissimus Onchesmites. hunc σπονδειάζοντα si cui voles τῶν νεωτέρων pro tuo vendito. – U Brundizij smo stigli sedmog dana prije decembarskih kalendi; u plovidbi smo imali onu tvoju sreću, tako nam je fino od Epira puhao blagog Onhesmita duh. Taj spondejski heksametar, ako hoćeš, nekom od neoterika prodaj pod svoj. – Ciceron u pismu svojim improviziranim stihom, njegovim figurama, metrikom, grecizmima, parodira tipičan stih neoteričke narativne elegije ili epilija, stih kakvih ima u Katulovoj pjesmi 64 (64 1, 28, 71-72, 228, 325). ↩

  8. Po Horacijevu je mišljenju upravo takav naknadni trud oko izraza nedostajao rimskoj poeziji. Hor. ars poetica 289–294: Nec uirtute foret clarisue potentius armis / quam lingua Latium, si non offenderet unum / quemque poetarum limae labor et mora. Vos, o / Pompilius sanguis, carmen reprehendite quod non / multa dies et multa litura coercuit atque / praesectum deciens non castigauit ad unguem. ↩

  9. Rather, propovijed Sermo de Maria et Martha 4 (965. / 966.): Catullum numquam antea lectum, Plautum quando iam olim lego neglectum. ↩