Antonius Verancius Petro Francisco Parisio (28 Maj. 1541), versio electronica

Auctor, recipiens; locus et tempus

Epistula scripta est Albae Juliae (hodie in Romania), 28 Maii 1541.

Editio

MHH 2 32, LVIII (Vb), s. 301-305

Argumentum

Vrančić govori o prijateljstvu s Parizijem (u dubrovačkoj službi od 1531. do smrti, prije srpnja 1564); raduje se zbog pisma koje je Parizije poslao i zato što je Parizije zdrav, na dobrom mjestu i u dobrom stanju. Sjeća se njihove zajedničke mladosti, hvali Parizijevu vrlinu i karakter; želi da mu potomak bude ravan roditelju (znamo da je Parizije imao četiri kćeri, Seferović 2010). Vrančić je uvijek mislio na Parizija, često mu pisao kad bi išao u Italiju iz "zatvora Ugarske". Sad ga u pisanju ometa rat, neprijatelji su presjekli veze; ako ne može proći kršćanskom zemljom i nebom, onda ide turskom, uz pomoć dubrovačkih trgovaca, kako bi se održale veze s dalekim prijateljima (citira izreku koju donosi Atenej, a preuzima Erazmo, kao esenciju mizantropije: Non sunt amici amici qui degunt procul, Adag. 1286). Opet jamči prijateljsku ljubav koju vrijeme i prilike ne mogu nadvladati.

Vrančić slijedi daljnje točke Parizijeva pisma. Ivan Statilić (umro 8. 4. 1542; ovo je posljednje sačuvano Vrančićevo svjedočanstvo o Statiliću) lijepo je dočekan u Dubrovniku (onamo je stigao iz Italije 30. 3. 1541, da bi do Transilvanije doputovao preko turskog teritorija, jer mu Ferdinand Habsburški nije htio dozvoliti prolaz njegovim dijelom Ugarske) kod senata; Vrančić se tome raduje i zahvaljuje im, javlja kako Statilić hvali Republiku i njezinu vlastelu, zadovoljan posjetom (koji Vrančić naziva poslanstvom). I dubrovački nadbiskup Filippo Trivulzio (umro 27. 6. 1543), Vrančićev nekadašnji "mecena" (u Padovi, gdje je Vrančić upoznao Magdalenu Millaversi – to ne spominje u pismu Pariziju), primio je i ugostio Statilića (povezuje ih i politička sklonost Francuzima, zbog koje je Trivulzio u Dubrovniku imao i problema 1537, te je na neko vrijeme morao napustiti Grad). Vrančić se veseli što su se Statilić i Trivulzio osobno upoznali i sprijateljili, a i drago mu je što ga je nadbiskup preporučio ujaku; ta je preporuka vrlo važna. Budući da na preporuci ne može Trivulziju osobno zahvaliti, neka to učine Parizije i Idina (također dubrovački notar, Giovan Giacomo Idina iz Verone; u kolovozu 1553. Vrančić zna da je Idina umro). Vrančić se nada da će u Dubrovnik doći kad bude putovao na poslanstvo u Francusku (kraljica Izabela i skrbnici Zapoljina sina ondje traže podršku zbog sukoba s Habsburzima). Parizije je Vrančiću ponudio gostoprimstvo u svome skromnom domu; Vrančić je siguran da dom nije skroman, a navodi primjere uzvišene skromnosti: Diogena u susretu s Aleksandrom, Petra u susretu s Kristom. Zato neka Parizije ne brine, Vrančić će biti sasvim zadovoljan.

Vijesti o Ambrozu Gučetiću (rođen oko 1511, u vrijeme pisma ima oko 30 godina; prijatelj Marina Držića), kojeg je Vrančić ugostio; Gučetić ga je pozdravio i u ime Parizija i Idine. Greškom su mu bili dodijelili pučki smještaj, ali sad je u Vrančićevoj kući, njegov gost za stolom; razgovaraju o Veneciji, Francuskoj, Engleskoj, Dubrovniku; nedostaju samo Parizije i Idina. Gučetića nije potrebno preporučivati Vrančiću, on će za njega ionako sve učiniti. Žao mu je što je Gučetić došao na ugarski (Zapoljin) dvor u vrijeme rata, žalovanja za Ivanom Zapoljom (umro oko 17. 7. 1540), opsade (vjerojatno aluzija na habsburšku opsadu Budima koja je počela 24 dana prije datuma pisma, 4. 5. 1541, i trajala do 21. 8. iste godine, kad su Budim osvojili Osmanlije), pobune velikaša, tako da se nekadašnja raskoš dvora ne vidi. Možda je tako htjela sudbina; neka Gučetić upozna i vojevanje; Vrančić ne zna kako će mu to ići, jer nije lako ni samom Vrančiću, iskusnom, mada nevoljkom vojniku. I njemu bi samome draže bilo da je manje poznat nego da se muči strahom i nadom (fraza "in hoc albo" također je iz Erazmovih Adagia: "non eras in hoc albo", 634).

Osvrće se na ugarsku politiku: velikaši kraljevstva ne mogu podnositi ni boljeg od sebe ni sebi jednakog (parafrazira Lukana, Luc. 1, 125-126), često mijenjaju vladare. Zato sami sebe iscrpljuju mržnjom i ranama, izlažu nas sve opasnostima baš onda kad smo (Vrančić govori o sebi i svojoj karijeri) poboljšali svoje stanje.

Vrijeme je za kraj pisma, ali nije lako prestati družiti se s prijateljem; ipak, poštar zove, i Gučetić čeka šetnju; bit će još pisama, a doći će i sam Vrančić.

Textus

Petro Francisco Parisio S.

Etsi praesentium amicorum uberiores sint fructus amicitiae, Parisi carissime, quotidianaque eorum consuetudine plenius oblectemur: mutua tamen etiam absentium officia, ac frequens recordatio grata est et iucunda carissimis. Tuae igitur litterae, quibus me tibi amantissimum esse, teque mei plurimum meminisse declarasti, non solum gratae, verum etiam gratissimae vel ob id extiterunt, quod salvum te, et optimo loco, ac fortuna non poenitenda esse attulere. Id ego quum tibi semper a Deo Optimo Maximo optarim dari propter summam et veram inter nos ferme a pueris amicitiae animorumque nostrorum coniunctissimam necessitudinem, tum ob eximias virtutes ac mores tuos, et ingenium modestissimum, confirmari nunc tibi, augerique cum pulcherrima et optata prole parenti non dissimile mirifice cupio, petoque existimes non me tibi amicissimo assentari. Sed scito, te nunquam iam inde a discessu istinc meo memoria mea decessisse, quod ut vel in parte saltem testatum apud te facerem, quotiescunque contigit me ex his Hungariae claustris in Italiam excurisse(!), non praetermisi, quin ad te dedissem litteras. Quam diligentiam haud gravatim hinc etiam sedulo hucusquo(!) praestitissem, si belli difficultatibus non laboraremus, quemadmodum laboramus, et intercludimur ab hostibus, quibus Dii malefaciant, per quos etiam ab amicis secludimur. Verum posteaquam tum terra, tum coelum Christianum iter nobis ad nostros prohibent: Turcae utamur solio, et quantum fieri possit, vicissitudine litterarum, suffagantibus (!) nobis vestris mercatoribus efficiamus, ne vetus illud in nos cadat: „Non sunt amici amici, qui degunt procul." Tuus enim, ac tecum saltem animo et cogitatione nequeo semper non esse, quum amor tui ingenitus est mihi, non captus tempore. Sed quod ad reliqua litterarum tuarum attinet; avunculum meum Joannem Statilium ab isto Amplissimo Senatu omni humanitate ac raris honoribus susceptum et prosequutum fuisse, gaudeo equidem, non tam ipsius avunculi mei, quam Patriciorum Ragusinorum gratia; qui veterem et solitam praeclare laudabilem consuetudinem in magnis viris accurate honestandis non intermittunt,(!) Etenim ampliores honestioresque fore haud dubie se meminerunt, si dignos honoratosque digne atque honorifice habuerint; quod vere Regium ac Caesareum est, eisque ipse quoque huius rei gratiam debere volo, tametsi ad referendam non sim tanti. Extulit hic Civitatem istam, ac eius Nobilitatem ita, ut hanc legationem suam proximam, quas vidit multis praetulerit, aequarit optimis (!) De Archiepiscopo autem, Maecenate nostro singulari, deque eius hospitalitate, digna profecto magnitudine Trivultia retulit omnia summa atque optima. Quae res tanta me voluptate afficit, quantam vix effari possum; praesertim quod de facie sese alter proximus meus, alter avunculus cognoverint, et mutuam in amicitiam venerint. Ubi vero ipse Archiepiscopus me avunculo huic meo, tam saepe ac diligenter filium appellans, commendavit; fecit pro integritate sua pium ac partum officium, meo non sine beneficio. Quandoquidem, ut compertum est omnibus, plerumque maiores nostri largiores amantioresque redduntur in nepotes, si ad domestica de eorum virtute ac moribus experimenta exterae quoque commendationes accesserint. Nam laudari commendarique a tanto Praesule, potissimum a Philippo Trivultio heroe laudatissimo, quid maius, quid beatius opporturnusve(!) mihi contingere potuisset, et quidem apud eum, qui me habet filii loco. Verum enim vero, quum ego illi gratias coram agere per absentiam nequeo; tu cum Idina nostro pro me agito, luculenter etiam atque etiam rogo, donec cum proposita in Gallias legatione (si dabitur) istac transibo; quod avidissime desidero, ut ipse per memet apud patronum de me egrigie(!) meritum officio meo ad unguem defungar. Jam pro tuo, ut ais, tugurio, in quo et totum offers, et modicum esse invenis, laetum tamen fore polliceris; est certe cur et gratias habeam tibi ingentes, et domum tuam, non tugurium, sed amplissimas aedes nuncupaverim. Quam enim aliam domum amicis suis, aut etiam ipsi Alexandro Magno Diogenes ille obtulisset, in qua tanta sapientia animi commorabatur, quam dolium? Quid aliud Petrus Apostolus pro Christo reliquit, quam rete, ultra quod nihil possidebat? Et tamen, quia nihil sibi retinuit, etiam gratiam promeruit, ut duodecim tribuum Israelis affidens(!) iudici. Ne sis igitur hac de re sollicitus; quod si nos una mens, unus animus, unum cor habeat, nec anguste sedemus, cur tuguriolum istud tuum, Parisio domino nitidissimum et cultissimum, quod immerito extenuas, tecum me non capiat? At ne iam nimius esse incipiam articulate litteris tuis respondendo, veniam ad Ambrosium nostrum Gottium, quem, ut debui, amanter vidi, et fraterne excepi; ipse me non secus, quum suo imprimis, tum deinde tuo, atque Idinae nostri nomine est amplexatus. Errore praefecti curiae avunculi mei assignatum erat illi plebei hominis hospitium. Quod cum mihi indignum videretur eum a me abesse, essetque illius commodo quietique minus consultum; effeci, ut in domo mea collocaretur. Meus itaque contubernalis est, et conviva tam iocundus, quam gratus. Et quid ultra quaeris? Venetias frequenter, crebro in Gallias, creberrime in Angliam, octo millibus(!) scutatorum insigniter memorabilem, saepe ac saepissime Ragusium excurrimus; nec aliud ad reliquam, ita me Deus amet, voluptatem, quam ex his colloquiis cepimus, restat, quam tua atque Idinae nostri praesentia atque convictus. Ubi autem ipsum Ambrosium mihi commendas, commendas oculum oculo, cor animo, et fratrem fratri. Dabo tamen operam, ut si alias Ambrosium Gottium dilexerim, nunc etiam amem. Sed illud doleo, quod difficillimo tempore Aulam Hungaricam expetierit, quam nunc et luctus pernecessarii ac optimi Principis Joannis Regis deformat, obsidio premit, et seditio Procerum intestina distrahit; nec facies tantae olim purpurae in ea agnosci possit. At forsan fato ipsius fit, ut ad cetera vitae genera, quibus sese hactenus exercuit, militare quoque adiungat. Venere et Mercurio itaque,(!) cum Marte commutatis, cum quibus ei existere non sufficit; sequitur in dies castra, nec scio quam facile, quibus ne ipse quidem adhuc assuefieri potui, pene iam veteranus miles, et dudum illis assuetus, tanquam inter amendum(?) quoddam; quum nihil minus libenter ago, quam arma versem. Et certe saepe maluissem obscurior fieri, et mihi ipse duntaxat notior, quam in hoc albo multis cognitus assidue cum spe ac metu colluctari. Ea enim, Paris suavissime, Procerum Regni huius natura est, ut nec priorem cum Caesare Julio, nec parem cum Pompeio ferre possint, ac Principes quos memorem, quoque(?) pro libidine suo pessimo instituto saepe sub eodem diademate perniciosissime alternare. Quo fit, ut et ipsi mutuis sese odiis ac vulnerilus(!) conficiare, et nos nostraque omnia mille periculis reddant obnoxios tumque minime securos, quum quam maxime rem auxerimus. Sed ohe, finem iam poscit epistola, nec assentior facile, quum me abs te tanquam a praesente divelli videam. Revocat tamen et tabellarius, qui moram non patitur, et Ambrosius noster secum vult, ut deambulans, quae restant de te deque aliis amicis nostris referenda ratiocinemur, idem itaque sit mecum. Unde aequo animo et nunc has litteras amice accipe, donec aut alias accipias, aut me ipsum excipias. Vale. Albae Juliae Transsilvaniae quinto kalendas Junias 1541.

Personae

Antun Vrančić (30. 5. 1504 - 15. 6. 1573)

1541. ima 37 godina. Kralj Ivan Zapolja umro je 22. VII. 1540; Vrančić, Zapoljin tajnik, prepošt starobudimski i erdeljski, zajedno sa Statilićem, na strani je Zapoljina tek rođenog sina i njegove majke. U tijeku je Mali rat u Ugarskoj (1526–1568) između Kraljevske Ugarske, koju kontroliraju Habsburzi, i pro-osmanlijskog Istočnog Ugarskog Kraljevstva. Habsburška vojska opsjeda Zapoljine pristaše u Budimu (4. 5. – 21. 8. 1541); opsada će završiti osmanlijskim osvajanjem Budima.

Ivan Statilić (oko 1472- 8. 4. 1542)

Vrančićev ujak. 1541. ima 69 godina, erdeljski je biskup od 1539. Od ožujka do travnja 1541. putovao iz Italije u Erdelj.

Petrus Franciscus Parisius (Parrhisius; umro 1564)

Vrančićev vršnjak. Iz Milana. Ima brata Leona koji mu je 1526, dok je P. F. boravio na dvoru kardinala Augustina Trivulzija, uputio pismo iz Milana (Sanudo). Parizije je dubrovački notar od 1531. do smrti 1564. 1531. ga Dubrovačka Republika šalje papi Klementu; 1533. sastavlja upute rektora i Malog vijeća Marinu Zamagni i Nikoli Sorgo, na habsburškom dvoru, da angažiraju novog liječnika; 1557. prepisao je Ordines artis nauticae secundum consuetudinem civitatis Ragusii; 1560. prepisao je Majkovske statute. Početkom srpnja 1564. Senat je dopustio da četiri kćeri pokojnog Parizija uđu u samostan po vlastitom izboru; u kolovozu 1564. notarsko mjesto pokojnog Parizija preuzeo je Aurelio Amalteo.

Giovan Giacomo Idina (umro 1553)

Vrančićev vršnjak. Iz Verone. Kao dubrovački notar potvrđen 1532. Oporuku majstora Baptiste ljevača sastavio je u svibnju 1540. Vrančić ga u kolovozu 1553. spominje kao pokojnog.

Filippo Trivulzio (Milano, oko 1490 – Dubrovnik, 27. VI. 1543)

1541. ima oko 50 godina. Potječe iz ugledne patricijske milanske obitelji; otac Giovanni bio je milanski senator, brat Augustin kardinal. Dubrovački nadbiskup od 13. ožujka 1521. 1537. umiješan u presretanje povjerljivog mletačkog pisma o ratnim pripremama (radio u korist Francuza, poslao pismo francuskom poslaniku u Carigrad). Zbog skandala privremeno napustio Dubrovnik, otišao u Milano. Vratio se prije 1541, ubrzo potom umro.

Ambroz Gučetić (oko 1511-1563)

sin Franov i Mare Đurđević (Giorgi). 1541. ima oko 30 godina. U Veliko vijeće primljen je 1531, stonski knez bio je 1544. Neženja, bio je prijatelj Marina Držića.