Skip to content

Deliciae auctorum Croatiae: textus Praelectio in explicationem elegiarum Propertii (ante a. 1520)

Opus VIAF operis
Praelectio in explicationem elegiarum Propertii N/A

Genus: Philologia / Filologija

Auctor VIAF auctoris
Crijević, Ilija 16070397

Facsimile: Cod. Lat. Vat. 2939, f. XCVv-CIr

Edidit Neven Jovanović, die 2 Aprilis 2022. Manum primam editioni imposuit Darko Novaković.

Textus

Aelius Lampridius Cervinus, Poeta laureatus PRAELECTIO IN EXPLICATIONEM ELEGIARUM PROPERTII

Plerique mortalium caste ac pudice magis loqui quam uiuere student, ut Crispum Sallustium fecisse memoriae proditum est et illos, de quibus eleganter dictum est: qui Curios simulant et Bacchanalia uiuunt.38 Poetae uero longe secus faciunt, qui materiam laetiorem, uitam sanctiorem sequuntur. Hinc illud Catulli:

Nam castum esse decet pium poetam
Ipsum, uersiculos nihil necesse est;
Qui tum denique habent salem et leporem
Si sunt molliculi ac parum pudici.

Hinc etiam Adrianus imperator Voconio poetae decenter inscripsit: Lasciuus uersu, mente pudicus erat. Nec minus et probatissimo uiro Plinio tribuit Ausonius poeta, quod nos apud Martialem reperimus: Lasciua est nobis pagina, uita proba est,39 quod uterque ab Ovidio mutuati sunt, quod scribit ad Augustum:

Crede mihi mores distant a carmine nostro:
Vita verecunda est, Musa iocosa mea est.

Quid ipsius Augusti dicam in uita seueritatem, in uersibus nullam uerborum uerecundiam? Quid Sulpitii mores de carmine non spectandos? Quid Calvi, Tycidae, Memmii, Cinnae, Anseris, Cornificii, Catonis, Metelli, Hortensii, Cecinnae1 et Galli et Tibulli et Ouidii, quorum non ex libris, in quibus multa capiendis auribus confinguntur, sed ex moribus et honesta uoluntate uitam pensitauit antiquitas?40 Quid Epicurum citra malos mores, utpote parce et sobrie uiuentem, in praeceptis praua et inhonesta disserentem? Quid Apuleium in uita philosophum, ad Cerelliam obscaena quaedam et impudica scribentem? Quid Fesceninam locutionem, quid Crothopegnion2? Quid mimmos3 obscaena iocantes, quid comicos, quid Menandrum, quid ipsum Terentium et cum eo Scipionem et Laelium, grauissimos uiros, leuia et ludicra et meretricia ioculariter dictantes? Quid Parthenien a uerecundia dictum, qui non solum coitus regum et deorum sed etiam brutorum per admissarios et gregis maritos decenter immiscuit? Quid alia vel obscaena in libris illis, quae tamen nihil illius uitam dehonestant? Quid ipsum Platonem, seuerissimum hominem, quem deum unicum philosophorum plaerique dicunt, in ephoebos ioculariter suos amores professum? Hinc illud de Agathone, quod nos ita uertimus:

Suavia dum uelox Agathonis in oscula migrat
Vix anima est labris aegra recenta4 meis.

Eadem de Socratis amoribus dici possunt: num tamen aut Socratis aut Platonis integerrimos amores ex ludicris rebus infamabimus? Quid ipsa sacra uolumina Veteris instrumenti, nonne tot amoribus scatent in quibus uxores alienae uiolantur, uirgines rapiuntur, sorores incestantur et per libidinem Astarcte, dea Sidoniorum, hoc est Venus, adoratur – ut innumeras pellices et tot reginas uxores ipsius Solomonis omittam?

Habentur tamen in manibus Sacrae litterae, leguntur, ediscuntur et licet mysticos sensus contineant, salua tamen hystoriae ueritas; sancte, pie ac religiose inter fideles cuiusque ordinis, sexus, aetatis frequentantur. Num tamen Veteris instrumenti sacra lectio nos pudicitiam atque castitatem dedocet et sinistris moribus insinuandis memoriae mandatur? An potius omnia boni operantur in bonum, mali uero et peruersi et qui uitiorum studiosi sunt, omnia deprauant, omnia corrumpunt et unde pessimi fiant, praecepta uel exempla nusquam non habent? Quorum pessimi sunt qui aliud in lingua promptum, aliud in pectore clausum habent et quo magis de uirtute loquitur5, eo semper deteriores sunt. Quos ego parietes et sepulcra dealbata41 iure ac merito dixerim, interius turpes, extrorsum pelle decora et eo baratri intrusos quod uis nulla uirum, non ipsi excindere ferro caelicolae ualeant.42

Nos uero, qui non speciem aut umbram, sed solidum corpus uirtutis sequimur, floriferis ut apes in saltibus omnia libant,43 sic aurea dicta poetarum decerpimus illud obseruantes quod Israelitis Dominus praecepit ut Aegyptios argento spoliarent; quod tropologice intelligentes eloquentiam et eruditionem a quolibet poetarum mutuamur, atque ut noster Maro faciebat, aurum ex luto elicimus.44

Neque uero canonica decreta tersissimos poetarum uersus legi uetant, quorum lectionis Augustinus, Lactantius et Paullus etiam apostolus, ut alios omittam, studiosi fuerunt. Quod si sanctissimi uiri a poeticis carminibus non abhorruerunt, immo illorum testimoniis sua dicta, quod et philosophi frequenter faciunt, in nonnulis locis corroborarunt, quid obstat quo minus fateamur licere legi poetas?

Cur lectio Propertiana tersa, elegans et erudita nobis est respuenda? An quia lasciuiat, et ludicra et amatoria et impudica decantet, illum e manibus proiciemus? Eruditio tamen et dicendi nitor et grauitas et spiritus in rebus et sublimitas in uerbis45 et multa alia laude digna nos facere uetant, et eo magis quod lingua et calamo poetis ludere46 praemittitur6 et uersiculis mollioribus vel etiam obscaenis, citra morum obscaenitatem et impudititiam uitae, relaxari?

Nam pictoribus atque poetis quidlibet audendi7 semper fuit aequa potestas;47 neque enim quod fictum, scriptum aut pictum est, siue honestum, siue turpe, pictoris aut poetae honestatem siue turpitudinem arguit. Neque mores ex scriptis pendent, neque res rusticas scribentes rustici sunt, neque conuiuia conuiuę, neque bella bellicosi. Quo minus si nos aut legimus aut spectamus illa quae minime facienda sunt, ut matronae Floralia, Vestales Bacchanalia, perinde ac si faceremus condemnamur. Immo si Lacedaemonii per ebriosiores seruos, quos ilotas dicebant, rerum spectaculo turpium liberis suis turpitudinem dehortabantur, si Gismenias Thebanus malos etiam tibicinos8 suis discipulis audiendos putauit quo facilius in bonos euadant,48 nobis quoque, si qua inter legendum turpia occurrent, odio sui maiorem uirtutis amorem parturient. Nam quo patentiora sunt, eo magis ex alienis nostra dedocentur uitia. Hinc iure dicendum foelix quicunque dolore alterius disces posse carere tuo. Quemadmodum enim latentia saxa uel doctos gubernatores nauigandi decipiunt, extantia minime uel rudes, sic nos magis in uitia caeca quam in manifesta passim impingimus, et ea maxime quae uirtutis habent imaginem.

Ut igitur subaeratum a solido auro per Lidium lapidem discernitur, sic nos diuinum amorem ab illo, qui mortalis est, discernentes et alterum ueri ac solidi corporis, alterum specie tenus non sensibus sed rationis examine diiudicantes, et quem sequi uel uitare debemus contemplabimus.9 Nam altero Deum induimus, altero hominem ipsum exuimus ac Cyrcaeis poculis, hoc est uoluptatum illecebris deliniti, in belluas convertimur.

Quis uero nesciat amorem nomen diuinitatis esse, quod neque poetae neque Platonici neque Christiani diffitentur? Degenerat tamen et adulteratur per alterum cognominem, rectius tamen Antherota dicendum. Nam si amor est pulchritudinis fruendae desiderium, ille qui nos, per ea quae facta sunt quaeque cernuntur, ad quandam similitudinem, ad inuisibilem dei pulchritudinem deducit, quaecunque par est desiderio quae uota per omnia quadrat, uerus amor est et perfectus et idem quod Spiritus Sanctus, nec illi benivolentiae, quam nos charitatem uocamus, absimilis. Hic nos per creaturas Creatorem amare cogit et ad illum a corpore et umbra reflecti et penitus transferri, a quo et in quo totius pulchritudinis est fons et origo, cuius amoris et principium et finis est Deus, qui a foedo tactu et belluino gustu et caduco olfactu temperat, et puro aspectu, sincero auditu et pia cogitatione Deum indagat10.

Ille vero secundarius amor, qui nos profano tactu et ferina rabie tamquam sues in lutum demergit corporis et formae perumbratilis11 et caducae, quae re uera est summa deformitas, creat desiderium et oblitum sui hominem et adeo penitus auersum facit obrutescere ut recte dici possit: cum homo esset in honore non intellexit sed comparatus est brutis et iumentis insipientibus.49

Quod si amor est pulchritudinis desiderium, cur ad deformia delabimur? Cur personis et fuco et cęrussa12 fallimur? Quibus detractis nihil est fędius, nihil obscaenius, nihil inanius hac humana, quam nos saepius admiramur atque obstupescimus, pulchritudine. Quae tamen exterius, ut Platoni placuit, quadam13 gratia temperat et proportione congrua et luce conuenienti et numero et mensura illius diuinae nescio quam habet similitudinem; interius in recessu cuiusque obscaenitatis ac putredinis est sentina, a qua quoties tanquam a baratro quodam absorbemur extra ueram pulchritudinem deorbitantes et quasi coelicolae14 natali sede relicta obscaenis stabulamur haris15 faciesque ferarum induimus. Nihil est nobis miserius, nihil infelicius, ut recte dixit poeta Propertius:

Durius in terris nihil est quod uiuat amante.

Haec tot aerumnarum causa, tot calamitatum rabies et corporis uoluptas. Hinc illud Architae, nullam capitaliorem pestem quam corporis uoluptatem hominibus dicentis a natura datam. Cuius uoluptatis auidę libidines temere et effrenatae16 ad potiundum incitarentur; hinc patriae proditiones, hinc rerum publicarum euersiones, hinc cum hostibus clandestina colloquia nasci dicebat; nullum denique scelus, nullum magnum facinus esse ad quod suscipiendum non libido uoluptatis impelleret, stupra uero et adulteria et omne tale flagitium nullis aliis illecebris excitari nisi uoluptate; cumque homini siue natura siue quis deus nihil mente praestabilius dedisset, huic diuino muneri ac dono nihil tam esse inimicum quam uoluptatem; neque enim libidine dominante temperantiae locum esse omnino, nec in uoluptatis regno uirtutem posse consistere. Quod quo magis intelligi posset, fingere animo aliquem iubebat tanta incitatum uoluptate corporis quanta concipi17 posset maxima; nemini censebat fore dubium quin tam diu, dum ita gauderet, nihil agitare mente, nihil ratione, nihil cogitatione posset18. Quocirca nihil tam detestabile, tanque19 pestiferum quam uoluptatem, siquidem ea, cum maior esset atque longior, omne animi lumen extingueret. Hinc illud in Catone Maiori: impedit enim consilium uoluptas, rationi inimica ac mentis, ut ita dicam, praestringit oculos nec habet ullum cum uirtute commercium. Nec ab re diuinus Plato escam malorum uoluptatem putauit, quod ea homines capiuntur ut hamo pisces. Iure itaque Claudianus:

Luxuries, praedulce malum, quae dedita semper
Corporis illecebris ebetat caligine sensus,20
Blanda quidem uultu, sed qua non tetrior ulla
Interius: fucata genas et amicta dolosis
Illecebris blandos auro circumligat angues21
Illa uoluptatum multos connexuit hinnis.22

Huic sententiae Silius subscribit his versibus:

Quippe nec ira deorum tantum, nec tela nec hostes
Quantum sola noces23 animis illapsa, Voluptas
Ebrietas tibi fida comes, tibi Luxus et atris
Circa te semper uolitans Infamia pennis.

Possem innumerabiles affere, partim Graecos partim Latinos, qui contra uoluptatem perorauerunt, quam Hippocrates leuem morbum commitialem24 prodidit, Antisthenes summum malum, Aristoteles et Plato belluis communem, ipse noster Plautus praeuiam moerori. Sed satis est a me uobis indicari quod latissime constat: alteram uoluptatum honestam esse, alteram prorsus inhonestissimam; illam quae citra perditam libidinem constaret ex oculis et auditu et cogitatione laudari ut puto diuinam et omnium uirtutum finem, illam intemperatam cum belluis communem, quae tactu et gustu capitur, ut capitale malum et omnium scelerum matrem a sapientibus damnari. Illam igitur sanctam et immortalem, cuius diuinus amor est auctor, sequimini, hanc deterrimam pestem et immundissimam, quae nos belluas facit, profugite, cuius causa non est existimandum clarissimos poetas et elegiarum scriptores tot uolumina confecisse, sed tanquam illos, qui honesti uim non ignorauerint, ex hac humana diuinam pulchritudinem indagari solitos, cuius consequendae lucubrationibus suis minime compotes conqueruntur et miserabiles elegos decantant. Nam si pulchritudo incorporea est, ut Platoni placuit dicere, et quaedam lux, quaedam gratia et symetria25 corporis, quam noster Maro in Aen.26 his uersibus indicauit:

Os humerosque deo similis: nanque ipsa decoram
Caesariem nato genitrix lumenque iuuentae
Purpureum et laetos oculis afflarat honores;

Pulchritudo omnis autem a deo est, quarum altera per oculos, altera per aures repraesentatur, utraque per poetarum laudes quo deriuatur redit et accepta refertur.

Quod utrunque pariter ut in omnibus caeteris sic in uno Propertio uobis demonstrare facillimum. Primum ipsa carminis concinnitas et pulchritudo iucundissima, quam Plato nec nisi coelitus27 deffluere28 dixit, mirifica quadam suauitate et armonia interlegendum29 percipitur. Nec interlegendum30 me paenitet dixisse: nam qui bene legit, bene cantat, ut doctissimorum hominum est sententia et constans de eadem re. Huius igitur diuinae suauitatis non solum percipiendae sed etiam imitandae studio noctu diuque tentamur31. Nam quemadmodum ferreus annulus a magnete naturam illicibilem32 mutuatur ut alius ab alio consequenter in cathenae speciem alliciatur, non minus instinctus poetarum sic lectores suos afflat ut in illis nescio quam similitudinem sui parturire uideatur.

Illa uero secunda uenustas, quae olim oculis, nunc auribus percipitur, materies poetae, Cynthiae forma, citra omne corpus et libidinis irritamentum nobis erit consideranda et copulata et commixta in hoc carmine diuino diuina sit, non humana: ut enim decorem et gratiam carminis, ita formae citra corpus concinnitatem pulcherrimam a dei mente depromptam esse diuinus Plato iudicauit33. Nos in praesentiarum34 in hoc opusculo neutrum oculis, utrunque cogitatione et auribus sentiemus; licet poetae tanta sit uirtus ut Cynthiae formam non legere, sed spectare quodam modo uideamur, erit tamen hoc nobis non libidinis causa sed diuinae pulchritudinis contemplandae stimulus. Quo penitus illa, quae uerissima est, per hanc, quae poeticae35 depicta est flagrare doceamur, flagrare36 pulchritudine.

Si quid tamen obiter in hac lectione turpius inciderit, odio sui ipsius pulchritudinis amorem uerissimum nobis augebit; non statim tamen poetam damnabimus ut turpia scribentem, sed aliter illum scripsise, aliter uixisse putabimus. Alioquin neque neuus formam, neque maculae marmor dehonestant, neque omnis uerborum licentia et lusus, praesertim poeticus, qui facetiis illustribus et figmentis scatet, sanctiorem uitam et honestam uoluntatem deformat. Sales enim in uerbis et leporem quaerimus, in moribus honestatem.

Sed iam receptui canamus et ad ipsum ueniamus Propertium, cuius opus quam sit tersum, uenustum, molle, iocundum quottidiana uobis lectio quam nunc enarrandam suscipimus37, liquido demonstrabit.

Hrvatski: Ilija Lampridije Crijević, ovjenčani pjesnik, uvodno predavanje uz tumačenje Propercijevih elegija

Većina smrtnika više se trudi čisto i pristojno govoriti nego živjeti, kao što spomen tvrdi da je bio slučaj s Krispom Salustijem i s onima o kojima je zgodno rečeno da hine Kurije, a žive Bakanalije. No, pjesnici postupaju posve drugačije; oni biraju veselije teme, a pročišćeniji način života. Otud Katulovi sithovi:

Pristojno je, naime, da pjesnik čist bude
osobno, a za njegove to stihove ne vrijedi;
u njima soli i privlačnosti ima tek tada
kad su razulareni i premalo pristojni.

Zbog toga je i car Hadrijan pjesniku Vokoniju postavio prikladan natpis:

Razularen u stihu, u duši pristojan bijaše.

Isto je tako i valjanoga gospodina Plinija ocijenio pjesnik Auzonije, što smo pronašli kod Marcijala:

Razularena mi je stranica, život mi je valjan

obojica su to posudila od Ovidija, kako piše Augustu:

Vjeruj mi, karakter je moj od pjevanja mojeg udaljen:
život mi je ćudoredan, a Muza je vickasta moja.

Čemu spominjati kod samog Augusta čvrstinu u životu, a u stihovima potpun izostanak pristojnog izražavanja? A Sulpicijev karakter, o kojem se ne smije zaključivati prema pjesmi? A Kalva, Ticidu, Memija, Cinu, Ansera, Kornificija, Katona, Metela, Hortenzija, Cecinu; pa Gala, Tibula, Ovidija – njihov život starina nije procjenjivala prema knjigama, u kojima je mnogo toga izmišljeno kako bi opčinilo naše uši, već po karakterima i časnoj volji? A Epikur, koji je živio s ove strane lošeg ponašanja, dapače, suzdržljivo i trijezno, a u svojim je uputama predlagao izopačeno i nečasno ponašanje? A Apulej, koji je u životu bio filozof, a Cereliji je pisao besramno i nepristojno? A fesceninsko izražavanje, a Krotopegnij? A mimi koji prave besramne šale, a komičari, a Menandar, a Terencije sam i skupa s njim Scipion i Lelije, najdostojanstvenija gospoda koja iz štosa diktiraju neozbiljnosti, zafrkancije, kurbarije? A onaj zbog suzdržljivosti nazvan Partenije, koji je pošteno zamiješao ne samo odnose kraljeva i bogova, nego i životinja, s pastusima i mužjacima krda? A druga, čak i besramna mjesta u onim knjigama, koja njegov život ipak ne čine manje časnim? A Platon sam, najstroži među ljudima, koga većina naziva jedinim bogom filozofa, a u šali je izjavljivao ljubav efebima? Otud ona pjesma o Agatonu, koju smo ovako preveli:

Dok se u Agatonove slatke poljupce preseliti želi, brza je
duša jedva na mojim usnama, i to nerado, stala.

Isto se može reći o Sokratovim ljubavnim aferama; pa ipak, hoćemo li besprijekorne ljubavi Sokrata ili Platona okaljati zbog neozbiljnosti? A same svete knjige Starog zavjeta, ne vrve li one aferama u kojima se tuđe žene siluju, djevice obešćašćuju, sestre incestom skrnave, a požudom se obožava Aštarta, božica Sidonjana, to jest Venera – da izostavim nebrojene suložnice i jednako nebrojene kraljice-supruge samoga Salomona?

Pa ipak, Sveto je pismo svima u rukama, čita se, uči napamet i, premda sadrži mistična značenja, neokrnjena je njegova povijesna istina; s poštovanjem, pobožnošću i vjerskim žarom za njim posežu vjernici svakoga reda, spola, dobi. Pa zar nas pobožno čitanje Starog zavjeta odučava od pristojnosti i čistoće te ga pamtimo kako bismo usvojili zle navike? Ili možda oni koji su dobri sve okreću na dobro, a zli, izopačeni i željni poroka sve izopačuju, sve kvare i posvuda nalaze upute ili primjere po kojima će postati najgori mogući? A najgori su među njima oni koji jezikom otkrivaju jedno, a u srcu skrivaju drugo, i čim više govore o vrlini, tim gori uvijek bivaju. Njih bih s pravom i razlogom mogao nazvati obijeljenim zidovima i grobovima, iznutra gadnima, izvana krasne kože; gurnuti su u onaj kraj pakla „koji nikakva ljudska sila, ni sami nebesnici mačem uništiti nisu kadri”.

A mi, koji ne slijedimo privid ili sjenu, već čvrsto tijelo vrline, kao što pčele na cvjetnim livadama od svega okuse, tako beremo zlatne riječi pjesnika, misleći na ono što je Gospodin naredio Izraelcima, da Egipćanima uzmu srebro; tropološki tumačeći, rječitost i obrazovanost primamo od svakog pjesnika te, kao što je činio naš Maron, iz blata izdvajamo zlato.

Ni kanonski propisi ne zabranjuju čitanje najuglađenijih pjesnika; takvom su se lektirom predano bavili Augustin, Laktancije, pa i apostol Pavao, druge da i ne spominjem. Ako, znači, ti najsvetiji ljudi nisu zazirali od poetskih pjesama, te su čak njihovim svjedočanstvima na brojnim mjestima poduprli svoje izjave, kako i filozofi učestalo čine, ima li zapreke da ustvrdimo da je dopušteno čitati pjesnike?

Zašto bismo prezreli čitanje Propercija, uglađeno, otmjeno i učeno? Hoćemo li ga, zato što je raspušten te pjeva o neozbiljnim, ljubavnim, bestidnim temama, baciti iz ruku? Ipak nam to brane učenost, sjaj izraza, dostojanstvenost, duh u temama, uzvišenost u riječima, i mnoga druga hvalevrijedna obilježja, i tim više što je pjesnicima dozvoljeno igrati se jezikom i sviralom te se opuštati slobodnijim, pa i prostim stihovima, ali bez prostote i besramnosti života?

Slikari su i pjesnici uvijek imali jednaku ovlast da se usude na bilo što; ništa što je izmišljeno, napisano ili naslikano, bilo časno bilo sramotno, ne svjedoči o časti ili sramotnosti slikara ili pjesnika. Ne ovisi karakter o knjizi; niti su oni koji pišu o poljoprivredi seljaci, niti kad pišu o gozbama uzvanici, niti kad pišu o ratovima ratoborni. Stoga, ako čitamo ili gledamo ono što nipošto ne treba činiti – kao matrone na Floralijama, vestalke na Bahanalijama – nećemo biti osuđivani jednako kao kad bismo to i činili. Štoviše, ako su Spartanci svoju djecu odgovarali od vulgarnosti vulgarnim prizorima koje su izvodili pijani robovi, zvani iloti; ako je Tebanac Gismenija smatrao da njegovi učenici trebaju slušati i loše svirače frule, kako bi lakše postali dobri, i nama će, ako čitajući naiđemo na ponešto sramotno, odbojnost prema tome uroditi većom ljubavlju prema vrlini. Jer, što su poroci očitiji, to se snažnije na tuđem primjeru odvikavamo vlastitih. Otud se s pravom kaže sretan tko god je iz tuđe boli naučio kako izbjeći vlastitu. Jer, kao što skrivene hridi mogu prevariti i kormilare vješte plovidbi, a one koje vire iz vode neće zavarati niti neiskusne, tako i mi češće upadnemo u poroke koji su prikriveni nego u one koji se jasno vide, a osobito u one koji imaju lik vrline.

Kao što se, dakle, ono što je pozlaćeno razlučuje od čistoga zlata pomoću lidijskog kamena, tako i mi razlučujemo božansku ljubav od one koja je smrtna te jedna, prosuđujemo ne osjetom nego ispitom razuma, pripada istinskom i čvrstom tijelu, druga je tek površna; razmislit ćemo koju trebamo slijediti, odnosno izbjegavati. Jednom, naime, odijevamo Boga, drugom sa sebe skidamo čak i čovjeka te se, zavedeni napicima Kirke, to jest mamcima užitaka, pretvaramo u zvijeri.

A tko ne bi znao da je ljubav ime božanstva, u čemu se ne razilaze ni pjesnici, ni platoničari, ni kršćani? Pa ipak, ljubav se može izroditi i onečistiti, te je takvu onda svakako ispravnije drugim nadimkom nazvati Anterotom. Jer, ako je ljubav želja za uživanjem u ljepoti, ona koja nas, po onome što se čini i što se gleda, vodi prema nekoj sličnosti s nevidljivom božjom ljepotom, sve ono što je doraslo želji i što je može u svakom pogledu zadovoljiti, to je istinska ljubav, savršena, isto što i Duh Sveti, i ni po čemu drugačija od one blagonaklonosti koju zovemo kršćanskom ljubavlju. Ta nas ljubav vodi da preko stvorenja ljubimo Stvoritelja, da se od tijela i sjene odrazimo, upravo prenesemo na nj, od koga i po kome je izvor i vrelo svekolike ljepote; početak i svrha te ljubavi jest Bog; ta ljubav se suzdržava od gnusnog dodira i živinskog okusa i vremenitog njuha te Boga istražuje čistim pogledom, neukaljanim sluhom i pobožnom mišlju.

Ali ona drugotna ljubav, koja nas vulgarnim dodirom i životinjskim bjesnilom, poput svinja, uranja u blato tijela i zasjenjena i propadljiva oblika, koji je zapravo krajnost izobličenja, ona stvara želju te kod čovjeka, koji zaboravlja na sebe i tako se od sebe posve odvraća, izaziva poživotinjenje, te se valjano može reći: „čovjek, kad je imao časti, nije to shvaćao”, već biva prispodobljen zvijerima i nerazumnoj marvi.

Pa ako je ljubav želja za ljepotom, zašto posrćemo u ružnoću? Zašto dopuštamo da nas prevare maske, šminka, puder? Skine li se to, nema odvratnijeg, sramotnijeg, ispraznijeg od ove ljudske – a mi joj se tako često divimo i pred njom nam nestaje dah – ljepote. Nju ipak izvana, kako je smatrao Platon, ublažava određena dražest te skladnim razmjerom, pod prikladnim svjetlom, po brojčanom odnosu i mjeri zadržava neku sličnost s božanskom ljepotom; iznutra, u dubini, nalazi se kaljuža svake sramote i truleži, koja nas mnogo puta guta kao kakav pakao, te izlazimo iz putanje istinske ljepote i poput nebesnika koji su ostavili rodni dom smještamo se u štali, u sramnome blatu i lica nam postaju životinjska. Ništa od nas nije bijednije, ništa nesretnije, kako je pravo rekao pjesnik Propercije:

Na zemlji nema ničeg živog izmučenijeg od ljubavnika

To je uzrok niza patnji, bjesnilo niza nesreća i tjelesni užitak. Otud Arhitine riječi „nijednu nije smrtonosniju pošast ljudima priroda dala nego što je tjelesni užitak. Hlepeći za tim užitkom raspaljuju se nepromišljene i razuzdane želje kako bi ga se domogle; otud izdaja domovine, otud rušenje državnih ustroja, otud su se, kažu, rađali tajni pregovori s dušmanima; konačno, nema zločina, nema silnoga nedjela na koje nas ne bi natjerala želja za užitkom; silovanja, preljubi, svi poroci te vrste potaknuti su ničim drugim nego mamcem užitka; i mada čovjeku bilo priroda, bilo neki bog nisu dali ništa izuzetnije od razuma, tom božanskom daru i poklonu nema većeg neprijatelja od užitka; jer, dok želja gospodari uopće nema mjesta za samokontrolu, a ni u carstvu užitka ne može postojati vrlina. Kako bi se to bolje razumjelo, pozivao je da zamislimo nekoga pod utjecajem tolikog tjelesnog užitka koliki se najveći može osjetiti; smatrao je da nitko ne bi sumnjali da se u stanju takvog uživanja ne može ništa činiti umom, ni razumom, ni mišljenjem. Zbog toga nema ničeg toliko odbojnog i toliko kužnog kao što je užitak koji, ako je veći i dugotrajniji, može u duhu ugasiti svako svjetlo.” Otud one riječi u Katonu Starijem: jer užitak ometa razmišljanje, užitak je neprijatelj razuma, on, da tako kažem, zatvara oči uma i ni u kakvoj vezi nije s vrlinom. Tome je prikladno božanstveni Platon smatrao da je užitak mamac zala, jer se njime ljudi hvataju kao ribe na udicu. U pravu je zato Klaudijan:

Ugoda, preslatko zlo, koja vječno odana
mamcima tijela sjenom oslabljuje pamet.
Nježno je njezino lice, ali nema nijedne gadnije
iznutra; namazanih obraza, ogrnuta himbenim
mamcima zlatom obavija nježne zmije,
ona ih je vezala uz mnoge udice užitaka.

Uz to mišljenje pristaje i Silije, sljedećim riječima:

Dapače, ni gnjev bogova ne šteti toliko, ni koplja ni dušmani
koliko sam štetiš kad prodreš u duše, Užitku;
Pijanstvo ti je vjeran drug, kao i Raskoš i, uvijek
oko tebe leteći na crnim krilima, Sramota.

Mogao bih ih navesti bezbroj, što Grka, što Rimljana, koji su držali govore protiv užitka; Hipokrat ga je razotkrio kao lak oblik epilepsije, Antisten ga je nazvao krajnjim zlom, Aristotel i Platon onim što sve zvijeri dijele, sam naš Plaut rekao je da je užitak prethodnik tuge. Ali dovoljno je da vam ukažem na ono oko čega postoji najšira suglasnost: jedna je vrsta užitaka časna, druga krajnje nečasna; onu prvu, koja se, daleko od nepopravljive požude, koncentrira u očima, slušanju i mislima, može se hvaliti kao, rekao bih, božansku, kao svrhu svih vrlina; onu drugu, neumjerenu, koju dijele i životinje, koja proizlazi iz dodira i okusa, nju mudraci osuđuju kao smrtonosno zlo i majku svih nedjela. Onu, stoga, svetu i besmrtnu, čiji je tvorac božanska ljubav, slijedite; ovu groznu pošast i nečistu, koja od nas čini zvijeri, izbjegavajte; ne treba misliti da su zbog nje preslavni pjesnici i pisci elegija sastavili tolike knjige, već se, kao oni koji dobro poznaju snagu časti, i znaju po ovoj ljudskoj ljepoti istraživati božansku, koju nisu kadri dosegnuti svojim pisanjem, žale i pjevaju tužne elegijske stihove. Jer, ako je ljepota bestjelesna, kao što je Platon odlučio tvrditi, ako je ona neka vrsta svjetlosti, svojevrsna dražest i simetrija tijela, na koju je naš Maron u Eneidi ukazivao sljedećim stihovima:

Licem i ramenima bogu sličan; jer sama je roditeljica
dahom dala divnu bujnu kosu svom sinu i sjaj mladosti
ružičast i radosnu diku njegovim očima;

a svaka je ljepota od boga; jedna se prikazuje putem očiju, druga putem ušiju, a obje se putem pohvala pjesnika vraćaju onamo odakle su potekle te se primljeno natrag daje.

Oboje vam se podjednako može, kao kod svih drugih, tako i kod samog Propercija, vrlo lako pokazati. Prvo, sama su skladnost i ljepota pjesme iznimno ugodne; Platon za njih kaže da silaze ravno s neba; osjećaju se kao čudesna ugoda i harmonija pri čitanju. I nije mi žao što sam rekao „pri čitanju”, jer, tko dobro čita, dobro pjeva, kao što smatraju najučeniji ljudi, i to postojano, o istoj temi. Stoga smo noću i danju iskušavani željom da tu božanstvenu ugodu ne samo osjetimo, nego i oponašamo. Jer, kao što željezni prsten od magneta posuđuje narav privlačnosti kako bi jedan drugoga susljedno privlačili poput lanca, upravo tako poticaj pjesnika tako nadahnjuje čitaoce da u njima rađa, čini se, određenu sličnost sa samim sobom.

A ona druga dražest, koja se nekoć spoznavala očima, sada ušima, pjesnikov predmet, Cintijina ljepota, nju treba razmatrati mimo svakog tijela i podražaja požude; spojena i pomiješana s ovom božanstvenom pjesmom, neka bude božanstvena, ne ljudska; naime, kao i krasotu i privlačnost pjesme, tako je i savršenu skladnost ljepote, mimo tijela, božanski Platon smatrao poteklom iz božjeg uma. Mi zasad u ovom malom djelu ni jedno ni drugo nećemo opažati očima; oboje će nam donijeti mišljenje i uši; mada je pjesnikova vrlina tolika da Cintijinu ljepotu takoreći ne čitamo, već gotovo gledamo, ona ipak za nas neće biti uzrok požude nego poticaj na razmatranje božanske ljepote. On će nas poučiti kako da gorimo onom ljepotom koja je najistinitija, preko one koja je pjesnički naslikana.

Ako usput tijekom ovog čitanja ipak iskrsne nešto vulgarnije, mržnjom prema sebi uvećat će u nama najistinitiju ljubav prema ljepoti; nećemo ipak odmah osuditi pjesnika kao autora vulgarnosti, već ćemo smatrati da je na jedan način pisao, a na drugi živio. Tako i inače madež ne može obeščastiti ljepotu, niti mrlje mramor, kao što ni sva sloboda i razularenost riječi, osobito ona pjesnička, koja obiluje uzoritim duhovitostima i domišljajima, ne može izopačiti moralan život i poštenu nakanu. U riječima, naime, tražimo sol i šarm, a u karakteru poštenje.

Ali sad je vrijeme da se povučemo i pređemo na samog Propercija; kako je njegovo djelo dotjerano, ljupko, profinjeno, duhovito, to će vam jasno pokazati svakodnevno čitanje, s čijim tumačenjem ovdje počinjemo.

(Preveo Neven Jovanović, 2021.)

Notae

  1. Cecinnae: ita MS; apud Ov. Trist. 2, 443 hodie Sisenna legitur ↩

  2. Crothopegnion: ita MS ↩

  3. mimmos: ita MS ↩

  4. recenta: ita MS, fortasse retenta scribendum erat ↩

  5. loquitur: ita MS ↩

  6. praemittitur: ita MS ↩

  7. audendi: audiendi MS ↩

  8. tibicinos: ita MS ↩

  9. contemplabimus: ita MS ↩

  10. indagat: MS scriba corr. in indagatur ↩

  11. perumbratilis: ita MS ↩

  12. cęrussa: ita MS ↩

  13. quadam: ita MS ↩

  14. coelicolae: ita MS ↩

  15. M. Marullus, hymn. 1, 1 Iovi Optimo Maximo, 39: Obscoenis stabulamur haris; Hymni Et Epigrammata Marvlli / Marullo, Michele 1453-1500. - Electronic ed.. - Florentiae : Societas Colubris, 26.XI.1497 ↩

  16. temere et effrenatae: ita MS ↩

  17. concipi: corr. DN; percipi MS et ed. Paduae 1482 (GW 6948) ↩

  18. nihil cogitatione posset: nihil cogitatione consequi posset (ed. Paduae 1482) ↩

  19. tanque: MS scriba corr. ex tanquam ↩

  20. in MS deest versus e Claud. 1493: Membraque circaeis effoeminat acrius herbis ↩

  21. blandos... angues: ita MS; apud Claud. toruos... hydros ↩

  22. connexuit hinnis: ita MS; apud Claud. innexuit hamis ↩

  23. noces: MS nocces ↩

  24. commitialem: MS scriba corr. postea in comitialem ↩

  25. symetria: ita MS ↩

  26. Aen.: MS corr. ex aliquo verbo illegibili ↩

  27. coelitus: ita MS ↩

  28. deffluere: MS scriba corr. postea in diffluere ↩

  29. interlegendum: ita MS ↩

  30. interlegendum: ita MS ↩

  31. tentamur: ita MS ↩

  32. illicibilem: ita MS ↩

  33. iudicauit: ita MS ↩

  34. in praesentiarum: ita MS ↩

  35. poeticae: ita MS ↩

  36. flagrare: MS scriba a annotavit supra ↩

  37. suscipimus: MS scriba corr. ex suscaepimus ↩

  38. Cf. Ausonius 18, 4 (Cento nuptialis, epilogus) in editione Venetiis: Tacuinus, 14.X. 1496): Sed cum legeris, adesto mihi adversum eos, qui, ut Iuvenalis ait, »Curios simulant et Bacchanalia vivunt«, ne fortasse mores meos spectent de carmine. ↩

  39. Cf. Ausonius 18, 4 (Cento nuptialis, epilogus) in editione Venetiis: Tacuinus, 14.X. 1496 (in editionibus hodiernis versus Martiali tribuitur): »Lasciva est nobis pagina, vita proba«, ut Plinius dicit. Meminerint autem, quippe eruditi, probatissimo viro Plinio in poematis lasciviam, in moribus constitisse censuram... ↩

  40. Catalogum poetarum lascivientium vide apud Ovidium, Tristia 2, 427–448: Sic sua lasciuo cantata est saepe Catullo
    Femina, cui falsum Lesbia nomen erat;
    Nec contentus ea, multos uulgauit amores,
    In quibus ipse suum fassus adulterium est.
    Par fuit exigui similisque licentia Calui,
    Detexit uariis qui sua furta modis.
    Cinna quoque his comes est, Cinnaque procacior Anser,
    Et leue Cornufici parque Catonis opus.
    Quid referam Ticidae, quid Memmi carmen, apud quos
    Rebus adest nomen nominibusque pudor,
    Et quorum libris modo dissimulata Perilla est,
    Nomine nunc legitur dicta, Metelle, tuo?
    Is quoque, Phasiacas Argon qui duxit in undas,
    Non potuit Veneris furta tacere suae.
    Nec minus Hortensi, nec sunt minus improba Serui
    Carmina. quis dubitet nomina tanta sequi?
    Vertit Aristiden Sisenna, nec offuit illi,
    Historiae turpis inseruisse iocos.
    Non fuit opprobrio celebrasse Lycorida Gallo,
    Sed linguam nimio non tenuisse mero.
    Credere iuranti durum putat esse Tibullus,
    Sic etiam de se quod neget illa uiro... ↩

  41. parietes et sepulcra dealbata: Cf. Mt 23, 27: Vae vobis scribae et pharisaei hypocritae, quia similes estis sepulchris dealbatis, quae a foris parent hominibus speciosa, intus vero pleni sunt ossibus mortuorum, et omni spurcitia!; Act 23, 3: Tunc Paulus dixit ad eum: Percutiet te Deus, paries dealbate ↩

  42. Cf. Verg. Aen. 6, 552–553 ↩

  43. Lucr. 3, 11 ↩

  44. Vita Maronis, ed. Venetiis 1480: Cum is aliquando Ennium in manu haberet rogareturque quidnam faceret, respondit se aurum colligere de stercore Ennii. ↩

  45. Cf. Quint. 10, 1, 27: plurimum dicit oratori conferre Theophrastus lectionem poetarum, multique eius iudicium sequuntur; neque immerito. namque ab his in rebus spiritus et in verbis sublimitas et in adfectibus motus omnis et in personis decor petitur ↩

  46. Cf. Beroaldo 1497, Oratio in epistolas Ciceronis et Lucanum: non propterea sunt poetae repudiandi cum neque scriptorum mores ex uersibus iudicandi neque lepidiora carmina pro argumento impudicitiae sint habenda; licet lasciuire carminibus citra impudicitiam, licet lingua et calamo ludere pudenda, animo et corpore exercere probanda ↩

  47. Hor. a. p. 9–10: pictoribus atque poetis / quidlibet audendi semper fuit aequa potestas ↩

  48. Cf. Politianus 1498, Praefatio in Suetonii expositionem: sed neque aut obscoenitatis apud hunc [i. e. Suetonium] quisquam aut crudelitatis exempla reformidet siquidem et Lacedaemonii (ut est apud Plutarchum) soliti etiam sunt per festos dies bene potos seruos atque ex eo parum sui compotes, quos illi εἴλωτας uocabant, ostendere inter conuiuia atque illo pacto docere adulescentis quantum in se mali ebrietas contineret; et Thebanus Gismenias bonos iusta malosque tibicinas discipulis ostendens, hoc modo, aiebat, canere oportet, illo non oportet, uidelicet collatae uitiis uirtutes magis aliquanto, quam si seorsum inspexeris, dilucescunt. ↩

  49. Cf. Ps. 48,13 (48, 21): Et homo, cum in honore esset, non intellexit. Comparatus est iumentis insipientibus, et similis factus est illis. ↩