Πλάτωνος Μενέξενος 237c

Meneksen (Μενέξενος) pripada ranim Platonovim dijalozima (pretpostavlja se da je nastao između 386. i 380. pr. Kr.). Sokrat i Meneksen razgovaraju u trenutku kada se u Ateni očekuje izbor govornika koji će pogrebnim govorom popratiti predstojeće javne pogrebne počasti. Potaknut Sokratovim ironičnim primjedbama o onodobnim govornicima, Meneksen ga izaziva da sam iznese uzoran pogrebni govor, a Sokrat nato izlaže onaj koji je dan prije čuo od Aspazije, čuvene atenske intelektualke za koju kaže da je govorništvu učila i njega jednako kao i Perikla. U Sokratovu govoru u čast poginulim ratnicima, koji zauzima najveći dio Meneksena, mnogi vide parodiju glasovitog pogrebnoga govora koji je palim Atenjanima održao Periklo, a koji prenosi Tukidid u Povijesti Peloponeskog rata. Odabrani odlomak dio je Sokratova elogija Atike kao bogate i uspješne zemlje koja daje dobro podrijetlo i vrsnu naobrazbu.

Plat. Menex. 237c

῎Εστι δὲ ἀξία ἡ χώρα καὶ ὑπὸ πάντων ἀνθρώπων ἐπαινεῖσθαι, οὐ μόνον ὑφ' ἡμῶν, πολλαχῇ μὲν καὶ ἄλλῃ, πρῶτον δὲ καὶ μέγιστον ὅτι τυγχάνει οὖσα θεοφιλής. μαρτυρεῖ δὲ ἡμῶν τῷ λόγῳ ἡ τῶν ἀμφισβητησάντων περὶ αὐτῆς θεῶν ἔρις τε καὶ κρίσις· ἣν δὴ θεοὶ ἐπῄνεσαν, πῶς οὐχ ὑπ' ἀνθρώπων γε συμπάντων δικαία ἐπαινεῖσθαι; δεύτερος δὲ ἔπαινος δικαίως ἂν αὐτῆς εἴη, ὅτι ἐν ἐκείνῳ τῷ χρόνῳ, ἐν ᾧ ἡ πᾶσα γῆ ἀνεδίδου καὶ ἔφυε ζῷα παντοδαπά, θηρία τε καὶ βοτά, ἐν τούτῳ ἡ ἡμετέρα θηρίων μὲν ἀγρίων ἄγονος καὶ καθαρὰ ἐφάνη, ἐξελέξατο δὲ τῶν ζῴων καὶ ἐγέννησεν ἄνθρωπον, ὃ συνέσει τε ὑπερέχει τῶν ἄλλων καὶ δίκην καὶ θεοὺς μόνον νομίζει.