Ἰσοκράτους Βούσιρις 28, 1

Buzirid (Βούσιρις) je napisan poslije 390. pr. Kr., kada je Izokrat započeo javno i obrazovno djelovanje. U to vrijeme, obilježeno mišlju i djelom filozofa Platona, na društvenoj i misaonoj razini dominiraju pitanja politike i uvjerljivog govorenja, filozofije i obrazovanja. Buzirid je jedan od rijetkih sačuvanih spisa toga vremena koji izlažu ideje drugačije ili konkurentne Platonovima.

Izokratovo je djelo oblikovano kao pismo retoričaru i sofistu Polikratu čije djelovanje predstavlja sve ono čemu se Izokrat u retorici i obrazovanju protivi. Svoju estetiku Izokrat zaodijeva u pohvalu egipatskog kralja Buzirida. Pritom razmatra egipatsku civilizaciju i njezin značaj. Sadržajnu raznovrsnost prati i raznolikost stila pa se u tekstu izmjenjuju polemičnost, sarkazam, šaljivost, pripovijedanje i epideiktičan ton. Buzirid je važan za razumijevanje javne uloge Izokrata kao pisca i odgojitelja.

Grčka mitološka literatura različito prikazuje Buziridovo porijeklo i život. Prema mitografu Apolodoru (II. st. pr. Kr.), Buzirid je bio sin Posejdona i Epafove kćeri Lizijanase: nakon što je Egipat devet godina morila glad, prorok Frazije s Cipra obznanjuje da će ona prestati ako Egipćani svake godine žrtvuju Zeusu jednoga stranca. Buzirid je prihvatio savjet i prvo ubio samog Frazija, a zatim i sve ostale strance. Kad je Heraklo došao u Egipat, i njega su svezali da ga žrtvuju. No, Heraklo je rastrgnuo lance te ubio i Buzirida i njegovu svitu.

Početak Izokratova djela, ovdje donesen, izlaže kako je Pitagora od Egipćana naučio filozofiju i donio je u Grčku.

Isoc. Busiris 28

Ἀφικόμενος εἰς Αἴγυπτον καὶ μαθητὴς ἐκείνων γενόμενος τήν τ' ἄλλην φιλοσοφίαν πρῶτος εἰς τοὺς ῞Ελληνας ἐκόμισεν, καὶ τὰ περὶ τὰς θυσίας καὶ τὰς ἁγιστείας τὰς ἐν τοῖς ἱεροῖς ἐπιφανέστερον τῶν ἄλλων ἐσπούδασεν, ἡγούμενος, εἰ καὶ μηδὲν αὐτῷ διὰ ταῦτα πλέον γίγνοιτο παρὰ τῶν θεῶν, ἀλλ' οὖν παρά γε τοῖς ἀνθρώποις ἐκ τούτων μάλιστ' εὐδοκιμήσειν. ῞Οπερ αὐτῷ καὶ συνέβη· τοσοῦτον γὰρ εὐδοξίᾳ τοὺς ἄλλους ὑπερέβαλεν ὥστε καὶ τοὺς νεωτέρους ἅπαντας ἐπιθυμεῖν αὐτοῦ μαθητὰς εἶναι, καὶ τοὺς πρεσβυτέρους ἥδιον ὁρᾶν τοὺς παῖδας τοὺς αὑτῶν ἐκείνῳ συγγιγνομένους ἢ τῶν οἰκείων ἐπιμελουμένους. Καὶ τούτοις οὐχ οἷόν τ' ἀπιστεῖν· ἔτι γὰρ καὶ νῦν τοὺς προσποιουμένους ἐκείνου μαθητὰς εἶναι μᾶλλον σιγῶντας θαυμάζουσιν ἢ τοὺς ἐπὶ τῷ λέγειν μεγίστην δόξαν ἔχοντας.