si quis, iudices, forte nunc adsit ignarus legum iudiciorum consuetudinisque nostrae, miretur profecto quae sit tanta atrocitas huiusce causae, quod diebus festis ludisque publicis, omnibus forensibus negotiis intermissis, unum hoc iudicium exerceatur, nec dubitet quin tanti facinoris reus arguatur ut eo neglecto civitas stare non possit.
idem cum audiat esse legem quae de seditiosis consceleratisque civibus qui armati senatum obsederint, magistratibus vim attulerint, rem publicam oppugnarint cotidie quaeri iubeat: legem non improbet, crimen quod versetur in iudicio requirat; cum audiat nullum facinus, nullam audaciam, nullam vim in iudicium vocari, sed adulescentem inlustri ingenio, industria, gratia accusari ab eius filio quem ipse in iudicium et vocet et vocarit, oppugnari autem opibus meretriciis: Atratini ipsius pietatem non reprehendat, libidinem muliebrem comprimendam putet, vos laboriosos existimet quibus otiosis ne in communi quidem otio liceat esse.
Ako bi se tko, gospodo suci, slučajno zatekao sada i ovdje ne poznajući naše zakone, sudove, običaje, ostao bi, mislim, preneražen stravičnošću ovoga slučaja; za blagdana i festivala, kad su obustavljeni svi pravni poslovi, samo se ovo naše sudsko ročište održavati mora. Taj bi netko zato sa sigurnošću zaključio: vodi se postupak protiv okrivljenika za zločin čija bi veličina, izostane li reakcija, mogla ugroziti opstanak čitave države.
Pa kad bi još čuo da postoji zakon koji nalaže da se o podstrekačima pobune i nasilja – o građanima koji su senat naoružani opkolili, dužnosnike fizički napali, na državnu zajednicu nasrnuli – da se o njima sudska istraga provodi u bilo koji dan, netko bi zakon zdušno odobrio, samo bi za optužbu pitao. A kad bi čuo da se ne pretresa nikakvo masovno ubojstvo, nikakvo rušenje vlasti, nikakav čin nasilja, već da jedan mladić iznimno inteligentan, aktivan, popularan, biva optužen od sina osobe koju sam izvodi pred sud, kao što ju je i prije izvodio, a pritom biva napadan sredstvima bludničkim – tada taj netko sinovsku lojalnost osudio ne bi; ženske strasti treba suzbijati, zaključio bi; a vi ste, shvatio bi, mučenici, kojima odmor nije dozvoljen ni kad se svi odmaraju.
etenim si attendere diligenter atque existimare vere de omni hac causa volueritis, sic constituetis, iudices, nec descensurum quemquam ad hanc accusationem fuisse cui utrum vellet liceret nec, cum descendisset, quicquam habiturum spei fuisse, nisi alicuius intolerabili libidine et nimis acerbo odio niteretur.
sed ego Atratino, humanissimo atque optimo adulescenti, meo necessario, ignosco, qui habet excusationem vel pietatis vel necessitatis vel aetatis.
si voluit accusare, pietati tribuo, si iussus est, necessitati, si speravit aliquid, pueritiae.
ceteris non modo nihil ignoscendum sed etiam acriter est resistendum.
Kako god bilo, poželite li ovaj slučaj razmotriti pomno i procijeniti realno, naći ćete, gospodo suci, da se postupak ovakve vrste ne bi usudio pokretati nitko tko može samostalno odlučivati; a kad ga je već pokrenuo, ne bi se usudio na najmanju nadu u uspjeh da nije podupiran nečijom nesnosnom požudom i nečijom pakleno ljutom mržnjom.
Ali gospodinu Atratinu, pristojnom i finom mladom čovjeku, meni bliskom, ja mogu oprostiti; opravdavaju ga ili lojalnost, ili nužda, ili dob.
Ako je tužbu sam odlučio pokrenuti, bilo je iz lojalnosti; ako su mu naredili, bilo je iz nužde; ako je imao kakvih ambicija, bilo je zbog djetinjastosti.
Drugima, međutim, ništa ne treba opraštati; dapače, valja po njima udariti svim silama.
ac mihi quidem videtur, iudices, hic introitus defensionis adulescentiae M. Caeli maxime convenire, ut ad ea quae accusatores deformandi huius causa et detrahendae spoliandaeque dignitatis gratia dixerunt primum respondeam.
obiectus est pater varie, quod aut parum splendidus ipse aut parum pie tractatus a filio diceretur.
de dignitate M. Caelius notis ac maioribus natu etiam sine mea oratione tacitus facile ipse respondet; quibus autem propter senectutem, quod iam diu minus in foro nobiscumque versatur, non aeque est cognitus, hi sic habeant, quaecumque in equite Romano dignitas esse possit, quae certe potest esse maxima, eam semper in M. Caelio habitam esse summam hodieque haberi non solum a suis sed etiam ab omnibus quibus potuerit aliqua de causa esse notus.
A po meni, gospodo suci, sljedeći se pristup obrani čini u najboljem skladu s Celijevom mladošću: na ono što su tužitelji rekli kako bi čovjeka ocrnili te mu dostojanstvo oduzeli i oteli, na to ću prvo odgovoriti.
Prigovara se zbog oca, po više osnova: ili je sam taj gospodin nedovoljno ugledan, ili se prema njemu sin, navodno, odnosio s nedovoljnim poštovanjem.
Na prigovor o ugledu gospodin će Celije znancima i starijima, i bez mojeg govora, i šutke, posve lako sam odgovoriti; a kome zbog svoje starosti, budući da već dugo ne dolazi na trg i među nas, nije dostatno poznat, ti neka pamte: kakva god u rimskoga ekvita može biti ugleda (a može ga biti, naravno, u najvećoj mogućoj mjeri), on je oduvijek iznimno krasio gospodina Celija, te ga i danas krasi; štuju ga ne samo njegovi, nego svi koji su se iz ma kojeg razloga mogli s njime upoznati.
equitis autem Romani esse filium criminis loco poni ab accusatoribus neque his iudicantibus oportuit neque defendentibus nobis.
nam quod de pietate dixistis, est ista quidem nostra existimatio sed iudicium certe parentis.
quid nos opinemur audietis ex iuratis; quid parentes sentiant lacrimae matris incredibilisque maeror, squalor patris et haec praesens maestitia quam cernitis luctusque declarat.
A to da je netko sin rimskoga ekvita ne bi se smjelo kao optužba iznositi niti pred ovakvom porotom niti preda mnom kao braniteljem.
U vezi s vašom izjavom o poštovanju, to je, slažem se, stvar procjene, ali konačan sud mora svakako donijeti sam roditelj.
Koji je naš stav, čut ćete od zakletih svjedoka; što osjećaju roditelji, jasno pokazuju majčine suze i neizreciva tuga, očeva potištenost i ovaj jad koji promatrate, jad i žalost.
nam quod est obiectum municipibus esse adulescentem non probatum suis, nemini umquam praesenti †Praestutiani† maiores honores habuerunt, iudices, quam absenti M. Caelio; quem et absentem in amplissimum ordinem cooptarunt et ea non petenti detulerunt quae multis petentibus denegarunt.
idemque nunc lectissimos viros et nostri ordinis et equites Romanos cum legatione ad hoc iudicium et cum gravissima atque ornatissima laudatione miserunt.
videor mihi iecisse fundamenta defensionis meae, quae firmissima sunt si nituntur iudicio suorum.
neque enim vobis satis commendata huius aetas esse posset, si non modo parenti, tali viro, verum etiam municipio tam inlustri ac tam gravi displiceret.
U vezi s tvrdnjom da je mladić izazvao nezadovoljstvo svojih sugrađana, nikad ni u čijoj prisutnosti nisu Pretutijani iskazivali veće počasti, gospodo suci, nego u odsutnosti gospodina Marka Celija; ne samo da su ga odsutnoga uključili u svoje najuglednije tijelo, nego su mu i bez njegova traženja dodijelili ono što su uskratili mnogima koji jesu tražili.
Isti su oni sada na ovo suđenje odaslali najistaknutiju gospodu, i članove našeg tijela i rimske ekvite, s predstavničkim ovlastima i s važnom i elokventnom pohvalom.
Time sam, smatram, za svoju obranu postavio temelje, i to najčvršće, budući da se oslanjaju na potvrdu bližnjih ovdje prisutnoga.
Za mladost toga čovjeka ne bi se nipošto moglo adekvatno jamčiti kad bi protiv njega nešto imali bilo roditelj, takav istaknut gospodin, bilo municipij tako ugledan i tako relevantan.
equidem, ut ad me revertar, ab his fontibus profluxi ad hominum famam, et meus hic forensis labor vitaeque ratio demanavit ad existimationem hominum paulo latius commendatione ac iudicio meorum.
nam quod obiectum est de pudicitia quodque omnium accusatorum non criminibus sed vocibus maledictisque celebratum est, id numquam tam acerbe feret M. Caelius ut eum paeniteat non deformem esse natum.
sunt enim ista maledicta pervolgata in omnis quorum in adulescentia forma et species fuit liberalis.
sed aliud est male dicere, aliud accusare.
accusatio crimen desiderat, rem ut definiat, hominem notet, argumento probet, teste confirmet; maledictio autem nihil habet propositi praeter contumeliam; quae si petulantius iactatur, convicium, si facetius, urbanitas nominatur.
Pa i osobno sam, da spomenem i sebe, s takva jednog izvora krenuo prema popularnosti u narodu, i ovi su moji javni napori i životna načela naišli na nešto šire odobravanje upravo osnaženi jamčenjem i potvrdom mojih bližnjih.
Što se tiče predbacivanja na račun moralnosti, onih koja su svi tužitelji višekratno iznosili ne potkrepljujući ih konkretnim optužbama već insinuacijama i uvredama, ta predbacivanja gospodina Celija nipošto neće pogoditi u tolikoj mjeri da požali što se nije rodio ružan.
Takve se zlobne priče, znamo, šire o svima koji su u mladosti bili pristojne i skladne vanjštine.
Ali jedno je tračati, drugo tužiti na sudu.
Tužiteljska zadaća traži optužbu, definirano djelo, imenovanu osobu, jasno obrazloženje, potvrdu svjedoka; za vrijeđanje ne treba ništa osim zlobe; ako je vrijeđanje bezobraznije, zovemo ga prostotom, ako je kultiviranije, zovemo ga duhovitošću.
quam quidem partem accusationis admiratus sum et moleste tuli potissimum esse Atratino datam.
neque enim decebat neque aetas illa postulabat neque, id quod animum advertere poteratis, pudor patiebatur optimi adulescentis in tali illum oratione versari.
vellem aliquis ex vobis robustioribus hunc male dicendi locum suscepisset; aliquanto liberius et fortius et magis more nostro refutaremus istam male dicendi licentiam.
tecum, Atratine, agam lenius, quod et pudor tuus moderatur orationi meae et meum erga te parentemque tuum beneficium tueri debeo.
Za taj sam se, dakle, dio optužbe začudio, i teško mi je palo, što je dodijeljen upravo gospodinu Atratinu.
To nije bilo u redu; njegova dob nije tome bila prikladna i, kao što ste mogli zapaziti, pristojnost toga odličnog mladog čovjeka teško se nosila s takvim govorničkim pristupom.
Bilo bi mi drago da je netko od vas veterana preuzeo taj zadatak zlobnog vrijeđanja; nešto bismo slobodnije i jače i više u vlastitom stilu pobili tu razuzdanost zločestoće.
S vama, gospodine Atratine, bit ću blaži, kako zato što vaša pristojnost postavlja granice mojim riječima, tako i zato što moram poštivati lojalnost koja me veže s vama i vašim roditeljem.
illud tamen te esse admonitum volo, primum ut qualis es talem te omnes esse existiment, ut quantum a rerum turpitudine abes tantum te a verborum libertate seiungas; deinde ut ea in alterum ne dicas quae, cum tibi falso responsa sint, erubescas.
quis est enim cui via ista non pateat, quis est qui huic aetati atque isti dignitati non possit quam velit petulanter, etiam si sine ulla suspicione, at non sine argumento male dicere?
sed istarum partium culpa est eorum qui te agere voluerunt; laus pudoris tui, quod ea te invitum dicere videbamus, ingeni, quod ornate politeque dixisti.
Htio bih vas ipak upozoriti na sljedeće: prvo, kakvi jeste, takvim neka vas svi i smatraju, pa se onoliko koliko ste udaljeni od sramotna ponašanja ogradite i od slobodna izražavanja; potom, drugome nemojte govoriti ono za što biste, da se vama neosnovano predbacuje, morali pocrvenjeti.
Pa kome od nas nije otvoren takav put, tko ne bi mogao ovakvu dob i takvu skladnost zlobno vrijeđati, svakako bez ikakva osnova za sumnju, ali ne bez polazišta za izmišljanje?
No, krivnja za preuzimanje takve uloge na onima je koji su htjeli da nastupite pred sudom; na čast je vašoj pristojnosti što smo vidjeli da o svemu tome govorite nevoljko, a na čast je talentu što ste govorili elegantno i dotjerano.
verum ad istam omnem orationem brevis est defensio.
nam quoad aetas M. Caeli dare potuit isti suspicioni locum, fuit primum ipsius pudore, deinde etiam patris diligentia disciplinaque munita.
qui ut huic togam virilem dedit — nihil dicam hoc loco de me; tantum sit quantum vos existimatis; hoc dicam, hunc a patre continuo ad me esse deductum — nemo hunc M. Caelium in illo aetatis flore vidit nisi aut cum patre aut mecum aut in M. Crassi castissima domo cum artibus honestissimis erudiretur.
Protiv čitavog toga vašeg govora, međutim, obrana je kratka.
U mjeri u kojoj je mladost gospodina Celija mogla dati povoda za vaše insinuacije, ta je mladost bila zaštićena prvo čednošću njega samog, a potom i očevim angažmanom i odgojem.
A kad je otac gospodinu Celiju dao mušku togu – na ovom mjestu ni riječi o meni; to neka vrijedi onoliko koliko smatrate da vrijedi; reći ću tek sljedeće: otac ga je smjesta doveo k meni – nitko ovdje prisutnog gospodina Celija, u tom tadašnjem procvatu mladenaštva, nije vidio bez oca, ili bez mene, ili izvan čestita doma gospodina Krasa, gdje se obrazovao u najčasnijim umijećima.
nam quod Catilinae familiaritas obiecta Caelio est, longe ab ista suspicione abhorrere debet.
hoc enim adulescente scitis consulatum mecum petisse Catilinam.
ad quem si accessit aut si a me discessit umquam — quamquam multi boni adulescentes illi homini nequam atque improbo studuerunt — tum existimetur Caelius Catilinae nimium familiaris fuisse.
at enim postea scimus et vidimus esse hunc in illius etiam amicis.
quis negat?
sed ego illud tempus aetatis quod ipsum sua sponte infirmum, aliorum autem libidine infestum est, id hoc loco defendo.
fuit adsiduus mecum praetore me; non noverat Catilinam; Africam tum praetor ille obtinebat.
secutus est tum annus, causam de pecuniis repetundis Catilina dixit.
mecum erat hic; illi ne advocatus quidem venit umquam.
deinceps fuit annus quo ego consulatum petivi; petebat Catilina mecum.
numquam ad illum accessit, a me numquam recessit.
Bliskost s Katilinom predbačena je gospodinu Celiju.
Što se toga tiče, od osnova za sumnju nužno je miljama udaljen.
Naime, na pragu Celijeve mladosti, kako znate, Katilina se protiv mene natjecao za konzulsku čast.
Da se Katilini približio, ili da se od mene ikad udaljio – mada su mnogi valjani mladići bili na strani onoga opasnog i nepoštenog čovjeka – tada bi se moglo smatrati da je gospodin Celije bio Katilini odviše blizak.
Kasnije, međutim, znamo i vidjeli smo da je Celije čak bio među njegovim prijateljima.
Tko bi to porekao?
Ali ja na ovom mjestu branim ono životno doba koje je samo po sebi voljom nejako, a tuđom požudom opsjedano.
Zaista, bio je neprestano uza me za moje preture; Katilinu nije ni upoznao; taj je tada bio u Africi kao propretor.
Prošla je godina dana, Katilina je morao odgovarati zbog zloupotrebe dužnosti.
Celije je i dalje bio uza me, Katilini se nije približio čak ni kao pravni savjetnik, ni u jednom času.
Potom je došla godina kad sam se kandidirao za konzula; Katilina se kandidirao sa mnom.
Nikada njemu nije prišao, od mene nikad nije odstupio.
tot igitur annos versatus in foro sine suspicione, sine infamia, studuit Catilinae iterum petenti.
quem ergo ad finem putas custodiendam illam aetatem fuisse?
nobis quidem olim annus erat unus ad cohibendum bracchium toga constitutus, et ut exercitatione ludoque campestri tunicati uteremur, eademque erat, si statim merere stipendia coeperamus, castrensis ratio ac militaris.
qua in aetate nisi qui se ipse sua gravitate et castimonia et cum disciplina domestica tum etiam naturali quodam bono defenderet, quoquo modo a suis custoditus esset, tamen infamiam veram effugere non poterat.
sed qui prima illa initia aetatis integra atque inviolata praestitisset, de eius fama ac pudicitia, cum iam sese conroboravisset ac vir inter viros esset, nemo loquebatur.
Pošto je, dakle, toliko godina proveo u javnom životu bez najmanjeg osnova za sumnju, bez sramote, stao je na Katilininu stranu kad se ovaj drugi put kandidirao.
Dobro, što mislite, dokle je valjalo bdjeti nad tom mladošću?
U naše smo vrijeme imali jednu jedinu godinu dana da ruku sakrivamo togom, i da u tunici treniramo gimnastiku i atletiku, i isto toliko (ako bismo odmah počeli služiti vojni rok) za logorsku i borbenu obuku.
A u takvoj dobi, ako se netko nije sam branio svojom moralnošću i čednošću, svojim kućnim odgojem kao i nekom prirodnom valjanošću, ma koliko ga njegovi bližnji čuvali, ipak nije mogao izbjeći onaj pravi zao glas.
Nasuprot tome, tko je sam početak mladosti očuvao neokrnjenim i neokaljanim, o njegovoj reputaciji i čistoći, pošto je već očvrsnuo i postao muškarac među muškarcima, nitko više ne bi širio glasine.
at studuit Catilinae, cum iam aliquot annos esset in foro, Caelius.
et multi hoc idem ex omni ordine atque ex omni aetate fecerunt.
habuit enim ille, sicuti meminisse vos arbitror, permulta maximarum non expressa signa sed adumbrata virtutum.
utebatur hominibus improbis multis; et quidem optimis se viris deditum esse simulabat.
erant apud illum inlecebrae libidinum multae; erant etiam industriae quidam stimuli ac laboris.
flagrabant vitia libidinis apud illum; vigebant etiam studia rei militaris.
neque ego umquam fuisse tale monstrum in terris ullum puto, tam ex contrariis diversisque inter se pugnantibus naturae studiis cupiditatibusque conflatum.
Ali stao je na stranu Katiline, pošto je već nekoliko godina proveo u javnom životu, naš gospodin Celije.
Stali su i mnogi iz svakog staleža i svake životne dobi.
Katilina je bio, naime, čovjek (kao što ćete se, držim, sjetiti) s bezbroj crta najvećih vrlina – ne jasno izraženih, ali nagoviještenih.
Bio je povezan s brojnim opasnim ljudima, no hinio je da je odan najboljima.
Nudio je obilje mamaca za požudu, a i neki impuls energije i djelovanja.
Požar izopačenih požuda gorio je u njemu, a imao je i živ interes za vojno umijeće.
Po mojoj procjeni, takvo čudovište nikad nije na svijetu postojalo, takva slitina suprotstavljenih, proturječnih, međusobno poništavajućih, a urođenih težnji i nagona.
quis clarioribus viris quodam tempore iucundior, quis turpioribus coniunctior? quis civis meliorum partium aliquando, quis taetrior hostis huic civitati? quis in voluptatibus inquinatior, quis in laboribus patientior? quis in rapacitate avarior, quis in largitione effusior?
illa vero, iudices, in illo homine admirabilia fuerunt, comprehendere multos amicitia, tueri obsequio, cum omnibus communicare quod habebat, servire temporibus suorum omnium pecunia, gratia, labore corporis, scelere etiam, si opus esset, et audacia, versare suam naturam et regere ad tempus atque huc et illuc torquere ac flectere, cum tristibus severe, cum remissis iucunde, cum senibus graviter, cum iuventute comiter, cum facinerosis audaciter, cum libidinosis luxuriose vivere.
Tko je u jedno doba bio uglednijim ljudima draži od njega, tko besramnijima bliži? Tko je nekoć bio građanin pozitivnije orijentacije, tko gnjusniji dušmanin ovoj državi? Tko je u užicima bio razvratniji, tko u naporima izdržljiviji? Tko u otimačini nezajažljiviji, tko u donacijama izdašniji?
Upravo su nevjerojatna bila, gospodo, svojstva u tome čovjeku: organizirano povezivanje mnogih, štićenje odanošću, dijeljenje svojine sa svima, potpomaganje svojih novcem, utjecajem, tjelesnim naporom, pa i, kad je bilo potrebno, zlodjelom i riskiranjem; preoblikovanje vlastite naravi i prilagođavanje okolnostima, povijanje i skretanje sad ovamo, sad onamo; s puritancima disciplinirano ponašanje, s liberalnima zaigrano, sa starcima dostojanstveno, s omladinom šarmantno, s radikalima neustrašivo, s hedonistima razulareno.
hac ille tam varia multiplicique natura cum omnis omnibus ex terris homines improbos audacisque conlegerat, tum etiam multos fortis viros et bonos specie quadam virtutis adsimulatae tenebat.
neque umquam ex illo delendi huius imperi tam consceleratus impetus exstitisset, nisi tot vitiorum tanta immanitas quibusdam facilitatis et patientiae radicibus niteretur.
qua re ista condicio, iudices, respuatur, nec Catilinae familiaritatis crimen haereat.
est enim commune cum multis et cum quibusdam bonis.
me ipsum, me, inquam, quondam paene ille decepit, cum et civis mihi bonus et optimi cuiusque cupidus et firmus amicus ac fidelis videretur; cuius ego facinora oculis prius quam opinione, manibus ante quam suspicione deprendi.
cuius in magnis catervis amicorum si fuit etiam Caelius, magis est ut ipse moleste ferat errasse se, sicuti non numquam in eodem homine me quoque erroris mei paenitet, quam ut istius amicitiae crimen reformidet.
Zahvaljujući svojoj mnogostranoj i fleksibilnoj naravi taj je čovjek uspio ne samo okupiti sve sumnjive i opasne osobe sa svih strana svijeta, nego je i mnogu vrlu i valjanu gospodu opčinio svojevrsnim sjajem hinjene vrline.
Nikad on ne bi uspio organizirati tako razoran pokušaj rušenja ove vlasti da se ekstremizam njegovih bezbrojnih poroka nije oslanjao na neke temelje pristupačnosti i samokontrole.
Iz tih razloga ovaj napad, gospodo suci, valja odlučno odbaciti; optužba za bliskost s Katilinom nije održiva.
Ona, naime, može pogoditi mnoge, pa i poneke od najboljih među nama.
I mene je, upravo mene, gospodo, taj čovjek u jednom času gotovo prevario, kad mi se valjanim građaninom prikazao i pristalicom najviših ideala i pouzdanim i vjernim saveznikom; sam sam se u njegove zločine prije uvjerio očima nego očekivanjima, prije sam ih imao u rukama nego na umu.
Među nepreglednom masom saveznika takve individue ako je bio i gospodin Celije, treba mu prije biti žao što je pogriješio – kao što se i ja često kajem zbog greške u vezi s tim čovjekom – nego što treba strahovati od optužbe za savezništvo s Katilinom.
itaque a maledictis impudicitiae ad coniurationis invidiam oratio est vestra delapsa.
posuistis enim, atque id tamen titubanter et strictim, coniurationis hunc propter amicitiam Catilinae participem fuisse; in quo non modo crimen non haerebat sed vix diserti adulescentis cohaerebat oratio.
qui enim tantus furor in Caelio, quod tantum aut in moribus naturaque volnus aut in re atque fortuna? ubi denique est in ista suspicione Caeli nomen auditum?
nimium multa de re minime dubia loquor; hoc tamen dico.
non modo si socius coniurationis, sed nisi inimicissimus istius sceleris fuisset, numquam coniurationis accusatione adulescentiam suam potissimum commendare voluisset.
Tako je s kleveta o nemoralu vaš govor skliznuo u poticanje zazora zbog urote.
Ustvrdili ste, naime, pa i to tek s oklijevanjem i neodređenošću, da je gospodin Celije bio sudionik u uroti – zbog bliskosti s Katilinom; pritom ne samo da optužba nije stajala nego je i govor elokventnog mladića bio jedva suvisao.
Ta gdje u Celiju ima radikalnog bjesnila, koja je to rana otvorena u njegovu karakteru i naravi, ili u imetku i situaciji? Napokon, gdje se u cijeloj toj aferi čulo Celijevo ime?
Previše govorim o nimalo dvojbenoj stvari; ipak, reći ću još ovo.
U slučaju da je imao veze s urotom – štoviše, u ma kojem slučaju osim da nije bio najveći protivnik toga zločinstva – nikad se ne bi usudio vrline svoje mladosti isticati pokretanjem tužbe zbog sudjelovanja u uroti.
quod haud scio an de ambitu et de criminibus istis sodalium ac sequestrium, quoniam huc incidi, similiter respondendum putem.
numquam enim tam Caelius amens fuisset ut, si sese isto infinito ambitu commaculasset, ambitus alterum accusaret, neque eius facti in altero suspicionem quaereret cuius ipse sibi perpetuam licentiam optaret, nec, si sibi semel periculum ambitus subeundum putaret, ipse alterum iterum ambitus crimine arcesseret.
quod quamquam nec sapienter et me invito facit, tamen est eius modi cupiditas ut magis insectari alterius innocentiam quam de se timide cogitare videatur.
Čini mi se posve prihvatljivim da i o predizbornoj korupciji i o onim optužbama za partnerstvo u organiziranom prikupljanju mita, kad sam već na ovoj temi, odgovorim slično.
Nikad ne bi gospodin Celije bio toliko lud da, ukoliko se sam okaljao tim beskrajem korupcije, drugoga tuži za korupciju, i ne bi poticao sumnju da je drugi umiješan u djelo kakvo bi sam kod sebe želio zauvijek zataškati, i ne bi, da je sam strepio od progona zbog korupcije, drugoga ponovo izvodio na sud pod optužbom za korupciju.
Mada u tom pogledu ne postupa mudro, i mada ja osobno to ne odobravam, sve ukazuje da su njegovi motivi ipak više u proganjanju tuđe nevinosti negoli u strahovanju za vlastitu sigurnost.
nam quod aes alienum obiectum est, sumptus reprehensi, tabulae flagitatae, videte quam pauca respondeam.
tabulas qui in patris potestate est nullas conficit.
versuram numquam omnino fecit ullam.
sumptus unius generis obiectus est, habitationis; triginta milibus dixistis habitare.
nunc demum intellego P. Clodi insulam esse venalem, cuius hic in aediculis habitat decem, ut opinor, milibus.
vos autem dum illi placere voltis, ad tempus eius mendacium vestrum accommodavistis.
A na predbacivanja o prezaduženosti, na kritike o rastrošnosti, na zahtjev za uvidom u poslovne knjige, odgovorit ću kratko – pazite kako.
Poslovne knjige onaj tko je pod očevim skrbništvom ne mora voditi.
Kredit jedan jedini nikad u životu reprogramirao nije.
Rastrošnost mu je predbačena po jednoj osnovi, zbog najamnine za stan; trideset tisuća sestercija, rekli ste, iznos je koji plaća za najam.
Sad mi je sve jasno – mora da gospodin Klodije prodaje svoju nekretninu, onu gdje u jednom od apartmana Celije stanuje za, čini mi se, deset tisuća.
Pa ste vi, izlazeći čovjeku u susret, prilagodili svoju laž Klodijevu oglasu.
reprehendistis a patre quod semigrarit.
quod quidem in hac aetate minime reprendendum est.
qui cum et ex publica causa iam esset mihi quidem molestam, sibi tamen gloriosam victoriam consecutus et per aetatem magistratus petere posset, non modo permittente patre sed etiam suadente ab eo semigravit et, cum domus patris a foro longe abesset, quo facilius et nostras domus obire et ipse a suis coli posset, conduxit in Palatio non magno domum.
quo loco possum dicere id quod vir clarissimus, M. Crassus, cum de adventu regis Ptolemaei quereretur, paulo ante dixit:
Vtinam ne in nemore Pelio — ac longius mihi quidem contexere hoc carmen liceret:
nam numquam era errans hanc molestiam nobis exhiberet
Medea animo aegro, amore saevo saucia.
sic enim, iudices, reperietis quod, cum ad id loci venero, ostendam, hanc Palatinam Medeam migrationemque hanc adulescenti causam sive malorum omnium sive potius sermonum fuisse.
Predbacili ste da se odselio od oca.
Tako što u toj dobi ne zaslužuje kritiku.
Gospodin Celije, pošto je u slučaju od državnog značaja ostvario meni nažalost nemilu, ali sebi slavnu pobjedu, i kad se već po dobi mogao natjecati za javnu službu, odselio se ne samo uz očevu dozvolu već i po njegovu nagovoru; a budući da je očev dom udaljen od Foruma, kako bi lakše mogao posjećivati naše kuće i sam primati svoje klijente, unajmio je, po povoljnoj cijeni, na Palatinu stan.
Na ovom mjestu mogu reći ono što je uvaženi gospodin Kras, izražavajući žaljenje u vezi s dolaskom kralja Ptolemeja, rekao nedugo prije: »O da nije u Pelijinoj šumi...« – a ja bih mogao i nastaviti tu pjesmu: »jer nikad nam zabludjela kraljica ovu muku zadala ne bi, Medeja, s bolom u duši, ranjena divljom strašću.«
Tako ćete, naime, gospodo suci, ustanoviti, kad dođem do te točke izlaganja, da su ova Medeja s Palatina i ova selidba našem mladom čovjeku postali uzrok svih zala, ili točnije: ogovaranja.
quam ob rem illa quae ex accusatorum oratione praemuniri iam et fingi intellegebam, fretus vestra prudentia, iudices, non pertimesco.
aiebant enim fore testem senatorem qui se pontificiis comitiis pulsatum a Caelio diceret.
a quo quaeram, si prodierit, primum cur statim nihil egerit, deinde, si id queri quam agere maluerit, cur productus a vobis potius quam ipse per se, cur tanto post potius quam continuo queri maluerit.
si mihi ad haec acute arguteque responderit, tum quaeram denique ex quo iste fonte senator emanet.
nam si ipse orietur et nascetur ex sese, fortasse, ut soleo, commovebor; sin autem est rivolus arcessitus et ductus ab ipso capite accusationis vestrae, laetabor, cum tanta gratia tantisque opibus accusatio vestra nitatur, unum senatorem esse solum qui vobis gratificari vellet inventum.
de teste Fufio.
Iz tog se razloga ne plašim onoga što sam iz govora tužitelja shvatio da se priprema i izmišlja, gospodo suci, jer sam siguran u vašu razboritost.
Znam, govorili su da će kao svjedok nastupiti senator koji će izjaviti da je pri izborima za pontifeksa bio pretučen od gospodina Celija.
Svjedoka ću pitati, ako stupi pred sud, prvo: zašto odmah tada nije nešto poduzeo? potom, pod uvjetom da mu je draže bilo žaliti se zbog toga nego pokretati sudski postupak, zašto mu je draže bilo da ga izvedete vi nego da sam istupi, zašto mu je draže bilo žaliti se tako kasno, a ne neposredno nakon djela?
Ako mi na to odgovori precizno i dosjetljivo, tada ću, napokon, postaviti pitanje iz kojeg izvora taj gospodin senator izvire.
Jer, ako je izbio i rodio se iz samog sebe, možda ću se, osjetljiv kakav jesam, uznemiriti; ali ako je on potočić koji je kanalizirala i napunila sama glavna struja vaše optužbe, radovat ću se – tolikim, naime, utjecajem i tolikim sredstvima raspolaže vaša optužba, a našao se jedan jedini senator koji vam je poželio učiniti uslugu.
(O svjedoku Fufiju.)
nec tamen illud genus alterum nocturnorum testium perhorresco.
est enim dictum ab illis fore qui dicerent uxores suas a cena redeuntis attrectatas esse a Caelio.
graves erunt homines qui hoc iurati dicere audebunt, cum sit eis confitendum numquam se ne congressu quidem et constituto coepisse de tantis iniuriis experiri.
sed totum genus oppugnationis huius, iudices, et iam prospicitis animis et, cum inferetur, propulsare debebitis.
non enim ab isdem accusatur M. Caelius a quibus oppugnatur; palam in eum tela iaciuntur, clam subministrantur.
Ali ni od one druge vrste svjedoka-noćnih ptica ne strepim.
Rečeno je, naime, da će se naći osobe koje će reći da su im supruge, kad su se vraćale s gozbe, bile zlostavljane od gospodina Celija.
Poštovanja vrijedni bit će ljudi koji će se usuditi pod prisegom to izjaviti – time će morati priznati da nikad, čak ni privatno, izvansudskom nagodbom, nisu pokušali za takvo nedjelo zatražiti zadovoljštinu.
Ali ovaj tip napada općenito, gospodo suci, već znate da možete očekivati i, kad dođe, morat ćete ga odbaciti.
Jer, gospodina Celija ne tuže isti oni koji ga i napadaju; strijele, koje se na njega odapinju javno, pripremaju se potajno.
neque ego id dico ut invidiosum sit in eos quibus gloriosum etiam hoc esse debet.
funguntur officio, defendunt suos, faciunt quod viri fortissimi solent; laesi dolent, irati efferuntur, pugnant lacessiti.
sed vestrae sapientiae tamen est, iudices, non, si causa iusta est viris fortibus oppugnandi M. Caelium, ideo vobis quoque causam putare esse iustam alieno dolori potius quam vestrae fidei consulendi.
iam quae sit multitudo in foro, quae genera, quae studia, quae varietas hominum videtis.
ex hac copia quam multos esse arbitramini qui hominibus potentibus, gratiosis, disertis, cum aliquid eos velle arbitrentur, ultro se offerre soleant, operam navare, testimonium polliceri?
To ne govorim da bih pobudio neprijateljstvo prema onima kojima takvi postupci, naprotiv, moraju služiti na čast.
Vrše svoju dužnost, brane svoje ljude, postupaju kako se očekuje od valjane gospode: uvreda boli, ljutnja goni, napad izaziva protunapad.
Ali na vašoj je mudrosti ipak, gospodo suci, ne smatrati, ako valjana gospoda imaju opravdan razlog da napadnu na Celija, da zato i vi imate opravdan razlog tuđoj boli dati prednost pred vlastitom čašću i poštenjem.
Pa vidite koliko je na forumu mnoštvo, kakvih ima vrsta ljudi, interesa, šarenila.
Iz te gomile, što mislite – koliko će ih se naći koji će se moćnima, utjecajnima, elokventnima, čim uvide da imaju nekih potreba, dragovoljno staviti na raspolaganje, ponuditi pomoć, obećati svjedočenje?
hoc ex genere si qui se in hoc iudicium forte proiecerint, excluditote eorum cupiditatem, iudices, sapientia vestra, ut eodem tempore et huius saluti et religioni vestrae et contra periculosas hominum potentias condicioni omnium civium providisse videamini.
equidem vos abducam a testibus neque huius iudici veritatem quae mutari nullo modo potest in voluntate testium conlocari sinam quae facillime fingi, nullo negotio flecti ac detorqueri potest.
argumentis agemus, signis luce omni clarioribus crimina refellemus; res cum re, causa cum causa, ratio cum ratione pugnabit.
Ako osobe toga soja kojim slučajem ulete u ovo suđenje, izvolite neutralizirati njihove apetite, gospodo suci, svojom mudrošću, kako biste u isto vrijeme zaštitili i opstanak ovog čovjeka, i svoju svečanu obavezu, i položaj svih građana pred pogibeljnom moći pojedinaca.
I ja ću vam osobno pomoći da se odmaknete od svjedoka i neću dopustiti da istina ovoga suđenja, koja se ni na koji način ne može izmijeniti, bude određena voljom svjedoka na koju je vrlo lako utjecati, kojom se može bez muke upravljati i manipulirati.
Dokaze ćemo dati, podacima jasnijim od sunčeva svjetla pobijat ćemo optužbe; činjenica će udariti na činjenicu, motiv na motiv, karakter na karakter.
itaque illam partem causae facile patior graviter et ornate a M. Crasso peroratam de seditionibus Neapolitanis, de Alexandrinorum pulsatione Puteolana, de bonis Pallae.
vellem dictum esset ab eodem etiam de Dione.
de quo ipso tamen quid est quod exspectetis? quod is qui fecit aut non timet aut etiam fatetur; est enim rex; qui autem dictus est adiutor fuisse et conscius, P. Asicius, iudicio est liberatus.
quod igitur est eius modi crimen ut qui commisit non neget, qui negavit absolutus sit, id hic pertimescat qui non modo a facti verum etiam a conscientiae suspicione afuit?
et, si Asicio causa plus profuit quam nocuit invidia, huic oberit maledictum tuum qui istius facti non modo suspicione sed ne infamia quidem est aspersus?
Onda, drago mi je da je gospodin Kras svojim govorom dostojanstveno i elegantno objasnio onaj dio tužbe o neredima u Neapolu, o napadu na Aleksandrijce u Puteolima, o imovini gospođe Pale.
Slobodno je mogao objasniti i o Dionu.
No, o toj temi što da vam novo kažem? Recimo: onaj koji je počinitelj zločina, taj se ili ne boji pravde ili, dapače, djelo sam priznaje; briga ga, on je kralj; a onaj tko je naveden kao pomagač i saučesnik, gospodin Publije Asicije, taj je sudskim putem bio oslobođen.
Dakle, radi se o optužbi koju onaj tko je počinio ne poriče, onaj tko je porekao oslobođen je, a trebao bi je se plašiti ovdje nazočni, miljama udaljen od osnova za sumnju, ne samo za djelo, već i za sudjelovanje?
Pa ako je gospodinu Asiciju više koristila njegova obrana nego što mu je naštetila tendencioznost optužbe, hoće li gospodinu Celiju smetati vaše vrijeđanje, kad na njega ne samo da nije pala sjenka osnovane sumnje za ovo djelo, već ga ni glasine nisu dotakle?
at praevaricatione est Asicius liberatus.
perfacile est isti loco respondere, mihi praesertim a quo illa causa defensa est.
sed Caelius optimam causam Asici esse arbitratur; cuicuimodi autem sit, a sua putat esse seiunctam.
neque solum Caelius sed etiam adulescentes humanissimi et doctissimi, rectissimis studiis atque optimis artibus praediti, Titus Gaiusque Coponii qui ex omnibus maxime Dionis mortem doluerunt, qui cum doctrinae studio atque humanitatis tum etiam hospitio Dionis tenebantur.
habitabat apud Titum, ut audistis, Dio, erat ei cognitus Alexandriae.
quid aut hic aut summo splendore praeditus frater eius de M. Caelio existimet ex ipsis, si producti erunt, audietis.
Ali gospodin je Asicije oslobođen zahvaljujući dogovoru između optužbe i obrane!
Na tu je točku vrlo lako odgovoriti, osobito meni, branitelju u tom slučaju.
No, gospodin Celije smatra Asicijev slučaj posve čistim; kako god bilo, drži da je nepovezan s njegovim vlastitim.
I ne samo gospodin Celije, nego i kulturni i iznimno obrazovani mladi ljudi, ponos valjanih znanosti i najboljih umijeća, gospoda Tit i Gaj Koponije, koje je najviše od svih ožalostila Dionova smrt, koji su prema Dionu imali obaveze koje proizlaze iz težnje za znanjem i kulturom, kao i iz odnosa gosta i domaćina.
Kod gospodina Tita je, kao što ste čuli, Dion stanovao, bio mu je poznat još iz Aleksandrije.
Što Tit, ili njegov osobitim ugledom obdaren brat, misle o gospodinu Celiju čuti ćete od njih samih, ako ih optužba pozove za svjedoke.
ergo haec removeantur, ut aliquando, in quibus causa nititur, ad ea veniamus.
animadverti enim, iudices, audiri a vobis meum familiarem, L. Herennium, perattente.
in quo etsi magna ex parte ingenio eius et dicendi genere quodam tenebamini, tamen non numquam verebar ne illa subtiliter ad criminandum inducta oratio ad animos vestros sensim ac leniter accederet.
dixit enim multa de luxurie, multa de libidine, multa de vitiis iuventutis, multa de moribus et, qui in reliqua vita mitis esset et in hac suavitate humanitatis qua prope iam delectantur omnes versari periucunde soleret, fuit in hac causa pertristis quidam patruus, censor, magister; obiurgavit M. Caelium, sicut neminem umquam parens; multa de incontinentia intemperantiaque disseruit.
quid quaeritis, iudices? ignoscebam vobis attente audientibus, propterea quod egomet tam triste illud, tam asperum genus orationis horrebam.
Sve to neka se, dakle, stavi na stranu, kako bismo već jednom došli do onoga na čemu se slučaj temelji.
Opazio sam, naime, gospodo suci, da ste mome bliskom kolegi, gospodinu Hereniju, poklonili najveću svoju pozornost.
Pritom, mada ste većim dijelom bili opčinjeni njegovim talentom i specifičnom ljepotom izražavanja, ipak bih s vremena na vrijeme osjetio strah da će njegov govor, istančano usmjeren ka gradnji dojma o krivnji, prodrijeti u vaše umove postupno i diskretno.
Jer mnogo je toga rekao o raskoši, mnogo o strastima, mnogo o porocima omladine, mnogo o moralu i, mada je obično blag i ponaša se baš s onom kulturnom obzirnošću koja se danas sviđa gotovo svima, u ovom je slučaju bio i prestrog, da tako kažem, stric, cenzor, učitelj; gospodina Celija izgrdio je kao što nikada nikog nije ni vlastiti otac; mnogo je i opširno govorio o manjku samokontrole i o neumjerenosti.
Što ćete više, gospodo suci? Morao sam vam oprostiti što tako pozorno slušate, budući da sam se i sam ježio od tako strogog, tako oštrog načina izražavanja.
ac prima pars fuit illa quae me minus movebat, fuisse meo necessario Bestiae Caelium familiarem, cenasse apud eum, ventitasse domum, studuisse praeturae.
non me haec movent quae perspicue falsa sunt; etenim eos una cenasse dixit qui aut absunt aut quibus necesse est idem dicere.
neque vero illud me commovet quod sibi in Lupercis sodalem esse Caelium dixit.
fera quaedam sodalitas et plane pastoricia atque agrestis germanorum Lupercorum, quorum coitio illa silvestris ante est instituta quam humanitas atque leges, si quidem non modo nomina deferunt inter se sodales sed etiam commemorant sodalitatem in accusando, ut ne quis id forte nesciat timere videantur!
Nego, prvi je dio bio onaj koji me manje uzrujao: da je gospodin Celije bio blizak mome dragom i poštovanom Bestiji, da je kod njega bio na gozbama, da ga je često kod kuće posjećivao, da se angažirao oko njegove preture.
Ne uzrujava me ono što je vrlo očito neistinito; izjavio je, naime, da su na tim gozbama bili i oni kojih ili nema ili nužno moraju izjaviti isto.
Također, ne uzbuđuje me ni to što je izjavio da mu je gospodin Celije bio drug među Lupercima.
Surova je to družina, upravo govedarska i seljačka, braće Luperka, čije je ono znamenito divlje sastajanje poteklo iz vremena prije kulture i zakona, jer ne samo da drugovi jedan drugoga tuže, nego čak pri iznošenju optužbe posebno upozoravaju na svoje druženje, kao da se boje da bi to nekome promaklo!
sed haec omitto; ad illa quae me magis moverunt respondeo.
deliciarum obiurgatio fuit longa, etiam lenior, plusque disputationis habuit quam atrocitatis, quo etiam audita est attentius.
nam
P. Clodius, amicus meus, cum se gravissime vehementissimeque iactaret et omnia inflammatus ageret tristissimis verbis, voce maxima, tametsi probabam eius eloquentiam, tamen non pertimescebam; aliquot enim in causis eum videram frustra litigantem.
tibi autem, Balbe, respondeo primum precario, si licet, si fas est defendi a me eum qui nullum convivium renuerit, qui in hortis fuerit, qui unguenta sumpserit, qui Baias viderit.
Ali neću o tome; odgovaram na ono što me jače pogodilo.
Kritika zbog putenosti bila je duga, čak i odviše mirna, i bilo je u njoj više argumentacije nego surovosti, zbog čega je i naišla na pozorniji prijem. Jer dok se gospodin Klodije, moj dragi prijatelj, izražavao dramatično i silovito, nastupajući u nekom ognju, najtežim riječima, najvećom glasnoćom – mada sam se divio njegovoj retoričkoj vještini, ipak se nisam nimalo uplašio; već sam u nekoliko slučajeva vidio kako se uzalud angažira.
No, vama, gospodine Balbe, odgovorit ću prvo, dopustite, ako smijem, ako je pravo da branim onoga koji nijedan poziv na gozbu nije odbio, koji je u vrtove dolazio, koji se parfemima koristio, koji je Baje vidjeti išao.
equidem multos et vidi in hac civitate et audivi, non modo qui primoribus labris gustassent genus hoc vitae et extremis, ut dicitur, digitis attigissent sed qui totam adulescentiam voluptatibus dedidissent, emersisse aliquando et se ad frugem bonam, ut dicitur, recepisse gravisque homines atque inlustris fuisse.
datur enim concessu omnium huic aliqui ludus aetati, et ipsa natura profundit adulescentiae cupiditates.
quae si ita erumpunt ut nullius vitam labefactent, nullius domum evertant, faciles et tolerabiles haberi solent.
Osobno sam u ovome gradu i upoznao i čuo za mnoge takve koji nisu samo rubom usana okusili takav način života – dotakli ga, kako se kaže, vršcima prstiju – već su čitavu svoju mladost posvetili nasladama, a u neko su vrijeme izronili i vratili se, kako se kaže, na pravi put, te postali ozbiljni i ugledni ljudi.
Ta toj se dobi smije, svi se slažu, dozvoliti malo igre; i sama priroda donosi bujicu mladenačkih žudnji.
Izbiju li one tako da ne ugroze ničiji život, ne razore ničiji dom, redovno se smatraju bezopasnim i podnošljivim.
sed tu mihi videbare ex communi infamia iuventutis aliquam invidiam Caelio velle conflare.
itaque omne illud silentium quod est orationi tributum tuae fuit ob eam causam quod uno reo proposito de multorum vitiis cogitabamus.
facile est accusare luxuriem.
dies iam me deficiat, si quae dici in eam sententiam possunt coner expromere; de corruptelis, de adulteriis, de protervitate, de sumptibus immensa oratio est.
ut tibi reum neminem sed vitia ista proponas, res tamen ipsa et copiose et graviter accusari potest.
sed vestrae sapientiae, iudices, est non abduci ab reo nec, quos aculeos habeat severitas gravitasque vestra, cum eos accusator erexerit in rem, in vitia, in mores, in tempora, emittere in hominem et in reum, cum is non suo crimine sed multorum vitio sit in quoddam odium iniustum vocatus.
Ali vi ste, rekao bih, iz zajedničke sramote omladine pokušali stvoriti negativan dojam o gospodinu Celiju.
I tako je sva ona tišina poklonjena vašem govoru proizašla iz sljedećeg razloga: pred jednim smo okrivljenikom počeli razmišljati o porocima mnogih.
Lako je predbacivati neumjerenost.
Cijeli bih dan potrošio ako bih htio iznijeti sve što se na tu temu može reći; o slučajevima korupcije, preljuba, o besramnosti, o trošenju – toj raspravi nema kraja.
Da ne navedete nijednog konkretnog krivca, nego same te poroke, opet se sam predmet može napadati i brojnim i teškim riječima.
Ali na vašoj je mudrosti, gospodo suci, da ne dozvolite da se vašu pozornost odvrati od optuženika i da oštricom, kojom raspolažu vaša strogost i moralnost – a tužitelj ju je okrenuo protiv predmeta, protiv poroka, protiv situacije, protiv našeg doba – ne pogodite čovjeka, optuženika, izloženog nezasluženom zgražanju ne po svojoj odgovornosti nego zbog grijeha mnogih.
itaque ego severitati tuae ita ut oportet respondere non audeo.
erat enim meum deprecari vacationem adulescentiae veniamque petere.
non, inquam, audeo; perfugiis nihil utor aetatis, concessa omnibus iura dimitto; tantum peto ut, si qua est invidia communis hoc tempore aeris alieni, petulantiae, libidinum iuventutis, quam video esse magnam, tamen ne huic aliena peccata, ne aetatis ac temporum vitia noceant.
atque ego idem qui haec postulo quin criminibus quae in hunc proprie conferuntur diligentissime respondeam non recuso.
sunt autem duo crimina, auri et veneni; in quibus una atque eadem persona versatur.
aurum sumptum a Clodia, venenum quaesitum quod Clodiae daretur, ut dicitur.
omnia sunt alia non crimina sed maledicta, iurgi petulantis magis quam publicae quaestionis.
»adulter, impudicus, sequester« convicium est, non accusatio.
nullum est enim fundamentum horum criminum, nullae sedes; voces sunt contumeliosae temere ab irato accusatore nullo auctore emissae.
Stoga se ja vašoj strogosti, gospodine, onako kako treba odgovoriti ne usuđujem.
A bilo mi je moguće tražiti opravdanje zbog mladosti i moliti za oprost.
Ponavljam: ne usuđujem se; za pribježištem dobi neću nipošto posegnuti, pravo koje je svima dopušteno zaobilazim; tražim samo da, ukoliko u ovo naše vrijeme i postoji neko opće zgražanje zbog dugova, bezobraznosti, požuda omladine, a vidim da postoji, i to znatne veličine – tražim ipak da ovdje prisutnome ne naškode tuđi grijesi, niti nedostaci njegova naraštaja i našeg doba.
A isti taj ja koji iznosim takav zahtjev neću odbiti detaljan odgovor na optužbe koje se iznose protiv ovdje prisutnog osobno.
Postoje, znači, dvije optužbe, za zlato i za otrov; u njima se susreće jedna te ista osoba.
Zlato je uzeto od gospođe Klodije, otrov je nabavljen da bude dan gospođi Klodiji, kako kažu.
Sve ostalo nisu optužbe nego uvrede, mjesto im je prije u prostačkoj svađi nego u sudskom procesu.
»Preljubnik, besramnik, posrednik za mito« – to je psovanje, to nisu optužbe.
Za te tvrdnje nema nikakva temelja, nema osnove; to su uvredljive riječi koje su u afektu pobjegle razgnjevljenom tužiocu, bez ikoga tko bi ih potkrijepio.
horum duorum criminum video auctorem, video fontem, video certum nomen et caput.
auro opus fuit; sumpsit a Clodia, sumpsit sine teste, habuit quamdiu voluit.
maximum video signum cuiusdam egregiae familiaritatis.
necare eandem voluit; quaesivit venenum, sollicitavit servos, potionem paravit, locum constituit, clam attulit.
magnum rursus odium video cum crudelissimo discidio exstitisse.
res est omnis in hac causa nobis, iudices, cum Clodia, muliere non solum nobili verum etiam nota; de qua ego nihil dicam nisi depellendi criminis causa.
Za ove dvije optužbe vidim tko iza njih stoji, vidim odakle su potekle, vidim vrlo jasno ime i lice.
Trebalo je zlata; uzeo je od gospođe Klodije, uzeo bez svjedoka, držao ga je koliko je god dugo htio.
Vidim u tome najjasniji znak jedne vrlo posebne prisnosti.
Odlučio je istu gospođu ubiti; nabavio je otrov, podmitio robove, priredio napitak, ugovorio vrijeme i mjesto, dostavio.
Velika je mržnja, uviđam napokon, nastala nakon burnoga raskida.
Prvenstveno se moramo u ovom slučaju, gospodo suci, baviti gospođom Klodijom, damom ne samo plemenita roda, već značajne reputacije; o njoj neću reći ništa što nije motivirano pobijanjem iznesene optužbe.
sed intellegis pro tua praestanti prudentia, Cn. Domiti, cum hac sola rem esse nobis.
quae si se aurum Caelio commodasse non dicit, si venenum ab hoc sibi paratum esse non arguit, petulanter facimus, si matrem familias secus quam matronarum sanctitas postulat nominamus.
sin ista muliere remota nec crimen ullum nec opes ad oppugnandum M. Caelium illis relinquuntur, quid est aliud quod nos patroni facere debeamus, nisi ut eos qui insectantur repellamus?
quod quidem facerem vehementius, nisi intercederent mihi inimicitiae cum istius mulieris viro — fratrem volui dicere; semper hic erro.
nunc agam modice nec longius progrediar quam me mea fides et causa ipsa coget: nec enim muliebris umquam inimicitias mihi gerendas putavi, praesertim cum ea quam omnes semper amicam omnium potius quam cuiusquam inimicam putaverunt.
Ali razumjet ćete zahvaljujući svojoj rafiniranoj razboritosti, gospodine Gneju Domicije, da se bavimo isključivo tom osobom.
Ako ona kaže da nije gospodinu Celiju ustupila zlato, ako ne dokazuje da joj je on priredio otrov, onda postupamo nepristojno, zbog toga što udanu ženu spominjemo na drugačiji način no što traži ugled matrone.
Ali ako bez te žene više ne ostaju ni optužba ni sredstva kojima bi se napadao Marko Celije, što drugo da radim ja, njegov odvjetnik, osim odbijanja onih koji nas progone?
I to bih činio još i odlučnije kad mi ne bi smetalo osobno neprijateljstvo s ove dame mužem – bratom, htio sam reći; uvijek se tu zabunim.
Sada ću biti suzdržan i neću ići dalje no što me primoravaju moja obaveza i sam sudski predmet; nikad nisam smatrao pametnim doći u sukob sa ženom, osobito s takvom koju su svi oduvijek smatrali prijateljicom sviju, a ne bilo čijom neprijateljicom.
sed tamen ex ipsa quaeram prius utrum me secum severe et graviter et prisce agere malit, an remisse et leniter et urbane.
si illo austero more ac modo, aliquis mihi ab inferis excitandus est ex barbatis illis, non hac barbula qua ista delectatur sed illa horrida quam in statuis antiquis atque imaginibus videmus, qui obiurget mulierem et qui pro me loquatur ne mihi ista forte suscenseat.
exsistat igitur ex hac ipsa familia aliquis ac potissimum Caecus ille; minimum enim dolorem capiet qui istam non videbit.
qui profecto, si exstiterit, sic aget ac sic loquetur:
»mulier, quid tibi cum Caelio, quid cum homine adulescentulo, quid cum alieno?
cur aut tam familiaris fuisti ut aurum commodares, aut tam inimica ut venenum timeres?
Ali ipak ću gospođu prvo pitati želi li da joj se obratim strogo i dostojanstveno i starinski, ili opušteno i nježno i kulturno.
Ako treba onim tvrdim načinom i običajem, morat ću s onoga svijeta prizvati jednog od onih bradonja, ne s bradicom u kakvoj dama uživa, već s onom neuređenom kakvu gledamo na drevnim kipovima i slikama; on neka prekori tu ženu i neka govori umjesto mene, kako se ona ne bi kojim slučajem na mene naljutila.
Neka onda ustane netko iz njihova vlastita roda, i to najbolje baš onaj slijepac Ceko; najmanje će ga boljeti jer je neće moći vidjeti.
Znači, on, ako ustane, ovako će se postaviti i ovako će progovoriti:
»Ženska glavo, što će ti Celije, što će ti mlad momak, što će ti stranac?
Zašto si s njim bila toliko bliska da mu posudiš zlato, i zašto si ga toliko mrzila da moraš strepiti od njegova otrova?
non patrem tuum videras, non patruum, non avum, non proavum, non atavum audieras consules fuisse; non denique modo te Q. Metelli matrimonium tenuisse sciebas, clarissimi ac fortissimi viri patriaeque amantissimi, qui simul ac pedem limine extulerat, omnis prope civis virtute, gloria, dignitate superabat?
cum ex amplissimo genere in familiam clarissimam nupsisses, cur tibi Caelius tam coniunctus fuit?
cognatus, adfinis, viri tui familiaris? nihil eorum.
quid igitur fuit nisi quaedam temeritas ac libido?
nonne te, si nostrae imagines viriles non commovebant, ne progenies quidem mea, Q. illa Claudia, aemulam domesticae laudis in gloria muliebri esse admonebat, non virgo illa Vestalis Claudia quae patrem complexa triumphantem ab inimico tribuno plebei de curru detrahi passa non est?
cur te fraterna vitia potius quam bona paterna et avita et usque a nobis cum in viris tum etiam in feminis repetita moverunt?
ideone ego pacem Pyrrhi diremi ut tu amorum turpissimorum cotidie foedera ferires, ideo aquam adduxi ut ea tu inceste uterere, ideo viam munivi ut eam tu alienis viris comitata celebrares?«
Nisi li vidjela da su tvoj gospodin otac, stric, djed bili konzuli, nisi li to čula o pradjedu, prapradjedu, šukundjedu? Nisi li, napokon, znala da si obvezana brakom s gospodinom Metelom, sjajnim i uglednim mužem, najvećim domoljubom, koji je, čim je nogom prekoračio prag, doslovno sve građane nadmašio vrlinom, slavom, dostojanstvom?
Potekavši iz glasovita roda, udavši se u dičnu obitelj, što te to s Celijem tako vezalo?
Je li ti rođak, svojta, prijatelj tvog supruga? Ništa od toga.
Što te onda vezalo ako ne nekakva avantura, nekakva požuda?
Nije li te moglo, ako likovi nas muškaraca nisu na tebe djelovali, barem moje dijete, ona slavna Kvinta Klaudija, potaknuti da se s njom natječeš u borbi za žensku slavu svoga roda, niti ona vestalska djevica Klaudija koja, zagrlivši oca trijumfatora, nije dozvolila da je mržnja pučkoga tribuna skine s kola?
Zašto su te nadahnuli bratski poroci, a ne valjanost očinska, djedovska, sve do nas opetovano očitovana kako s muške tako i sa ženske strane?
Jesam li ja mir s Pirom onemogućio zato da ti svakodnevno sklapaš najsramotnije ljubavne sveze, jesam li vodu doveo zato da se njome ti koristiš u nečiste svrhe, jesam li cestu izgradio zato da ti po njoj juriš u pratnji stranih muškaraca?«
sed quid ego, iudices, ita gravem personam induxi ut verear ne se idem Appius repente convertat et Caelium incipiat accusare illa sua gravitate censoria?
sed videro hoc posterius atque ita, iudices, ut vel severissimis disceptatoribus M. Caeli vitam me probaturum esse confidam.
tu vero, mulier — iam enim ipse tecum nulla persona introducta loquor — si ea quae facis, quae dicis, quae insimulas, quae moliris, quae arguis, probare cogitas, rationem tantae familiaritatis, tantae consuetudinis, tantae coniunctionis reddas atque exponas necesse est.
accusatores quidem libidines, amores, adulteria, Baias, actas, convivia, comissationes, cantus, symphonias, navigia iactant, idemque significant nihil se te invita dicere.
quae tu quoniam mente nescio qua effrenata atque praecipiti in forum deferri iudiciumque voluisti, aut diluas oportet ac falsa esse doceas aut nihil neque crimini tuo neque testimonio credendum esse fateare.
Ali zašto sam to ja, gospodo suci, odabrao tako ozbiljnu ulogu da se moram bojati da će se isti taj Apije naglo okrenuti i početi Celija optuživati istom tom svojom cenzorskom ozbiljnošću?
Za to ću se pobrinuti kasnije, i to na taj način, gospodo, da način života gospodina Marka Celija budem u stanju bez tračka sumnje opravdati i pred najstrožim ispitivačima.
A vi, ženo – sad već s vama govorim osobno, izvan bilo kakve uloge – ako to što činite, što govorite, što hinite, što snujete, što optužujete, ako to namjeravate dokazati, nužno je da podnesete i izložite razlog za toliku prisnost, takvo druženje, takvu vezu.
Da, tužitelji predbacuju požudu, avanture, preljube, Baje, plaže, gozbe, bakljade, pjesme, svirke, jahte, i jasno pokazuju da ništa ne govore protiv vaše volje.
Stoga, budući da ste sve to vi sami, po nekoj divljoj i nagloj odluci, poželjeli iznijeti na forum i pred sud, morate sad ili okajati i iskazati da je lažno, ili priznati da se ništa ne smije vjerovati ni vašim optužbama ni svjedočenju.
sin autem urbanius me agere mavis, sic agam tecum.
removebo illum senem durum ac paene agrestem; ex his igitur sumam aliquem ac potissimum minimum fratrem qui est in isto genere urbanissimus; qui te amat plurimum, qui propter nescio quam, credo, timiditatem et nocturnos quosdam inanis metus tecum semper pusio cum maiore sorore cubitabat.
Eum putato tecum loqui:
»quid tumultuaris, soror? quid insanis?
quid clamorem exorsa verbis parvam rem magnam facis?
vicinum adulescentulum aspexisti; candor huius te et proceritas voltus oculique pepulerunt; saepius videre voluisti; fuisti non numquam in isdem hortis; vis nobilis mulier illum filium familias patre parco ac tenaci habere tuis copiis devinctum.
non potes; calcitrat, respuit, repellit, non putat tua dona esse tanti.
confer te alio.
habes hortos ad Tiberim ac diligenter eo loco paratos quo omnis iuventus natandi causa venit; hinc licet condiciones cotidie legas; cur huic qui te spernit molesta es?«
Želite li pak da se ponašam kultiviranije, ovako ću ja s vama.
Maknut ću tog grubog starca, gotovo seljačinu; odabrat ću nekoga od ovdje prisutnih, i to najbolje najmlađeg brata, koji je na tom području najkultiviraniji; on vas izuzetno ljubi, on bi zbog nekakve, valjda, plašljivosti i straha od mraka, kao vječna bebica stalno s vama, starijom sestrom, spavao.
Zamislite da vam se on obraća:
»Sestro moja, što stvaraš nered? Što luduješ?
Što dižeš buku i od sitne stvari riječima praviš krupnu?
Zapazila si mladića iz susjedstva; privukli su te njegov ten i stas, lice i oči; htjela si se s njim viđati; više puta si bila u vrtu kad i on; sada želiš, kao žena plemenita roda, toga neemancipiranog sina štedljiva i savjesna oca uza se vezati svojim bogatstvom.
Ne ide; riće se, pljuje, odbija, ne smatra tvoje darove dovoljno vrijednima.
Kreni drugim putem.
Imaš vrtove uz Tiber, smještene točno ondje kamo sva omladina dolazi da bi se kupala; tamo možeš svakodnevno birati para; zašto gnjaviš ovoga koji te neće?«
redeo nunc ad te, Caeli, vicissim ac mihi auctoritatem patriam severitatemque suscipio.
sed dubito quem patrem potissimum sumam, Caecilianumne aliquem vehementem atque durum:
»nunc enim demum mi animus ardet, nunc meum cor cumulatur ira«
aut illum:
»O infelix, o sceleste!«
ferrei sunt isti patres:
»egone quid dicam, quid velim? quae tu omnia
tuis foedis factis facis ut nequiquam velim,« vix ferendi.
diceret talis pater:
»cur te in istam vicinitatem meretriciam contulisti?
cur inlecebris cognitis non refugisti?
cur alienam ullam mulierem nosti?
Dide ac dissice;
per me tibi licet.
si egebis, tibi dolebit, non mihi.
mihi sat est qui aetatis quod relicuom est oblectem meae.«
Sad se vraćam k vama, gospodine Celije, i opet ću nastupiti u ulozi očinskoga autoriteta i strogosti.
Ali nisam siguran kojeg da oca odaberem, nekog od Cecilijevih, naprasitih i surovih:
»Sada mi tek duša gori, sad mi se srce srdžbom prelijeva«, ili onoga »Nesretniče, zločinče!«
Od željeza su ti očevi:
»Ja što kažem, ja što želim? Ono što ti svojim gadnim djelima činiš da uzalud želim«, gotovo nepodnošljivi.
Takav bi otac rekao:
»Zašto si otišao u to bludničko susjedstvo?
Zašto, kad si shvatio o kakvim se mamcima radi, nisi pobjegao?
»Zašto si upoznao ijednu ženu tuđu?
Troši i rasipaj;
smiješ, što se mene tiče.
Ako bankrotiraš, boljet će tebe, a ne mene.
Meni je dosta da u vijeku koji mi osta uživam.«
huic tristi ac derecto seni responderet Caelius se nulla cupiditate inductum de via decessisse.
quid signi?
nulli sumptus, nulla iactura, nulla versura.
at fuit fama.
quotus quisque istam effugere potest, praesertim in tam maledica civitate?
vicinum eius mulieris miraris male audisse cuius frater germanus sermones iniquorum effugere non potuit?
leni vero et clementi patre cuius modi ille est: »fores ecfregit, restituentur; discidit
vestem, resarcietur,« Caeli causa est expeditissima.
quid enim esset in quo se non facile defenderet?
nihil iam in istam mulierem dico; sed, si esset aliqua dissimilis istius quae se omnibus pervolgaret, quae haberet palam decretum semper aliquem, cuius in hortos, domum, Baias iure suo libidines omnium commearent, quae etiam aleret adulescentis et parsimoniam patrum suis sumptibus sustineret; si vidua libere, proterva petulanter, dives effuse, libidinosa meretricio more viveret, adulterum ego putarem si quis hanc paulo liberius salutasset?
Tom mrkom starcu bez dlake na jeziku gospodin bi Celije odgovorio da ga nikakva požuda nije navela da skrene s puta.
Po čemu se to vidi?
Nema troškova, nema traćenja, nema kredita.
Ali širio se trač.
Koliko to ljudi može izbjeći, osobito u državi koja toliko voli klevete?
Čudiš se što je na lošem glasu bio susjed one žene čiji rođeni brat nije mogao izbjeći zločeste priče?
A pred blagim i milosrdnim ocem kao što je onaj »vrata je razbio, popravit će se; kaput poderao, zakrpat će se«, Celijev je slučaj vrlo jednostavan.
Ima li, naime, ičeg u čemu se ne bi lako mogao obraniti?
Neću više ništa govoriti protiv ovdje prisutne žene; ali kad bi postojala neka posve drugačija od nje, koja se podaje svima, koja uvijek i javno nekoga bira, u čije vrtove, kuću, Baje slobodno zalaze svačije požude, koja čak i uzdržava mladiće i štedljivost otaca nadomješta svojim izdacima; kad bi udovica živjela slobodno, besramnica bezobrazno, bogatašica rasipno, pohotnica poput bludnice, bih li preljubnikom smatrao onoga tko bi je nešto slobodnije pozdravljao?
dicet aliquis:
»haec igitur est tua disciplina?
sic tu instituis adulescentis?
ob hanc causam tibi hunc puerum parens commendavit et tradidit, ut in amore atque in voluptatibus adulescentiam suam conlocaret, et ut hanc tu vitam atque haec studia defenderes?«
ego, si quis, iudices, hoc robore animi atque hac indole virtutis ac continentiae fuit ut respueret omnis voluptates omnemque vitae suae cursum in labore corporis atque in animi contentione conficeret, quem non quies, non remissio, non aequalium studia, non ludi, non convivium delectaret, nihil in vita expetendum putaret nisi quod esset cum laude et cum dignitate coniunctum, hunc mea sententia divinis quibusdam bonis instructum atque ornatum puto.
ex hoc genere illos fuisse arbitror Camillos, Fabricios, Curios, omnisque eos qui haec ex minimis tanta fecerunt.
Reći će netko:
»To je, znači, taj tvoj nauk?
Tako ti odgajaš mladiće?
Iz tog je razloga roditelj tebi povjerio i predao ovog momka, da svoju mladost uplete u ljubavnu avanturu i naslade, pa da ti braniš taj život i takve interese?«
Ja, gospodo suci, takvoga, tko bi bio tako čvrsta duha i tako duboke vrline i samokontrole da prezre sve naslade, da čitav svoj životni tijek odredi tjelesnim naporom i duhovnom borbom, da ne uživa u slobodnom vremenu, odmoru, zabavama vršnjaka, igrama, gozbama, da u životu stremljenja vrijednim ne smatra ništa osim onog što je povezano sa slavom i dostojanstvom – takvoga, to je moje mišljenje, smatram božanskim darovima obdarenim i urešenim.
Takvi su ljudi, mislim, bili oni Kamili, Fabriciji, Kuriji, i svi drugi koji su ovu zemlju od najmanje učinili ovolikom kakva jest.
verum haec genera virtutum non solum in moribus nostris sed vix iam in libris reperiuntur.
chartae quoque quae illam pristinam severitatem continebant obsoleverunt; neque solum apud nos qui hanc sectam rationemque vitae re magis quam verbis secuti sumus sed etiam apud Graecos, doctissimos homines, quibus, cum facere non possent, loqui tamen et scribere honeste et magnifice licebat, alia quaedam mutatis Graeciae temporibus praecepta exstiterunt.
Ali ove se vrste vrlina danas već jedva mogu naći ne samo u našim karakterima nego i u knjigama.
Ostarjeli su i sami listovi koji su čuvali spomen o drevnoj strogosti; i to ne tek kod nas, koji smo takvu filozofiju i životnu orijentaciju slijedili više djelom nego riječima, nego i kod Grka, najučenijih ljudi, koji možda nisu mogli djelovati časno i uzorito, ali su ipak smjeli tako govoriti i pisati; i kod njih su se pojavile neke druge upute pošto se promijenila grčka politička situacija.
itaque alii voluptatis causa omnia sapientes facere dixerunt, neque ab hac orationis turpitudine eruditi homines refugerunt; alii cum voluptate dignitatem coniungendam putaverunt, ut res maxime inter se repugnantis dicendi facultate coniungerent; illud unum derectum iter ad laudem cum labore qui probaverunt, prope soli iam in scholis sunt relicti.
multa enim nobis blandimenta natura ipsa genuit quibus sopita virtus coniveret interdum; multas vias adulescentiae lubricas ostendit quibus illa insistere aut ingredi sine casu aliquo ac prolapsione vix posset; multarum rerum iucundissimarum varietatem dedit qua non modo haec aetas sed etiam iam conroborata caperetur.
I tako su pojedinci ustvrdili da mudraci sve čine radi užitka, a obrazovani ljudi nisu pobjegli od sramote takve teze; drugi su iznijeli stav da s užitkom treba povezati dostojanstvo, te su posve suprotne stvari povezali vještinom govora; a oni koji su priznavali samo jedan izravan put do slave, uz trud i napor, već su u svojim predavaonicama ostali praktički sami.
Mnoge je za nas atrakcije dala sama priroda, one su uljuljkale vrlinu te je ona znala zadrijemati; mnogi su skliski putovi pokazani mladosti, na njih se teško može stati ili njima krenuti bez pada i posrtanja; šarena je ponuda mnogih ugodnih stvari kojima opčinjeno bude ne samo to prvo doba, nego i ono koje je već očvrslo.
quam ob rem si quem forte inveneritis qui aspernetur oculis pulchritudinem rerum, non odore ullo, non tactu, non sapore capiatur, excludat auribus omnem suavitatem, huic homini ego fortasse et pauci deos propitios, plerique autem iratos putabunt.
ergo haec deserta via et inculta atque interclusa iam frondibus et virgultis relinquatur.
detur aliqui ludus aetati; sit adulescentia liberior; non omnia voluptatibus denegentur; non semper superet vera illa et derecta ratio; vincat aliquando cupiditas voluptasque rationem, dum modo illa in hoc genere praescriptio moderatioque teneatur.
parcat iuventus pudicitiae suae, ne spoliet alienam, ne effundat patrimonium, ne faenore trucidetur, ne incurrat in alterius domum atque familiam, ne probrum castis, labem integris, infamiam bonis inferat, ne quem vi terreat, ne intersit insidiis, scelere careat.
postremo cum paruerit voluptatibus, dederit aliquid temporis ad ludum aetatis atque ad inanis hasce adulescentiae cupiditates, revocet se aliquando ad curam rei domesticae, rei forensis reique publicae, ut ea quae ratione antea non perspexerat satietate abiecisse et experiendo contempsisse videatur.
Zbog toga, ako možda i nađete nekoga čije bi oči prezrele ljepotu, tko ne bi mogao biti opčinjen nikakvim mirisom ni dodirom ni okusom, čije bi uši odbile svaku ugodu, takvog bismo čovjeka ja i možda još nekolicina smatrali bozima milim, a većina bi držala da ga bozi mrze.
Stoga taj put, napušten, neodržavan, već obrastao grmljem i šikarom, valja napustiti.
Neka se dobi dopusti malo igre; neka mladost uživa u nešto većoj slobodi; neka se užicima ne uskrati baš sve; neka ne prevlada uvijek ono pravo i istinito učenje; neka želja i naslada koji put pobijede razum, ukoliko se održe sljedeća općenita pravila i ograničenja: omladina neka pazi na svoje poštenje, neka ne uništava tuđe, neka ne rasipa očevinu, neka ne pogine pod kamatama, neka ne nasrne na tuđi dom i obitelj, neka ne donosi porok čistima, grijeh nevinima, sramotu valjanima, neka nikog ne straši silom, ne postavlja zasjede, ne okalja se zlodjelom.
A napokon, pošto se odala užicima, potrošila nešto vremena na igru prikladnu dobi i na te svoje besmislene mladenačke požude, neka se u neko doba vrati brizi za obiteljski imetak, za pravosuđe i politiku; neka se vidi da je ono što ranije nije mogla pomoću razuma prepoznati sada odbacila zbog zasićenja, da je iskušala i nadišla.
ac multi quidem et nostra et patrum maiorumque memoria, iudices, summi homines et clarissimi cives fuerunt quorum, cum adulescentiae cupiditates defervissent, eximiae virtutes firmata iam aetate exstiterunt.
ex quibus neminem mihi libet nominare; vosmet vobiscum recordamini.
nolo enim cuiusquam fortis atque inlustris viri ne minimum quidem erratum cum maxima laude coniungere.
quod si facere vellem, multi a me summi atque ornatissimi viri praedicarentur quorum partim nimia libertas in adulescentia, partim profusa luxuries, magnitudo aeris alieni, sumptus, libidines nominarentur, quae multis postea virtutibus obtecta adulescentiae qui vellet excusatione defenderet.
Međutim, mnogo je bilo, i koliko se mi sjećamo i naši oci i preci, gospodo suci, istaknutih ljudi i najuglednijih građana koji su, pošto su iskipjele žudnje njihove mladosti, u već sazreloj dobi pokazali iznimne vrline.
Od njih ne bih nikog imenovao; vi ćete se i sami u sebi sjetiti.
Ne bih htio, naime, ni kod jednog vrlog i dičnog velikana s vrhuncem slave povezivati čak ni najmanju pogrešku.
Ali kad bih htio tako postupiti, mogao bih nizati mnoge istaknute i ugledne osobe u čijoj se mladosti spominjala bilo prekomjerna slobodoumnost, bilo nekontrolirana rasipnost, veličina dugova, izdataka, naslada; to bi svatko mogao opravdati mladošću, budući da je kasnije pokriveno obiljem vrlina.
at vero in M. Caelio — dicam enim iam confidentius de studiis eius honestis, quoniam audeo quaedam fretus vestra sapientia libere confiteri — nulla luxuries reperietur, nulli sumptus, nullum aes alienum, nulla conviviorum ac lustrorum libido.
quod quidem vitium ventris et gurgitis non modo non minuit aetas hominibus sed etiam auget.
amores autem et deliciae quae vocantur, quae firmiore animo praeditis diutius molestae non solent esse — mature enim et celeriter deflorescunt — numquam hunc occupatum impeditumve tenuerunt.
Ali kod gospodina Marka Celija – i sada ću već s nešto više hrabrosti govoriti o njegovim poštovanja vrijednim interesima, jer se usuđujem ponešto otvoreno priznati, uzdajući se u vašu mudrost – neće se naći nikakva odanost raskoši, nikakva rastrošnost, nikakvi dugovi, nikakva strast za gozbama i razvratom.
Pritom mane želuca i grla kod ljudi starija dob ne samo da ne smanjuje, upravo suprotno, povećava ih.
A ljubavne afere i ono što zovu erotikom, što u zrelijoj dobi već dosta dugo nije problem – interes opadne rano i brzo – ovog čovjeka nikad nisu zanimali ili zarobljavali.
audistis cum pro se diceret, audistis antea cum accusaret — defendendi haec causa, non gloriandi loquor — genus orationis, facultatem, copiam sententiarum atque verborum, quae vestra prudentia est, perspexistis.
atque in eo non solum ingenium elucere eius videbatis, quod saepe, etiam si industria non alitur, valet tamen ipsum suis viribus, sed inerat, nisi me propter benivolentiam forte fallebat, ratio et bonis artibus instituta et cura et vigiliis elaborata.
atqui scitote, iudices, eas cupiditates quae obiciuntur Caelio atque haec studia de quibus disputo non facile in eodem homine esse posse.
fieri enim non potest ut animus libidini deditus, amore, desiderio, cupiditate, saepe nimia copia, inopia etiam non numquam impeditus hoc quicquid est quod nos facimus in dicendo, quoquo modo facimus, non modo agendo verum etiam cogitando possit sustinere.
Čuli ste kad je govorio o vlastitoj stvari, čuli ste i prije kad je nastupao kao tužitelj – ovo govorim da bih ga branio, ne da bih ga hvalio – retorički nastup, sposobnost, bogatstvo misli i riječi, sve ste to, za što ste itekako kompetentni, mogli dobro uočiti.
Pritom ste vidjeli da ne blista samo talent, koji često može doći do izražaja sam po sebi, čak i kad nije podržan obrazovanjem; bilo je kod njega, ukoliko se nisam prevario zbog pristranosti, i vještine izgrađene valjanim umijećima i usavršene trudom i upornošću.
Ali morate znati, gospodo suci, da one strasti koje se predbacuju gospodinu Celiju i ovi interesi o kojima pričam ne mogu lako obitavati u istoj osobi.
Naprosto nije moguće da duh prepušten užitku, ljubavi, požudi, željama, često sputavan prekomjernim obiljem, a ponekad i neimaštinom, da takav duh bude u stanju baviti se onim, ma što to bilo, što činimo kad javno govorimo, ma kako to činili. Ne da ne može djelovati, ne može čak ni tako razmišljati.
an vos aliam causam esse ullam putatis cur in tantis praemiis eloquentiae, tanta voluptate dicendi, tanta laude, tanta gratia, tanto honore, tam sint pauci semperque fuerint qui in hoc labore versentur?
obterendae sunt omnes voluptates, relinquenda studia delectationis, ludus, iocus, convivium, sermo paene est familiarium deserendus.
qua re in hoc genere labor offendit homines a studioque deterret, non quo aut ingenia deficiant aut doctrina puerilis.
Ili možda smatrate da postoji neki drugi razlog zbog kojeg, usprkos takvim nagradama za retoričku sposobnost, takvom užitku koji donosi govorenje, usprkos takvoj slavi, takvom utjecaju, takvim častima – ipak ima, i uvijek je bilo tako malo onih koji se posvećuju ovim naporima?
Treba potisnuti sve užitke, odbaciti zabavne aktivnosti, igre, šale, druženja; gotovo da se i razgovora s prijateljima treba odreći.
To je pravi razlog zašto napori na ovom području ljude odbijaju i od te ih djelatnosti odvraćaju, a ne zato što bi manjkalo talenata ili obrazovanja u djetinjstvu.
an hic, si sese isti vitae dedidisset, consularem hominem admodum adulescens in iudicium vocavisset?
hic, si laborem fugeret, si obstrictus voluptatibus teneretur, hac in acie cotidie versaretur, appeteret inimicitias, in iudicium vocaret, subiret periculum capitis, ipse inspectante populo Romano tot iam mensis aut de salute aut de gloria dimicaret?
nihilne igitur illa vicinitas redolet, nihilne hominum fama, nihil Baiae denique ipsae loquuntur?
illae vero non loquuntur solum verum etiam personant, huc unius mulieris libidinem esse prolapsam ut ea non modo solitudinem ac tenebras atque haec flagitiorum integumenta non quaerat sed in turpissimis rebus frequentissima celebritate et clarissima luce laetetur.
Bi li ovdje prisutan gospodin, da se odao onakvom životu, bio mogao, još kao gotovo tinejdžer, izvesti pred sud bivšeg konzula?
Da je ovdje prisutni izbjegavao svaki napor, da je bio ovisan o užicima, bi li se svakodnevno pojavljivao na ovome bojnom polju, bi li nasrtao na protivnike, izvodio ih pred sud, izlagao se životnoj opasnosti, bi li se sam, naočigled čitava rimskog naroda, već toliko mjeseci borio ili za opstanak ili za slavu?
Ne miriše li ovdje nešto na ono susjedstvo, ne govore li ništa glasine, pa ni same Baje?
E, one ne da govore, one odjekuju: strast jedne žene otišla je tako daleko da ne traži samo pusta i mračna mjesta, niti te uobičajene paravane za poroke, već uživa u najsramotnijim aktivnostima pred najvećim brojem ljudi, na najsjajnijem svjetlu dana!
verum si quis est qui etiam meretriciis amoribus interdictum iuventuti putet, est ille quidem valde severus — negare non possum — sed abhorret non modo ab huius saeculi licentia verum etiam a maiorum consuetudine atque concessis.
quando enim hoc non factitatum est, quando reprehensum, quando non permissum, quando denique fuit ut quod licet non liceret?
hic ego ipsam rem definiam, mulierem nullam nominabo; tantum in medio relinquam.
Međutim, nađe li se netko tko bi smatrao da su omladini zabranjene čak i veze s bludnicama, taj, doduše, jest iznimno moralan – ne mogu poreći – ali u neskladu je ne samo sa raspuštenošću ovoga doba nego i s običajem i ustupcima naših starih.
Jer, kad se nije tako radilo, kad se tako što osuđivalo, kad nije bilo dozvoljeno; kad je, gospodo, bilo da se ne smije ono što se smije?
Sad ću definirati samo o čemu se radi, a neću imenovati nijednu ženu; samo ću iznijeti činjenice.
si quae non nupta mulier domum suam patefecerit omnium cupiditati palamque sese in meretricia vita conlocarit, virorum alienissimorum conviviis uti instituerit, si hoc in urbe, si in hortis, si in Baiarum illa celebritate faciat, si denique ita sese gerat non incessu solum sed ornatu atque comitatu, non flagrantia oculorum, non libertate sermonum, sed etiam complexu, osculatione, actis, navigatione, conviviis, ut non solum meretrix sed etiam proterva meretrix procaxque videatur: cum hac si qui adulescens forte fuerit, utrum hic tibi, L. Herenni, adulter an amator, expugnare pudicitiam an explere libidinem voluisse videatur?
U slučaju da neka žena bez supruga svoj dom učini dostupnim svačijoj pohoti i javno se prepusti bludničkom načinu života; ako sudjeluje u gozbama posve tuđih muškaraca; ako to čini u gradu, ili u vrtovima, ili u onoj općoj gužvi u Bajama; ako se, naposljetku, takvom očituje ne samo po načinu hoda već i izgledom i pratnjom, ne samo zažarenim očima, ne slobodnim razgovorima, već i zagrljajima, ljubljenjem, na plaži, na palubi, na gozbi, nastupajući ne samo kao bludnica, već kao besramna i provokativna bludnica; ako bi s takvom jednom neki mladić bio, bi li vam se on, poštovani gospodine Lucije Herenije, činio preljubnikom ili mušterijom; bi li izgledalo da je htio oskvrnuti čednost ili naprosto zadovoljiti želju?
obliviscor iam iniurias tuas, Clodia, depono memoriam doloris mei; quae abs te crudeliter in meos me absente facta sunt neglego; ne sint haec in te dicta quae dixi.
sed ex te ipsa requiro, quoniam et crimen accusatores abs te et testem eius criminis te ipsam dicunt se habere.
si quae mulier sit eius modi qualem ego paulo ante descripsi, tui dissimilis, vita institutoque meretricio, cum hac aliquid adulescentem hominem habuisse rationis num tibi perturpe aut perflagitiosum esse videatur?
ea si tu non es, sicut ego malo, quid est quod obiciant Caelio?
sin eam te volunt esse, quid est cur nos crimen hoc, si tu contemnis, pertimescamus?
qua re nobis da viam rationemque defensionis.
aut enim pudor tuus defendet nihil a M. Caelio petulantius esse factum, aut impudentia et huic et ceteris magnam ad se defendendum facultatem dabit.
Sad već zaboravljam vaše nepravde, gospođo Klodija, potiskujem sjećanje na svoj jad; prelazim preko onog što ste okrutno činili protiv mene za moga izbivanja; ne odnosile se na vas one riječi koje sam izrekao!
Ali od vas bih osobno htio čuti odgovor, budući da tužitelji tvrde da optužba ovisi o vama i da ste za tu optužbu vi osobno svjedokinja:
ako bi postojala neka žena one vrste kakvu sam maločas opisao, posve drugačija od vas, po načinu života i ponašanju bludnica, bi li vam se činilo krajnje sramotnim i poročnim ako bi s takvom mlad čovjek nešto imao?
Ako vi niste takva žena, što bi mi bilo mnogo draže, što onda gospodinu Celiju tužitelji mogu predbaciti?
A ako žele da budete takva, zašto da se bojimo takve optužbe, ako je vi ignorirate?
Stoga nam pokažite put i strategiju obrane: ili će vaša čednost obraniti tvrdnju da gospodin Celije nije učinio ništa bitno nedolično, ili će besramnost i njemu i ostalima dati odličnu mogućnost da se brane.
sed quoniam emersisse iam e vadis et scopulos praetervecta videtur esse oratio mea, perfacilis mihi reliquus cursus ostenditur.
duo sunt enim crimina una in muliere summorum facinorum, auri quod sumptum a Clodia dicitur, et veneni quod eiusdem Clodiae necandae causa parasse Caelium criminantur.
aurum sumpsit, ut dicitis, quod L. Luccei servis daret, per quos Alexandrinus Dio qui tum apud Lucceium habitabat necaretur.
Magnum crimen vel in legatis insidiandis vel in servis ad hospitem domini necandum sollicitandis, plenum sceleris consilium, plenum audaciae!
Ali, budući da se moj govor već, čini se, izvukao iz pličina i provukao se kraj hridi, ostatak plovidbe ukazuje mi se posve lakim. Dvije, naime, optužbe počivaju na jednoj ženi odgovornoj za brojna nedjela: optužba za zlato – uzeto, kaže se, od gospođe Klodije – i za otrov – gospodina Celija optužuju da ga je pripremio radi ubojstva iste gospođe Klodije.
Zlato je uzeo, kako kažete, da bi ga dao robovima Lucija Lukceja, koji su trebali izvesti ubojstvo Diona iz Aleksandrije (on je tada stanovao kod gospodina Lukceja).
Krupna je to optužba, kako zbog pripreme atentata na poslanike, tako i zbog poticanja robova da umore gosta svojeg gospodara; plan prožet zločinstvom, prožet beskrupuloznošću!
quo quidem in crimine primum illud requiro, dixeritne Clodiae quam ob rem aurum sumeret, an non dixerit.
si non dixit, cur dedit?
si dixit, eodem se conscientiae scelere devinxit.
tune aurum ex armario tuo promere ausa es, tune Venerem illam tuam spoliare ornamentis, spoliatricem ceterorum, cum scires quantum ad facinus aurum hoc quaereretur, ad necem legati, ad L. Luccei, sanctissimi hominis atque integerrimi, labem sceleris sempiternam?
huic facinori tanto tua mens liberalis conscia, tua domus popularis ministra, tua denique hospitalis illa Venus adiutrix esse non debuit.
No, što se te optužbe tiče, prvo zahtijevam odgovor na sljedeće: je li rekao gospođi Klodiji zašto uzima zlato ili nije rekao?
Ako nije rekao, zašto mu je dala?
Ako je rekao, preuzela je teret sudjelovanja u istom zločinu.
Zar ste se vi usudili izvaditi zlato iz svoje škrinje, zar ste vi zaplijenili nakit onoj svojoj poznatoj Veneri, pljeniteljici drugih muškaraca, a znali ste za kakvo je nedjelo potrebno to zlato, za umorstvo poslanika, za vječno kaljanje ljagom zločina imena gospodina Lukceja, čovjeka čista morala i neokrnjena integriteta?
Tome i tolikom nedjelu nije smjela vaša širokogrudna svijest biti saučesnicom, vaša narodoljubiva kuća biti pomoćnicom; na kraju krajeva, ona vaša općapoznata domaćinska Venera nije smjela biti pomoćnicom.
vidit hoc Balbus; celatam esse Clodiam dixit, atque ita Caelium ad illam attulisse, se ad ornatum ludorum aurum quaerere.
si tam familiaris erat Clodiae quam tu esse vis cum de libidine eius tam multa dicis, dixit profecto quo vellet aurum; si tam familiaris non erat, non dedit.
ita si verum tibi Caelius dixit, o immoderata mulier, sciens tu aurum ad facinus dedisti; si non est ausus dicere, non dedisti.
quid ego nunc argumentis huic crimini, quae sunt innumerabilia, resistam?
possum dicere mores M. Caeli longissime a tanti sceleris atrocitate esse disiunctos; minime esse credendum homini tam ingenioso tamque prudenti non venisse in mentem rem tanti sceleris ignotis alienisque servis non esse credendam.
possum etiam alia et ceterorum patronorum et mea consuetudine ab accusatore perquirere, ubi sit congressus cum servis Luccei Caelius, qui ei fuerit aditus; si per se, qua temeritate! si per alium, per quem?
possum omnis latebras suspicionum peragrare dicendo; non causa, non locus, non facultas, non conscius, non perficiendi, non occultandi malefici spes, non ratio ulla, non vestigium maximi facinoris reperietur.
Gospodin Balbo to je imao u vidu; rekao je da je gospođa Klodija ostala u neznanju, i da je Celije zlato tražio pod izlikom da mu treba za opremanje igara.
Ako je s gospođom Klodijom bio onoliko blizak koliko biste vi htjeli da jest, kad tako mnogo govorite o njegovoj strasti, sigurno bi rekao za što mu zlato treba; da nije bio tako blizak, ne bi mu dala.
Stoga, ako vam je Celije priznao istinu, o, vi ženo izvan kontrole, dali ste mu zlato za zločin pri punoj svijesti; ako se nije usudio priznati, niste mu ga dali.
Što da se sad dalje ovoj optužbi suprotstavljam dokazima, a ima ih bezbroj?
Mogao bih reći da je moral gospodina Celija miljama daleko od okrutnosti tolikog grijeha; da nipošto ne treba povjerovati kako toliko inteligentnom i toliko razboritom čovjeku ne bi palo na pamet da izvođenje takvog zlodjela ne treba povjeriti nepoznatim i tuđim robovima.
Mogao bih gospodinu tužitelju postaviti i druga pitanja, po običaju drugih odvjetnika i po svojem vlastitom: gdje se gospodin Celije susreo s robovima gospodina Lukceja, kako je s njima stupio u vezu; ako je to učinio osobno, koje li nepromišljenosti! ako je drugi posredovao, tko je to bio?
Mogao bih govorom pretresti svaki zakutak razumne sumnje: neće se naći ni motiv, ni mjesto, ni mogućnost, ni saučesnik, ni nada u uspjeh i skrivanje zlodjela, ni način, ni trag silnoga nedjela.
sed haec quae sunt oratoris propria, quae mihi non propter ingenium meum sed propter hanc exercitationem usumque dicendi fructum aliquem ferre potuissent, cum a me ipso elaborata proferri viderentur, brevitatis causa relinquo omnia.
habeo enim, iudices, quem vos socium vestrae religionis iurisque iurandi facile esse patiamini, L. Lucceium, sanctissimum hominem et gravissimum testem, qui tantum facinus in famam atque in fortunas suas neque non audisset inlatum a M. Caelio neque neglexisset neque tulisset.
an ille vir illa humanitate praeditus, illis studiis, illis artibus atque doctrina illius ipsius periculum quem propter haec ipsa studia diligebat, neglegere potuisset et, quod facinus in alienum hominem intentum severe acciperet, id omisisset curare in hospitem?
quod per ignotos actum si comperisset doleret, id a suis servis temptatum esse neglegeret?
quod in agris locisve publicis factum reprehenderet, id in urbe ac domi suae coeptum esse leniter ferret?
quod in alicuius agrestis periculo non praetermitteret, id homo eruditus in insidiis doctissimi hominis dissimulandum putaret?
Ali to što je specijalnost govornika, što bi mi – ne zbog mojeg dara, već zbog izvjesne vježbe i prakse u govorničkom nastupu – moglo donijeti određen plod, obzirom da bi se moglo činiti kako iznosim nešto što sam sam priredio, od svega toga odustajem kratkoće radi.
Jer uza me je, gospodo suci, netko kome ćete laka srca dopustiti da se pridruži svetosti vaše zakletve, gospodin Lukcej, besprijekorna osoba i najpouzdaniji svjedok, koji toliko strašno zločinstvo prema svome ugledu i dobrobiti sa strane gospodina Celija ne bi mogao prečuti, niti bi ga mogao zanemariti, niti bi ga mogao dopustiti.
Ta zar bi takav čovjek, tolike kulture, s takvim interesima, takva znanja i učenosti mogao zanemariti opasnost po onoga kog je ljubio upravo zbog te znanosti same, zar bi protiv zlodjela, na koje bi – da prijeti nekom strancu – reagirao odlučno, propustio poduzeti mjere kad prijeti njegovu gostu?
Da su nepoznati počinili takvo djelo ono bi ga, da je za nj saznao, povrijedilo; bi li ga zanemario da ga pokušaju izvesti njegovi robovi?
Ono što bi osudio da se dogodi na polju ili na javnom mjestu, bi li to mirno podnio ako se pokušava u gradu i u njegovom domu?
Ono što ne bi dozvolio u slučaju prijetnje nekom seljaku, bi li obrazovan čovjek htio ignorirati kad se nasrće na velikog znanstvenika?
sed cur diutius vos, iudices, teneo?
ipsius iurati religionem auctoritatemque percipite atque omnia diligenter testimoni verba cognoscite.
recita.
L. Luccei testimonium.
quid exspectatis amplius?
an aliquam vocem putatis ipsam pro se causam et veritatem posse mittere?
haec est innocentiae defensio, haec ipsius causae oratio, haec una vox veritatis.
in crimine ipso nulla suspicio est, in re nihil est argumenti, in negotio quod actum esse dicitur nullum vestigium sermonis, loci, temporis; nemo testis, nemo conscius nominatur, totum crimen profertur ex inimica, ex infami, ex crudeli, ex facinerosa, ex libidinosa domo.
domus autem illa quae temptata esse scelere isto nefario dicitur plena est integritatis, dignitatis, offici, religionis; ex qua domo recitatur vobis iure iurando devincta auctoritas, ut res minime dubitanda in contentione ponatur, utrum temeraria, procax, irata mulier finxisse crimen, an gravis sapiens moderatusque vir religiose testimonium dixisse videatur.
Ali zašto vas tako dugo, gospodo suci, zadržavam?
Primite na znanje svetost zakletve i autentičnost spisa, te pomno poslušajte sve riječi svjedočanstva.
Izvoli pročitati.
Lukcejevo svjedočanstvo.
Što vam još treba?
Mislite li da neki glas od sebe mogu dati sam predmet, sama istina?
Evo obrane nevinosti, evo govora samoga predmeta, evo jedinoga glasa istine.
U optužbi nema povoda za sumnju, u činjeničnom stanju nema dokaza, u djelu za koje se tvrdi da je počinjeno nema traga dogovora, mjesta, vremena; ne navodi se nijedan svjedok, nijedan saučesnik, čitava optužba stiže od dušmanske, od zloglasne, od surove, od zločinačke, od raskalašene kuće.
A ona kuća u kojoj je, tvrdi se, to gnjusno zlodjelo pokušano obiluje moralnošću, dostojnošću, osjećajem dužnosti i svete obaveze; iz te vam je kuće pročitan prisegom ovjeren autentičan iskaz, tako da treba presuditi o pitanju koje nije nimalo dvojbeno: je li optužbu izmislila bezobzirna, nasrtljiva, uvrijeđena žena ili je svjedočanstvo izrekao ugledan, mudar i moralan čovjek.
reliquum est igitur crimen de veneno; cuius ego nec principium invenire neque evolvere exitum possum.
quae fuit enim causa quam ob rem isti mulieri venenum dare vellet Caelius?
ne aurum redderet?
num petivit?
ne crimen haereret?
num quis obiecit?
num quis denique fecisset mentionem, si hic nullius nomen detulisset?
quin etiam L. Herennium dicere audistis verbo se molestum non futurum fuisse Caelio, nisi iterum eadem de re suo familiari absoluto nomen hic detulisset.
credibile est igitur tantum facinus nullam ob causam esse commissum?
et vos non videtis fingi sceleris maximi crimen ut alterius sceleris suscipiendi fuisse causa videatur?
Preostala je, znači, optužba za trovanje; njoj, moram priznati, niti mogu naći početak niti islijediti ishod.
Koji je to bio razlog zbog kojeg je ovdje prisutnu ženu gospodin Celije htio otrovati?
Da joj ne mora vratiti zlato?
Zar ga je tražila?
Da izbjegne optužbu?
Zar ju je netko iznio?
Zar bi itko, konačno, išta spomenuo, da ovaj gospodin nije ničije ime bio prijavio sudu?
Dapače, čuli ste gospodina Herenija kako kaže: ni jednom riječi ne bi pravio probleme Celiju da ovaj nije ponovo zbog iste stvari podnio prijavu, mada je član Herenijeve obitelji već bio oslobođen.
Može li se onda vjerovati da je takvo zlodjelo počinjeno bez ikakva razloga?
Ne vidite li da se izmišlja optužba za najteži zločin kako bi poslužio kao razlog za poduzimanje drugog zločina?
cui denique commisit, quo adiutore usus est, quo socio, quo conscio, cui tantum facinus, cui se, cui salutem suam credidit?
servisne mulieris?
sic enim est obiectum.
et erat tam demens is cui vos ingenium certe tribuitis, etiam si cetera inimica oratione detrahitis, ut omnis suas fortunas alienis servis committeret?
at quibus servis? — refert enim magno opere id ipsum — eisne quos intellegebat non communi condicione servitutis uti sed licentius liberius familiariusque cum domina vivere?
quis enim hoc non videt, iudices, aut quis ignorat, in eius modi domo in qua mater familias meretricio more vivat, in qua nihil geratur quod foras proferendum sit, in qua inusitatae libidines, luxuries, omnia denique inaudita vitia ac flagitia versentur, hic servos non esse servos, quibus omnia committantur, per quos gerantur, qui versentur isdem in voluptatibus, quibus occulta credantur, ad quos aliquantum etiam ex cotidianis sumptibus ac luxurie redundet?
id igitur Caelius non videbat?
Konačno, koga je za to angažirao, tko mu je bio pomagač, saveznik, saučesnik, kome je mogao vjerovati u vezi s takvim zlodjelom, kome je mogao povjeriti sebe, svoj opstanak?
Zar robovima te iste žene?
A upravo to tvrdi optužba.
I toliko je bezuman bio onaj čiju ćete umnost zasigurno priznati (čak i ako ostalo odbacite zbog agresivnog tužilačkog nastupa) da svu svoju sudbinu stavi u ruke tuđih robova?
Ali kojih robova? – i to je, da se razumijemo, iznimno bitno – zar onih za koje mu je bilo jasno da se ne nalaze u uobičajenom ropskom položaju već da uz svoju gospodaricu žive slobodnije, raspuštenije i prisnije?
Ta tko ne vidi, gospodo suci, ili tko ne bi znao da u jednoj od onih kuća u kojima gospođa, glava obitelji, živi bludničkim načinom života, u kojoj se ne događa ništa što bi se smjelo spomenuti u javnosti, koja je puna neuobičajenih strasti, dekadentnosti, pa i, da znate, svih nečuvenih poroka i razvrata – da tamo robovi nisu robovi, da se njima sve može povjeriti, da u svemu sudjeluju, da se upuštaju u iste te naslade, da se s njima dijeli ono što treba ostati skriveno, da do njih stiže i ponešto od svakodnevnog trošenja i luksuza?
To, znači, gospodin Celije nije vidio?
si enim tam familiaris erat mulieris quam vos voltis, istos quoque servos familiaris dominae esse sciebat.
sin ei tanta consuetudo quanta a vobis inducitur non erat, quae cum servis eius potuit familiaritas esse tanta?
ipsius autem veneni quae ratio fingitur?
ubi quaesitum est, quem ad modum paratum, quo pacto, cui, quo in loco traditum?
habuisse aiunt domi vimque eius esse expertum in servo quodam ad eam rem ipsam parato; cuius perceleri interitu esse ab hoc comprobatum venenum.
Jer, ako je bio tako blizak sa ženom kao što biste vi htjeli, morao je znati da su i ti robovi bliski s gospodaricom.
Ali ako veza nije bila baš tako čvrsta koliko tvrdite, kako je mogao s njezinim robovima biti tako blizak?
Nadalje, što se samog trovanja tiče, koji se način pretpostavlja?
Gdje je otrov bio tražen, kako pribavljen, na koji način, kome, na kome mjestu predan?
Vele, imao ga je doma i iskušao mu snagu na nekom robu nabavljenom upravo za tu svrhu; njegovom vrlo brzom smrću navodno je ovdje prisutni potvrdio djelotvornost otrova.
pro di immortales! cur interdum in hominum sceleribus maximis aut conivetis aut praesentis fraudis poenas in diem reservatis? vidi
enim, vidi et illum hausi dolorem vel acerbissimum in vita, cum Q. Metellus abstraheretur e sinu gremioque patriae, cumque ille vir qui se natum huic imperio putavit tertio die post quam in curia, quam in rostris, quam in re publica floruisset, integerrima aetate, optimo habitu, maximis viribus eriperetur indignissime bonis omnibus atque universae civitati.
quo quidem tempore ille moriens, cum iam ceteris ex partibus oppressa mens esset, extremum sensum ad memoriam rei publicae reservabat, cum me intuens flentem significabat interruptis ac morientibus vocibus quanta inpenderet procella mihi, quanta tempestas civitati et cum parietem saepe feriens eum qui cum Q. Catulo fuerat ei communis crebro Catulum, saepe me, saepissime rem publicam nominabat, ut non tam se mori quam spoliari suo praesidio cum patriam tum etiam me doleret.
O, besmrtni bozi! Zašto ponekad najstrašnija zlodjela ljudska ili podupirete, ili za buduće doba odgađate kaznu sadašnje prevare?
Da, vidio sam, vidio i doživio bol možda najljuću u svome životu, kad je gospodin Metel bio otrgnut iz krila i zagrljaja domovine, i kad je taj junak, koji se smatrao rođenim za ovu državu, trećeg dana pošto je u kuriji, na rostri, na političkoj sceni dokazao svoje snage, u najotpornijoj dobi, u najboljem stanju, u naponu snaga bio na nedostojan način otet našim najboljima i cjelokupnoj zajednici.
U to je vrijeme – da, na samrti – on, mada mu je već um sa svih ostalih strana trpio, posljednji tračak svijesti sačuvao za spomen na državu; gledajući moj plač isprekidanim riječima umirućeg najavio je kakva oluja prijeti meni, kakva nepogoda državi, i uz opetovane udarce u onaj zid koji je dijelio s gospodinom Katulom često je spominjao Katulovo ime, često moje, a najčešće državu, pateći ne toliko što umire, nego što bez njegove zaštite ostaje domovina, a i ja s njom.
quem quidem virum si nulla vis repentini sceleris sustulisset, quonam modo ille furenti fratri suo consularis restitisset qui consul incipientem furere atque tonantem sua se manu interfecturum audiente senatu dixerit?
ex hac igitur domo progressa ista mulier de veneni celeritate dicere audebit?
nonne ipsam domum metuet ne quam vocem eiciat, non parietes conscios, non noctem illam funestam ac luctuosam perhorrescet?
sed revertor ad crimen; etenim haec facta illius clarissimi ac fortissimi viri mentio et vocem meam fletu debilitavit et mentem dolore impedivit.
Eto, takav čovjek! A da ga nije odnijela neka sila neočekivanog zla, na koji bi se on način, kao bivši konzul, suprotstavio svome pomahnitalom bratu? On koji je kao konzul – dok je brat tek počinjao mahnitati i prijetiti – pred senatom izjavio da će ga ubiti vlastitom rukom?
Iz takve, znači, kuće dolazi ova ovdje žena, a usudit će se govoriti o brzini otrova?
Neće li se uplašiti same kuće, koja bi mogla progovoriti, zidova, koji sve znaju; neće li je u paniku natjerati ona noć grozna i žalosna?
Ali vraćam se na optužbu; znate, zbog spomena na onog slavnog i silnog čovjeka jecaj je mome glasu oduzeo snagu, a bol je omela moj duh.
sed tamen venenum unde fuerit, quem ad modum paratum sit non dicitur.
datum esse aiunt huic P. Licinio, pudenti adulescenti et bono, Caeli familiari; constitutum esse cum servis ut venirent ad balneas Senias; eodem Licinium esse venturum atque eis veneni pyxidem traditurum.
hic primum illud requiro, quid attinuerit ferri in eum locum constitutum, cur illi servi non ad Caelium domum venerint.
si manebat tanta illa consuetudo Caeli, tanta familiaritas cum Clodia, quid suspicionis esset si apud Caelium mulieris servus visus esset?
sin autem iam suberat simultas, exstincta erat consuetudo, discidium exstiterat, hinc illae lacrimae nimirum et haec causa est omnium horum scelerum atque criminum.
Nego, svejedno; odakle je došao taj otrov, na koji je način pribavljen, to se ne govori.
Kažu da ga je ovdje prisutni dao gospodinu Liciniju, čednom i valjanom mladiću iz Celijeva kruga; da je s robovima dogovoreno da dođu u Senijevo kupalište; da će onamo doći isti gospodin Licinije i predati im ampulu s otrovom.
Ovdje prvo pitam sljedeće: zašto je trebalo ugovarati sastanak na takvom mjestu, zašto ti robovi nisu došli u Celijevu kuću?
Ako je postojala onakva veza s Celijem, onolika bliskost s gospođom Klodijom, kakav bi razlog za sumnju dalo pojavljivanje roba te žene kod gospodina Celija?
A ako je već došlo do svađe, prekinula se veza, razišli se – otuda te suze; pa da, to je pravi razlog svih ovih zločina i optužbi!
»immo« inquit »cum servi ad dominam rem totam et maleficium Caeli detulissent, mulier ingeniosa praecepit his ut omnia Caelio pollicerentur; sed ut venenum, cum a Licinio traderetur, manifesto comprehendi posset, constitui locum iussit balneas Senias, ut eo mitteret amicos qui delitiscerent, deinde repente, cum venisset Licinius venenumque traderet, prosilirent hominemque comprenderent.«
quae quidem omnia, iudices, perfacilem rationem habent reprendendi.
cur enim potissimum balneas publicas constituerat?
in quibus non invenio quae latebra togatis hominibus esse posset.
nam si essent in vestibulo balnearum, non laterent; sin se in intimum conicere vellent, nec satis commode calceati et vestiti id facere possent et fortasse non reciperentur, nisi forte mulier potens quadrantaria illa permutatione familiaris facta erat balneatori.
Kaže: »Dapače, kad su robovi gospodarici prijavili cijelu stvar i Celijevu spletku, dosjetljiva im je žena naredila da pristanu na sve Celijeve zahtjeve; ali, kako bi se otrov, kad ga Licinije preda, mogao oduzeti pred svjedocima, zapovijedila je da dogovore mjesto sastanka u Senijevu kupalištu, da bi onamo poslala prijatelje koji će se sakriti, a onda će iznenada, čim Licinije dođe i preda otrov, iskočiti i uhvatiti ga.«
Sve se to, gospodo suci, može na vrlo lak način dovesti u pitanje.
Zašto je dogovor bio upravo u javnom kupalištu?
Nije mi jasno gdje se tamo mogu sakriti ljudi u togama.
Jer, da je dogovor bio u vestibulu kupališta, ne bi se mogli sakriti; a da su se htjeli smjestiti unutra, obuveni i odjeveni to ne bi mogli na prikladan način izvesti, a možda ih ne bi ni pustili, osim u slučaju da utjecajna žena zbog one ponude za četiri asa nije postala bliska s upraviteljem kupališta.
atque equidem vehementer exspectabam quinam isti viri boni testes huius manifesto deprehensi veneni dicerentur; nulli enim sunt adhuc nominati.
sed non dubito quin sint pergraves, qui primum sint talis feminae familiares, deinde eam provinciam susceperint ut in balneas contruderentur, quod illa nisi a viris honestissimis ac plenissimis dignitatis, quam velit sit potens, numquam impetravisset.
sed quid ego de dignitate istorum testium loquor?
virtutem eorum diligentiamque cognoscite.
»in balneis delituerunt.«
Testis egregios!
»dein temere prosiluerunt.«
homines temperantis!
sic enim fingitis, cum Licinius venisset, pyxidem teneret in manu, conaretur tradere, nondum tradidisset, tum repente evolasse istos praeclaros testis sine nomine; Licinium autem, cum iam manum ad tradendam pyxidem porrexisset, retraxisse atque ex illo repentino hominum impetu se in fugam coniecisse.
O magnam vim veritatis, quae contra hominum ingenia, calliditatem, sollertiam contraque fictas omnium insidias facile se per se ipsa defendat!
I, što se mene tiče, napeto sam iščekivao koja će to ugledna gospoda biti navedena kao svjedoci te javne zapljene otrova; ali zasad još nitko nije imenovan.
No, ne sumnjam da se radi o izrazito dostojnim osobama koje su, prvo, bliske s takvom ženskom, a osim toga raspolažu takvim ovlastima da se mogu progurati u kupalište, što ta dama, ma kako utjecajna bila, ne bi nikad postigla da se ne radi o posebno poštovanoj i uglednoj gospodi.
Ali zašto da govorim o ugledu tih svjedoka?
Sami procijenite njihovu vrlinu i posvećenost.
»Sakrili su se u kupalištu.«
O, vrijednih li svjedoka!
»Onda su u krivi čas iskočili.«
Odmjerenih li ljudi!
Dakle, ovako izmišljate: kad je došao gospodin Licinije, držeći ampulu u ruci, i pokušao je predati, a još je nije predao, tada su odjednom izletjeli ti krasni bezimeni svjedoci; a Licinije, kad je već pružio ruku da će predati ampulu, ruku je povukao i zbog tog iznenadnog napada nepoznatih dao se u bijeg.
O divne li sile istinitosti, koja se protiv ljudske mašte, lukavosti, prepredenosti i protiv zlonamjernih konstrukcija sviju lako može samom sobom obraniti!
velut haec tota fabella veteris et plurimarum fabularum poetriae quam est sine argumento, quam nullum invenire exitum potest!
quid enim? isti tot viri — nam necesse est fuisse non paucos ut et comprehendi Licinius facile posset et res multorum oculis esset testatior — cur Licinium de manibus amiserunt?
qui minus enim Licinius comprehendi potuit cum se retraxit ne pyxidem traderet, quam si tradidisset?
erant enim illi positi ut comprehenderent Licinium, ut manifesto Licinius teneretur aut cum retineret venenum aut cum tradidisset.
hoc fuit totum consilium mulieris, haec istorum provincia qui rogati sunt; quos quidem tu quam ob rem temere prosiluisse dicas atque ante tempus non reperio.
fuerant ad hoc rogati, fuerant ad hanc rem conlocati, ut venenum, ut insidiae, facinus denique ipsum ut manifesto comprenderetur.
Na primjer: čitav ovaj mali igrokaz poznate autorice mnogobrojnih uspješnica, kako mu nedostaje zapleta, kako ne može doći do razrješenja!
Pazite, ta mnogobrojna gospoda – jer morao ih je biti nemali broj kako bi se Licinija moglo lako uhvatiti i kako bi stvar, zbog mnogo očiju, bila bolje posvjedočena – zaštu su Licinija ispustila iz ruku?
Kako je Licinijevo hvatanje onemogućila okolnost da se povukao, da nije predao ampulu, zašto ga se moglo uhvatiti samo da je predao?
Pa njihov je zadatak bio da uhvate Licinija, da Licinije bude uhvaćen na djelu, ili dok ima otrov sa sobom ili kad ga je predao.
U tome je bio gospođin plan, to je bila misija tih ljudi uzetih u angažman; a iz kojeg razloga vi za njih kažete da su u krivi čas iskočili i prije nego što je trebalo, to ne mogu razumjeti.
Bili su za to angažirani, bili su u tu svrhu ondje raspoređeni, kako bi javno bili zatečeni i otrov, i tajno djelovanje, pa i čitavo to zlodjelo.
potueruntne magis tempore prosilire quam cum Licinius venisset, cum in manu teneret veneni pyxidem?
quae cum iam erat tradita servis, evasissent subito ex balneis mulieris amici Liciniumque comprehendissent, imploraret hominum fidem atque a se illam pyxidem traditam pernegaret.
quem quo modo illi reprehenderent? vidisse se dicerent?
primum ad se vocarent maximi facinoris crimen; deinde id se vidisse dicerent quod quo loco conlocati fuerant non potuissent videre.
tempore igitur ipso se ostenderunt, cum Licinius venisset, pyxidem expediret, manum porrigeret, venenum traderet.
mimi ergo iam exitus, non fabulae; in quo cum clausula non invenitur, fugit aliquis e manibus, dein scabilla concrepant, aulaeum tollitur.
Jesu li mogli iskočiti u bolji čas nego kad je došao Licinije, dok je u ruci držao ampulu otrova?
Jer kad bi ona jednom već bila predana robovima, da su iznenada iz kupališta nahrupili gospođini prijatelji i da su uhvatili Licinija, on bi se pozvao na njihovo poštenje i porekao da je ta ampulu dobivena od njega.
Kako bi ga oni mogli opovrgnuti? Zar da kažu da su sami vidjeli?
Prvo bi na svoje glave preusmjerili optužbu za krajnje ozbiljan zločin; onda, tvrdili bi da su vidjeli ono što s mjesta na kojem su se nalazili nisu mogli vidjeti.
Pokazali su se, dakle, baš u trenutku kad je Licinije došao, izvadio ampulu, pružio ruku, predavao otrov.
To je već finale mima, a ne igrokaza; u takvim komadima, kad se ne može naći rasplet, netko se nekome otme iz ruku i pobjegne, a onda zazveče kastanjete, spusti se zastor.
quaero enim cur Licinium titubantem, haesitantem, cedentem, fugere conantem mulieraria manus ista de manibus emiserit, cur non comprenderint, cur non ipsius confessione, multorum oculis, facinoris denique voce tanti sceleris crimen expresserint.
an timebant ne tot unum, valentes imbecillum, alacres perterritum superare non possent?
nullum argumentum in re, nulla suspicio in causa, nullus exitus criminis reperietur.
itaque haec causa ab argumentis, a coniectura, ab eis signis quibus veritas inlustrari solet ad testis tota traducta est.
quos quidem ego, iudices, testis non modo sine ullo timore sed etiam cum aliqua spe delectationis exspecto.
Jer, ja vas pitam, zašto je gospodina Licinija, uzdrhtalog, zbunjenog, ustuknulog, kad je pokušao bježati ta ženstvena družina ispustila iz svojih šaka, zašto ga nisu uhvatili, zašto nisu na osnovi njegova priznanja, očevida velikog broja svjedoka, pa i samog glasa o zlodjelu izvukli sigurnu tužbu za tako težak zločin.
Zar su se bojali da njih toliko ne bi moglo savladati jednoga, jaki ljudi nemoćnoga, borbeni uspaničenoga?
Nikakav se materijalni dokaz neće naći u ovom događaju, nikakav razlog za sumnju u ovoj stvari, nikakav uspješan kraj za optužbu.
Zato je cijela stvar s dokaza, s indicija, s onih znakova kojima se obično rasvjetljava istina u cijelosti prenesena na svjedoke.
A te svjedoke ja, gospodo suci, očekujem ne samo bez imalo straha, nego čak i s nadom da ćemo se malo zabaviti.
praegestit animus iam videre, primum lautos iuvenes mulieris beatae ac nobilis familiaris, deinde fortis viros ab imperatrice in insidiis atque in praesidio balnearum conlocatos.
ex quibus requiram quem ad modum latuerint aut ubi, alveusne ille an equus Troianus fuerit qui tot invictos viros muliebre bellum gerentis tulerit ac texerit.
illud vero respondere cogam, cur tot viri ac tales hunc et unum et tam imbecillum quem videtis non aut stantem comprehenderint aut fugientem consecuti sint; qui se numquam profecto, si in istum locum processerint, explicabunt.
quam volent in conviviis faceti, dicaces, non numquam etiam ad vinum diserti sint, alia fori vis est, alia triclini, alia subselliorum ratio, alia lectorum; non idem iudicum comissatorumque conspectus; lux denique longe alia est solis, alia lychnorum.
quam ob rem excutiemus omnis istorum delicias, omnis ineptias, si prodierint.
sed me audiant, navent aliam operam, aliam ineant gratiam, in aliis se rebus ostentent, vigeant apud istam mulierem venustate, dominentur sumptibus, haereant, iaceant, deserviant; capiti vero innocentis fortunisque parcant.
Već trepti moj duh pred prizorom, prvo, finih mladića koji su prijatelji raskošne i plemenite dame; drugo, hrabrih junaka koje je komandantica rasporedila u zasjedu i na stražu u kupalište.
Postavit ću im pitanje na koji su se način sakrili ili gdje, je li to kada bila ili trojanski konj koji je primio i sakrio toliko nepobjedivih ratnika, boraca u ženskom ratu.
A natjerat ću ih da odgovore na ovo: zašto toliki i takvi nisu ovoga jednog, i tako nemoćnog kao što vidite, mogli ili uhvatiti dok je stajao ili dostići kad je bježao; a oni se, ako dođu do tog mjesta, nikad više neće izvući, jamčim vam.
Neka su na banketima koliko god žele duhoviti, brbljavi, uz vino ponekad i rječiti; jedna je snaga sudnice, druga blagovaonice, jedna je taktika za klupe, druga za kaučeve; ne izgledaju isto suci i vinska braća; pa i svjetlo sunca sasvim je drugačije od onoga noćnih svjetiljki.
Zbog toga ćemo izbiti mi njima iz glave sve njihove igrice, sve pošalice, ako budu svjedočili.
Ali neka me dobro čuju, neka odaberu drugi posao, neka drugdje čine usluge, neka se pokažu na drugim zadacima; neka se kod te dame istaknu elegancijom, neka je osvoje trošenjem, neka se za nju lijepe, neka pred njom leže, robovi neka joj budu; samo neka poštede život i imetak nevine osobe.
at sunt servi illi de cognatorum sententia, nobilissimorum et clarissimorum hominum, manu missi.
tandem aliquid invenimus quod ista mulier de suorum propinquorum, fortissimorum virorum, sententia atque auctoritate fecisse dicatur.
sed scire cupio quid habeat argumenti ista manumissio; in qua aut crimen est Caelio quaesitum aut quaestio sublata aut multarum rerum consciis servis cum causa praemium persolutum.
»at propinquis« inquit »placuit.«
cur non placeret, cum rem tute ad eos non ab aliis tibi adlatam sed a te ipsa compertam deferre diceres?
Ali spomenuti su robovi po odluci srodnika, plemenitih i uglednih osoba, oslobođeni.
Napokon smo našli nešto što je, može se reći, ta dama učinila po odluci i odobrenju svojih rođaka, vrlih junaka.
Ali želio bih znati kakav je dokaz to oslobođenje; njime se ili traži optužba za gospodina Celija, ili se izbjegava istraga, ili se robovima, saučesnicima u mnogim djelima, s razlogom plaća nagrada.
Kažu mi: »Ali rođaci su tako odlučili.«
Zašto i ne bi odlučili, kad i vi kažete da ste pred njih iznijeli stvar koju vam nisu dojavili drugi, već ste je sami, gospođo, otkrili?
hic etiam miramur, si illam commenticiam pyxidem obscenissima sit fabula consecuta?
nihil est quod in eius modi mulierem non cadere videatur.
audita et percelebrata sermonibus res est.
percipitis animis, iudices, iam dudum quid velim vel potius quid nolim dicere.
quod etiam si est factum, certe a Caelio quidem non est factum — quid enim attinebat? — est enim ab aliquo adulescente fortasse non tam insulso quam inverecundo.
sin autem est fictum, non illud quidem modestum sed tamen est non infacetum mendacium; quod profecto numquam hominum sermo atque opinio comprobasset, nisi omnia quae cum turpitudine aliqua dicerentur in istam quadrare apte viderentur.
Hoćemo li se onda ovdje još čuditi što se na onu izmišljenu ampulu nadovezala čitava skandalozna komedija?
Nema toga što ženi takve vrste neće pasti na um.
Za događaj se čulo i krenule su priče.
Vi već odavno dobro razumijete, gospodo suci, što bih htio, odnosno, još bolje, što ne bih htio reći.
A čak i ako je do toga došlo, svakako to nije učinio gospodin Celije – kakve je to veze imalo s njim – nego je to bio neki mladi čovjek, možda ne toliko bez duha koliko bez srama.
A ako je izmišljeno, to je, priznajem, nepristojna, ali ipak ne i neduhovita laž; i nikad je ne bi prihvatili glasine i javno mnijenje da se sve što ima veze s nekakvom sramotom ne slaže posve fino s ovdje prisutnom.
dicta est a me causa, iudices, et perorata.
iam intellegitis quantum iudicium sustineatis, quanta res sit commissa vobis.
de vi quaeritis.
quae lex ad imperium, ad maiestatem, ad statum patriae, ad salutem omnium pertinet, quam legem Q. Catulus armata dissensione civium rei publicae paene extremis temporibus tulit, quaeque lex sedata illa flamma consulatus mei fumantis reliquias coniurationis exstinxit, hac nunc lege Caeli adulescentia non ad rei publicae poenas sed ad mulieris libidines et delicias deposcitur.
Svoj sam govor o ovom slučaju, gospodo suci, izrekao i dovršio.
Već vam je jasno kakva je odluka pred vama, koliko vam je važno pitanje povjereno.
Vodi se istraga o oružanoj pobuni.
Zakon koji se odnosi na vojnu vlast, na najviše ovlasti, na stanje u domovini, na opću dobrobit, zakon koji je Katul donio kad je, zbog ustanka građana pod oružjem, ugrožen bio gotovo sam opstanak naše države, i zakon koji je, pošto je za mojeg konzulata suzbijen onaj požar, pogasio zadimljene ostatke urote, po tom se sad zakonu mladost gospodina Celija izlaže opasnosti – ne od državne kazne, već od strasti i igrica jedne žene.
atque hoc etiam loco M. Camurti et C. Caeserni damnatio praedicatur.
o stultitiam! stultitiamne dicam an impud Caeserni damnatio praedicatur.
o stultitiam! stultitiamne dicam an impudentiam singularem?
audetisne, cum ab ea muliere veniatis, facere istorum hominum mentionem?
audetis excitare tanti flagiti memoriam, non exstinctam illam quidem sed repressam vetustate?
quo enim illi crimine peccatoque perierunt?
nempe quod eiusdem mulieris dolorem et iniuriam Vettiano nefario sunt stupro persecuti.
ergo ut audiretur Vetti nomen in causa, ut illa vetus aeraria fabula referretur, idcirco Camurti et Caeserni est causa renovata?
qui quamquam lege de vi certe non tenebantur, eo maleficio tamen erant implicati ut ex nullius legis laqueis eximendi viderentur.
A na ovom se mjestu još i citira osuda Marka Kamurcija i Gaja Cezerna.
O, ludosti! Ludošću da to zovem, ili neusporedivim besramljem?
Usuđujete se, dolazeći od takve žene, spominjati te i takve ljude?
Usuđujete se buditi sjećanje na tolik grijeh, i to sjećanje koje nije ugaslo, već ga je starina potisnula?
Zbog koje su optužbe i kojeg grijeha oni stradali?
Znamo, zato što su bol i nepoštenje iste žene osvetili gnjusnim seksualnim nasiljem u Vetijevoj stvari.
Dakle, da bi se u ovom predmetu izreklo Vetijevo ime, da bi se ponovila ona stara jeftina priča, zato se izvlači slučaj Kamurcija i Cezerna?
Ta dvojica, mada svakako nisu bili obuhvaćeni zakonom o oružanoj pobuni, u ono su zlodjelo ipak bili toliko upleteni da se ne bi mogli izvući iz omče nijednog zakona.
M. vero Caelius cur in hoc iudicium vocatur?
cui neque proprium quaestionis crimen obicitur nec vero aliquod eius modi quod sit a lege seiunctum, cum vestra severitate coniunctum.
cuius prima aetas disciplinae dedita fuit eisque artibus quibus instruimur ad hunc usum forensem, ad capessendam rem publicam, ad honorem, gloriam, dignitatem.
eis autem fuit amicitiis maiorum natu quorum imitari industriam continentiamque maxime vellet, eis studiis aequalium ut eundem quem optimi ac nobilissimi petere cursum laudis videretur.
Ali gospodin Marko Celije, zašto je on pozvan pred ovaj sud?
Niti je protiv njega iznesena optužba na koju se odnose spomenuti propisi, niti ga tuže za nešto odvojeno od zakona, ali adekvatno veličini vaših ovlasti.
Početak njegova života bio je posvećen učenju, vježbanju onih umijeća kojima se pripremamo za ovu sudsku praksu, za državničku karijeru, za čast, slavu, veliko ime.
Kretao se u krugu starije gospode čiju je energičnost i integritet morao poželjeti oponašati, u krugu vršnjaka-pripravnika gdje se birao put slave ravan putu najboljih i najplemenitijih.
cum autem paulum iam roboris accessisset aetati, in Africam profectus est Q. Pompeio pro consule contubernalis, castissimo homini atque omnis offici diligentissimo; in qua provincia cum res erant et possessiones paternae, tum etiam usus quidam provincialis non sine causa a maioribus huic aetati tributus.
decessit illinc Pompei iudicio probatissimus, ut ipsius testimonio cognoscetis.
voluit vetere instituto et eorum adulescentium exemplo qui post in civitate summi viri et clarissimi cives exstiterunt industriam suam a populo Romano ex aliqua inlustri accusatione cognosci.
A kad je životno već malo sazreo, pošao je u Afriku, kao pratilac prokonzula Kvinta Pompeja, čovjeka iznimno moralnog i savjesnog na svakoj svojoj dužnosti.
U toj su se provinciji, inače, nalazili imovina i posjedi Celijeva oca, a postojala je i mogućnost određenog iskustva upravljanja, koje naši stari nisu bez razloga povjeravali toj životnoj dobi.
Tamošnji je boravak zaključio, po Pompejevu sudu, s odličnim ocjenama; to ćete doznati kad spomenuti gospodin bude svjedočio.
Onda je Celije odlučio, po starome običaju i po uzoru na one mladiće koji su kasnije postali najuglednijim osobama i najslavnijim građanima ove države, svoju aktivnost predstaviti rimskome narodu nekom pozornosti vrijednom sudskom tužbom.
vellem alio potius eum cupiditas gloriae detulisset; sed abiit huius tempus querelae.
accusavit
C. Antonium, conlegam meum, cui misero praeclari in rem publicam benefici memoria nihil profuit, nocuit opinio malefici cogitati.
postea nemini umquam concessit aequalium plus ut in foro, plus ut in negotiis versaretur causisque amicorum, plus ut valeret inter suos gratia.
quae nisi vigilantes homines, nisi sobrii, nisi industrii consequi non possunt, omnia labore et diligentia est consecutus.
Bilo bi mi draže da ga je želja za slavom odvela na drugu stranu; ali prošlo je vrijeme za takva prigovaranja.
Tužio je gospodina Gaja Antonija, mojeg kolegu konzula; tom nesretniku ništa nije pomogao spomen na jedinstvene zasluge za državu, a naštetio mu je dojam da se radi o mogućoj izdaji.
Od tog časa Celija nijedan vršnjak nije mogao dostići angažmanom na sudu, angažmanom u poslovima i predmetima prijatelja, pouzdanošću kojom je podržavao svoj krug.
Ono što mogu postići samo energične, samo trezvene, samo aktivne osobe, to je sve postigao djelovanjem i neumornošću.
in hoc flexu quasi aetatis — nihil enim occultabo fretus humanitate ac sapientia vestra — fama adulescentis paululum haesit ad metas notitia nova eius mulieris et infelici vicinitate et insolentia voluptatum, quae, cum inclusae diutius et prima aetate compressae et constrictae fuerunt, subito se non numquam profundunt atque eiciunt universae.
qua ex vita vel dicam quo ex sermone — nequaquam enim tantum erat quantum homines loquebantur — verum ex eo quicquid erat emersit totumque se eiecit atque extulit, tantumque abest ab illius familiaritatis infamia ut eiusdem nunc ab sese inimicitias odiumque propulset.
Na tom, tako rekuć, kritičnom zavoju života – ne želim ništa skrivati, pouzdajem se u vašu širinu pogleda i vašu mudrost – reputacija je mladog čovjeka malo očešala ogradu zbog novoga poznanstva s tom ženom, zbog nesretnog susjedstva i manje otpornosti na užitke; želja za užicima, ako je duže vrijeme sputana i na početku života potisnuta i zanijekana, često zna u punom opsegu nenadano izbiti i eksplodirati.
Iz takva načina života ili, da kažem, iz takvih priča – jer nipošto nije bio baš takav kako su ljudi govorili – no, iz toga, što bilo da bilo, uspio se izvući, potpuno se svega osloboditi i spasiti, i od te je ozloglašene veze toliko udaljen da se sad mora braniti od neprijateljskih i mrzilačkih napada iste osobe.
atque ut iste interpositus sermo deliciarum desidiaeque moreretur — fecit me invito me hercule et multum repugnante me, sed tamen fecit — nomen amici mei de ambitu detulit; quem absolutum insequitur, revocat; nemini nostrum obtemperat, est violentior quam vellem.
sed ego non loquor de sapientia, quae non cadit in hanc aetatem; de impetu animi loquor, de cupiditate vincendi, de ardore mentis ad gloriam; quae studia in his iam aetatibus nostris contractiora esse debent, in adulescentia vero tamquam in herbis significant quae virtutis maturitas et quantae fruges industriae sint futurae.
etenim semper magno ingenio adulescentes refrenandi potius a gloria quam incitandi fuerunt; amputanda plura sunt illi aetati, si quidem efflorescit ingeni laudibus, quam inserenda.
Pa, kako bi se okončale te priče koje su ga ometale, priče o zabavama i besposličarenju, postupio je – Herkula mi, protiv moje volje i uz moje veliko protivljenje, ali ipak je tako postupio – mojeg je prijatelja prijavio sudu zbog nepravilnosti u predizbornoj kampanji; pošto su ga oslobodili, Celije ga i dalje progoni, ponovno daje na sud; ne sluša nikoga od nas, nasilniji je nego što bih htio.
Ali ne govorim ja o mudrosti, koja se ne može steći u toj dobi; o ambicioznosti govorim, o žudnji za pobjedom, o žaru kojim duh stremi slavi; poticaji koji su u ovim našim godinama već nužno pod većom kontrolom, oni u mladosti, kao kod biljaka, pokazuju kakva će se postići zrelost vrline i koliki će biti plodovi aktivnosti.
Znamo da je uvijek vrlo dobro trebalo promišljati o tome kako mladiće obuzdati na putu k slavi, a ne kako ih na taj put tjerati; u toj dobi više treba obrezivati ono što zbog hvalevrijednog talenta prekomjerno cvate, nego što bi trebalo docjepljivati.
qua re, si cui nimium effervisse videtur huius vel in suscipiendis vel in gerendis inimicitiis vis, ferocitas, pertinacia, si quem etiam minimorum horum aliquid offendit, si purpurae genus, si amicorum catervae, si splendor, si nitor, iam ista deferverint, iam aetas omnia, iam res, iam dies mitigarit.
conservate igitur rei publicae, iudices, civem bonarum artium, bonarum partium, bonorum virorum.
promitto hoc vobis et rei publicae spondeo, si modo nos ipsi rei publicae satis fecimus, numquam hunc a nostris rationibus seiunctum fore.
quod cum fretus nostra familiaritate promitto, tum quod durissimis se ipse legibus iam obligavit.
Zbog toga, ako se nekome čini da su – bilo u prihvaćanju neprijateljstava, bilo u borbi s njima – previše kipjeli silovitost, žestina, nepopustljivost ovdje prisutnog; ako nekoga smeta čak i nešto od ovih sitnica, vrsta grimiza, masa prijatelja, sjaj, blještavilo – sve se to već ispuhalo, već su to ublažili dob, i situacija, i vrijeme.
Spasite, stoga, državi na korist, gospodo suci, građanina koji se odlikuje valjanim umijećima, valjanom politikom, valjanim društvom.
Obećavam vama, a državi svečano prisižem, pod uvjetom da sam osobno prema državi ispunio dužnost: ovaj čovjek nikad neće biti isključen iz mojih nastojanja.
To mogu obećati uzdajući se u našu bliskost, a i zato što se i on sam već podvrgnuo najstrožim zakonskim obavezama.
non enim potest qui hominem consularem, cum ab eo rem publicam violatam esse diceret, in iudicium vocarit ipse esse in re publica civis turbulentus; non potest qui ambitu ne absolutum quidem patiatur esse absolutum ipse impune umquam esse largitor.
habet a M. Caelio res publica, iudices, duas accusationes vel obsides periculi vel pignora voluntatis.
qua re oro obtestorque vos, iudices, ut qua in civitate paucis his diebus Sex. Clodius absolutus est, quem vos per biennium aut ministrum seditionis aut ducem vidistis, hominem sine re, sine fide, sine spe, sine sede, sine fortunis, ore, lingua, manu, vita omni inquinatum, qui aedis sacras, qui censum populi Romani, qui memoriam publicam suis manibus incendit, qui Catuli monumentum adflixit, meam domum diruit, mei fratris incendit, qui in Palatio atque in urbis oculis servitia ad caedem et ad inflammandam urbem incitavit: in ea civitate ne patiamini illum absolutum muliebri gratia, M. Caelium libidini muliebri condonatum, ne eadem mulier cum suo coniuge et fratre et turpissimum latronem eripuisse et honestissimum adulescentem oppressisse videatur.
Jer ne može netko tko je bivšega konzula, govoreći da je narušio djelovanje države, izveo pred sud, sam u državi biti buntovan građanin; ne može netko, tko ne trpi da ni onaj tko je oslobođen optužbe za korupciju ostane oslobođen, sam u bilo kojoj situaciji kršiti zakon dajući mito.
Gospodin je Celije državi podnio, gospodo suci, dvije tužbe kao taoce koji je osiguravaju od opasnosti, ili kao jamce za svoje dobre namjere.
Zbog toga vas molim i zaklinjem, gospodo suci, u državi u kojoj je, evo, pred nekoliko dana oslobođen gospodin Sekst Klodije, kojeg ste tijekom dvije godine gledali ili kao pomagača pobune ili kao njezina kolovođu, čovjek bez imetka, bez vjerodostojnosti, bez perspektive, bez temelja, bez resursa, okaljanih usta, jezika, ruke, čitava života, čovjek koji je svete hramove, popis imovine rimskog naroda, podatke od opće važnosti zapalio vlastitom rukom, koji je Katulov spomenik oštetio, moj dom srušio, onaj moga brata zapalio, koji je na Palatinu i pred očima grada poticao roblje na masakre, na palež Rima – u takvoj državi nemojte dozvoliti da takva osoba bude oslobođena zbog ženskoga utjecaja, a da gospodin Celije bude ženskoj strasti izručen na milost i nemilost; da se ne bi pokazalo kako je ista žena, sa svojim suprugom i bratom, mogla i zaštititi najgoreg razbojnika i naškoditi najdostojnijem mladiću.
quod cum huius vobis adulescentiam proposueritis, constituitote ante oculos etiam huius miseri senectutem qui hoc unico filio nititur, in huius spe requiescit, huius unius casum pertimescit; quem vos supplicem vestrae misericordiae, servum potestatis, abiectum non tam ad pedes quam ad mores sensusque vestros, vel recordatione parentum vestrorum vel liberorum iucunditate sustentate, ut in alterius dolore vel pietati vel indulgentiae vestrae serviatis.
nolite, iudices, aut hunc iam natura ipsa occidentem velle maturius exstingui volnere vestro quam suo fato, aut hunc nunc primum florescentem firmata iam stirpe virtutis tamquam turbine aliquo aut subita tempestate pervertere.
Pa kad budete razmišljali o mladosti ovdje prisutnog, predočite sebi također i starost ovog nesretnika koji se oslanja na svojeg jedinog sina, sve je nade položio u nj, samo od njegova udesa strepi; kad bude ponizno apelirao na vašu samilost, kad se bude podložio vašoj moći, kad se prostre možda ne pred vaše noge, ali pred vaš karakter i stavove, vi, barem sjećajući se svojih roditelja ili ljubeći svoju djecu, dozvolite da se pred tuđom boli pokorite svojoj vlastitoj odanosti ili toleranciji.
Nemojte, gospodo suci, odlučiti da ovaj čovjek, koga je već priroda dovela na zalaz života, zgasne prije no što mu je suđeno, i to ranjen vašom rukom; ili da ovaj drugi, sada u prvome cvatu dobi, upravo kad je korijen njegove vrline ojačao, bude iščupan ovom svojevrsnom olujom ili nenadanom nepogodom.
conservate parenti filium, parentem filio, ne aut senectutem iam prope desperatam contempsisse aut adulescentiam plenam spei maximae non modo non aluisse vos verum etiam perculisse atque adflixisse videamini.
quem si nobis, si suis, si rei publicae conservatis, addictum, deditum, obstrictum vobis ac liberis vestris habebitis omniumque huius nervorum ac laborum vos potissimum, iudices, fructus uberes diuturnosque capietis.
Sačuvajte ocu sina, oca sinu; ne dozvolite da izgleda da ste prezreli starost koju je već napustila gotovo sva nada, ili da mladost koja silno obećava ne samo niste podržali, već ste je išibali i obogaljili.
Sačuvate li ovog čovjeka za nas, za njegove, za državu, on će biti odan, lojalan, obavezan vama i vašoj djeci, i svih ćete njegovih snaga i napora prvenstveno vi, gospodo suci, ubirati bogate i trajne plodove.