Skip to content

ORATIO IN FVNERE REVERENDISSIMI DOMINI DOMINI PETRI CARDINALIS SANCTI SIXTI

HABITA A REVERENDO PATRE
DOMINO NICOLAO EPISCOPO MODRVSIENSI

Cum in omni funebri celebratione duo praecipue dicendi genera a maioribus nostris usurpari soleant, amplissimi patres, alterum quo tristes amicorum animos maerore leuarent, quibus cum amici uita suauissima extitit, mors ipsa iocunda esse non potuit, alterum quo extremum amici munus rebus ab eo bene gestis uirtutumque ipsius copia ac splendore amplissimis laudibus exornarent – illud ego prius consolationis genus ita prorsus in omne tempus perdidi ut magis ipse solatio egeam quam ut illud cuiquam uel praestare possim uel polliceri. Quod etiam si minime perdidissem, numquam tamen dispicere possem qua oratione aut quibus rationibus etiam illi quidem, qui principes eloquentiae sunt habiti, hanc tam grauem sacrosancti senatus uestri iacturam et hunc publicum totius curiae luctum ulla ex parte leuare possent.

Perdidistis enim, patres amplissimi, praestantissimum collegam uestrum, cuius suauissimam consuetudinem, comitatem, benignitatem, liberalitatemque quotidie experiebamini, cuius ingenii dexteritatem et incredibilem consilii prudentiam indies magis admirabamini. Amisistis summi pontificis, patris uestri piissimi, singulare solacium et sacrae eius senectutis optatissimum baculum, participem secretorum, laborum socium, peregrinationis comitem, leuamen curarum, et per quem totius orbis principibus fidissima responsa et reddere consueuerat et accipere. Absit uero inuidia et liuor edax saltem parcat cineribus. Extinctus iacet optimarum artium deditissimus amator, interiit omnium studiosorum praecipuus fautor, cultor bonorum, curiae splendor, ornamentum ciuitatis, et huius urbis diligentissimus restaurator. Corruit praeclarum magnanimitatis exemplar; cecidit munificentiae, gratitudinis, et totius liberalitatis alumnus. Cuius iactura cum uniuersis lugenda sit, tum mihi praecipue atque his infelicissimis conseruis meis quibus haec crudelis et dira mors tam benignissimum abstulit dominum, interuertit benefactorem, ademit praesidium, et unico atque eodem piissimo patre nos acerba orbauit. Nolite igitur, nolite expectare, praestantissimi patres, ut luctum ac maerorem, in quo et uos nunc esse intueor et me ac totam hanc miserandam familiam, quoad uixerimus, fore necesse est, uobis adimam. Quin potius pro uestra clementia dabitis dolori meo ueniam si eius acerbitate abductus nec rerum ordinem seruare ualeam nec uerborum tenere modum, praesertim cum ea culpa libentius ego carere uellem quam illam a uobis deprecari si mihi impositum onus detractare licuisset; agam tamen ut potero et minus temeritatis quam ingratitudinis notam subire uerebor.

Dicturus igitur de laudibus reuerendissimi domini domini Petri cardinalis Sancti Sixti, cuius miserandum funus hodierna die celebratur, eas laudes, quas uel a parentibus uel a patria ipsius colligere poteram, hoc loco praetermittendas putaui; non quod illas aut obscuras aut tenues fore duxerim, quoniam et honestissimis nobilissimisque ciuitatis suae parentibus est ortus et celeberrimo uetustoque Ligurum oppido Saona, uerum quod ipse illis tanto decori ac ornamento fuerit ut toto in orbe extremisque terrarum finibus amplissimis laudibus summaque gloria et celebrantur nunc et omnibus futuris seculis non desinent celebrari. Quae quidem tametsi satis grandis eius gloria sit, qui maioribus suis tam insignia uirtutis ornamenta dederit potius quam ab illis acceperit, habeo tamen et alias immortales ac propemodum diuinas animi ipsius laudes (ut fortunae corporisque quaelibet ingentia bona tamquam aliena relinquam): pietatem, magnitudinem animi, munificentiam, prudentiam, modestiam, atque iustitiam; quae quales in eo fuerint, breuiter explicare conabor.

Qua igitur pietate primum erga Deum fuerit quamque magnificus cultor ipsius, si aduixisset, futurus erat, in primo uitae suae limine clarissime demonstrauit. Annos natus duodecim cum orbatam patre familiam tanta prudentia regeret ut nec mater, matronarum praestantissima, nec fratres eius parentis sentirent desiderium, coepit Deo dicatum pectus zelo religionis feruescere. Clarescebat autem iam tunc nomen religiosissimi doctissimique uiri, magistri Francisci, conciuis et auunculi sui, nunc summi pontificis papae Sixti, qui per id tempus Senis suis fratribus Sacras Scripturas interpretabatur. Hunc optimum Christianae militiae magistrum optimus futurus discipulus, quamuis puerili aetate, uirili tamen sensu sibi delegit; ad quem a religioso quodam sene multis exorato precibus, inscia matre, perductus est; diuino, ut opinor, nutu futurus ad apostolatum tam strenuus minister ad futurum sedis apostolicae mittitur antistitem. Quem ubi conspexisset Franciscus iam religionis ueste indutum, quam idcirco iuuenis in itinere assumpserat quo se facilius magistro suo insinuaret, multis eum hortatus est ut ad suos remearet et matris fratrumque curam, ut coeperat, ageret, uel maturiorem domi praestolaretur aetatem, quae pati melius iugum Christi posset. Sed cum pueri constantiam nullis blanditiis, nullis persuasionibus, nullis denique minis euincere posset, diuinum, ut erat, in eo aliquod munus arbitratus, hortantibus fratribus, diui eum Francisci sacris initiauit, seruatisque pro more religionis rite caerimoniis uestem Christi induit. Qua assumpta ita omnia tirocinii rudimenta libens promptusque et perdiscebat et exsequebatur ut nemo dubitaret et prudentiam illi et uires ante aetatem non nisi diuinitus subministrari. Quas ob res omnibus carus, omnibus dilectus esse coepit, praecipue autem ipsi auunculo suo qui, diuina eius indole mirifice delectatus, piissimo sanctissimoque eum amplectebatur affectu. Vnde sibi curandum statuit ut tam excellens ingenium per bonas artes excoleretur. Itaque docto cuidam grammatico Latinis eum litteris Vicheriae imbuendum tradidit; quibus mira celeritate perceptis mox Ticinium, deinde Patauium, subinde Venetias, Bononiam, Perusium, Senam, Ferrariamque misit ut, quaecumque in tam celeberrimis Italiae gymnasiis aut liberalium artium aut sacrarum litterarum dogmata florerent, ipse uelut operosa apis undique colligeret et in sacram pectoris sui cellulam diligenter reconderet. Quod quidem intra breues annos adeo consecutus est ut credibile non sit uirum ad agendum magis quam ad philosophandum natum tantam omnium scientiarum notitiam adeo breuiter percipere potuisse. Habeo hic testes complures, familiares eius, uiros quidem doctissimos, quibuscum inter cenandum de uariis disciplinarum studiis frequenter disserere consueuerat adeo acute adeoque prompte ac subtiliter de quaestione proposita ut eum putares die noctuque nulli adeo alii rei quam euoluendis theologorum philosophorumque libris uacare. Tenebat fixa memoriae quaecumque ab ineunte aetate a praeceptoribus audierat. Vigebat praeterea stupendo ingenii acumine cuius perspicacitate facile in abditissima quaeque naturae secreta penetrabat et ex perceptis semel principiis difficillima quaeuis uel philosophiae uel theologiae problemata summa cum omnium admiratione absoluebat; uersus complures multosque grammaticae textus, quos olim puer edidicerat, ita memoriter recitabat ut ea illum heri aut nudiustertius memoriae mandasse existimares.

Perfectis igitur quam celerrime omnium bonarum artium studiis rediit sollicitus ad magistrum, munus, cui caelitus destinatus erat, optime impleturus. Inerat enim menti eius praesaga quaedam futurorum diuinitas complurimaque, antequam contigissent, per quietem discebat ita ut insomnia ipsius non uisa solum, sed certa uiderentur oracula. Quibus uarie sollicitatus coepit auunculum suum hortari, coepit importunius compellere Romam peteret atque in ea urbe uersari uellet in qua a maximo omnium rectore Deo futurus summus pontifex erat designatus, ubi et seipsum accepturum ab eo cardinalatus decus et alios uniuersos honores, quibus eum functum uidimus, mira asseueratione praedicebat. Cerno hic nonnullos praelatos et ex aliis ordinibus uiros praestantes a quibus magna cum attestatione audiui singula haec, quae gessit, multis ante annis ab ipso praedicta fuisse. Itaque repugnantem magistrum et se tanto fastigio indignum reclamantem urgere non destitit donec multis et signis et prodigiis euictum perpulit Romam proficisci; in qua constitutus minime conquieuit antequam demandatum ab altissimi prouidentia munus uiriliter absolueret et magistrum suum per uaria bonorum incrementa ad summum apostolatus culmen conscendisse uideret; pro quibus laboribus et pro tam diligenti nauata opera eadem ipsa diuina prouidentia, quae semper infirma mundi eligere consueuit ut fortia quaeque confundat, cardinalis eum dignitatis splendore uoluit illustrare omnibusque mundi principibus ostendere quo ministro et ex quam humili loco accepto uoluerit in sui uicarii assumptione uti, ut discerent uniuersi ueram certamque esse illam Nabuchdenosoris confessionem in quam et regno et sensui restitutus supplex prorupit dicens in manu solius omnipotentis Dei esse omnia regna terrarum atque illa, quibus ipse uoluerit, tradi, nec esse alium quemquam qui eius possit obsistere uoluntati aut dicere illi »quare sic fecisti«.

Petrus igitur per hunc modum in principatu constitutus, qui solet uiros ostendere, talem sese exhibuit qualem uix optare poteramus, non sperare. Assumpsit enim cum sublimi magistratu sublimes animos et spiritus tanti imperii maiestate dignos simulque cum eis magnanimitatem, clementiam, munificentiam, et ceteras, quas prius commemorauimus, imperantium uirtutes, quibus et ausus est cum regibus et principibus magna gloria non segnius contendere quam si in illis natus educatusque fuisset, ut coepta eius declarant aedificia, totque magnificentissimo cultu celebrata conuiuia, et supellex imperialibus fastibus digna. Turpe enim et indecorum merito ducebat in hoc totius orbis capite, in hac prima Christianae religionis sede, ad quam adorandam imperatores, reges, et cuncti ferme principes terrarum uentitare solent, non talem esse supellectilem, non talia extare palatia, quibus eos summus pontifex et suscipere honorifice posset et pro sua ipsorumque dignitate splendide honorare. Vnde et in hos usus omnia illa se comparare affirmabat, nec sibi, sed summis pontificibus, quicquid praeparabat, componere. Affluebant quotidie opes et ab omnibus ferme Christianis principibus magni prouentus ultro offerebantur; quos licet ipse in illos, quos diximus, acceptaret usus, prophetici tamen documenti memor minime ad ea cor apponebat, neque illis auaro deuincebatur affectu. Hinc est quod nec sciebat numerum nec omnino quid haberet aut quid impenderet nosse uolebat; nullas a ministris impensarum exigebat rationes, nulla computa exigere uolebat. Iactura rerum ea dumtaxat mouebatur quae negligentia contigisset, culpam magis dolens quam damnum.

A suscepto semel negotio nullo metu absterreri potuerat, nullo periculo depelli. Verax in sermone, in facto fidelis, in proposito constans, in peragendo strenuus, secretorum tenacissimus, et promissorum firmissimus obseruator. Insignia haec sunt magnanimitatis eius testimonia. Sed illud mea sententia uincit uniuersa quod nullis mouebatur iniuriis, nullis offensis laedi posse uidebatur, nec ullius rei facilius quam inimicitiarum obliuiscebatur. Floccipendebat aemulos quoscumque et nullam in rem pronior quam in supplicium ueniam uidebatur, tantumque ab omni ulciscendi ardore aberat ut inimicis suis benefacere gauderet. Nihil in se fictum, nihil subdolum aut simulatum esse uolebat, nec quicquam magis detestabatur quam mentitam probitatem. Mali quippe et iniqui hominis esse dicebat meliorem se foris ostendere quam gerere domi, proborum autem uirorum esse non simulatione, sed integritate uiros superare. Sane munificentiae liberalitatisque eius largitatem quis est qui ignoret, nisi qui illa uti uel noluerit uel nescierit? Ea ipse ita flagrabat ut illos etiam, quibus iustis de causis aliquando irascebatur, muneribus tamen ornare non cessaret. Non semel neque solus interfui cum quosdam familiarium merito obiurgasset, deinde uestimentis et magistratu donauit. Et cum aliquando a magistro domus suae, in cuius diligentissima fidissimaque cura merito conquiescebat, liberius argueretur quod nimia indulgentia et largitate domesticos faceret insolentiores, placida uoce respondit: »Tuum est familiares meos pro neglecto officio corrigere, meum autem pro illorum in me amore congruis praemiis afficere; id faciendo uterque nostrum suo munere optime functus erit.« O praeclaram uocem, o sententiam summo principe dignam; nec impunitatem erratorum laudauit, nec liberalitatem suam ullis male merentium factis occludi passus est. Felices quibus illa perfrui licuit, et nunc omnium infortunatissimos quibus tam crudeli fato erepta est! Quingentos ferme pascebat familiares, partim illustri, partim nobili, omnes honesto loco natos; praelatos, milites, doctores, oratores, poetas, aut alicui alii honestae arti deditos; nullis tantorum sumptibus, nullis grauabatur impensis. Hospitem enim sese omnium honestorum uirorum esse dicebat; quod ipsa ueritate erat uerius. Nam si quis diligentius rem ipsam consideret, comperiet proculdubio omnes cardinalium domos nihil aliud esse quam honesta hospitia, in quae proborum uirorum liberis uel necessitatis uel bonorum morum gratia diuersari licet.

Accipiebat praeterea munera, non auaritiae, sed honoris comparandaeque beniuolentiae gratia; quibus tamen in acceptandis ea lege utebatur ut multo ampliora rependeret quam acciperet. Testes sunt omnes qui hac officiorum uicissitudine cum eo decertare uoluerunt. Complures in hoc coetu astare non dubito qui me uera praedicare nouerunt et qui post acceptos ab eo non paruos honores multa insuper dona tulerunt.

Vidi illum quodam uesperi non sine graui stomacho lacrimis suffusum oculos et cum multa indignatione Deum optimum maximumque testem citare atque, cum nemo cogeret minimeque ea re opus esset, dirissima quaeque in se caputque suum impetrantem, si ullas pecunias aut ulla Symoniacae perfidiae praemia abs quoquam eorum accepisset, qui nuper in hunc sacrosanctum senatum apostolicum lecti noscuntur, seque ab inuidis atque malignis impie ac flagitiose eius criminis insimulari persancte iurabat. Angi eum uehementer et summis animi cruciatibus torqueri uideres quod sibi, ut dicebat, per detrahentium liuorem non liceret in uiros praestantes ac bene meritos officiosum esse.

Vbi nunc sunt rubiginosa illa maliuolorum pectora, ubi sunt dirissimo felle manantia praecordia, ubi rabidorum canum pestiferi dentes, qui inexpiabili temeritate ausi sunt os suum in caelo ponere et uicarii Christi fratrumque eius, tam excellentissimorum patrum, factum damnare, atque illos praestantissimos uiros, qui prius a domino electi sunt, a quo sunt omnium regnorum potestates, quam a summo pontifice declarati, perditissima audacia lacerare? Caue, caue tibi, lingua dolosa, ne Deus destruat te in finem, euellet te, et emigret te de tabernaculo tuo, et radicem tuam de terra uiuentium! Sed haec illi uiderunt qui fecerunt linguam suam nouaculam acutam et sedentes aduersus fratrem suum tota die concinnabant dolos. Sed haec illi uiderunt; nos interea reliquas Petri uirtutes, non quibus debemus, sed quibus possumus, laudibus prosequamur.

Itaque, ut propositus ordo postulat, nunc ipsius prudentiam contemplemur, quamuis eius excellentia iam per ea, quae narrauimus, magna ex parte potuit esse manifesta. Quamobrem tantum eam partem attingam qua ita sese inter principes Christianos gessit ut, cum unius erga eum beniuolentiam consideres, credas ab aliis minime dilectum. Lex quippe amicitiae ita habet ut amicos inimicorum minime diligamus; hic tamen sua prudentia consecutus est ut aeque carus omnibus haberetur, nec ullus esset qui eius amicitiam ultro non expeteret, et adeptam studiis omnibus non coleret atque foueret. Ostendit id nouissima haec ipsius legatio, in qua omnes Italiae populi singulique ipsorum principes summis decertarunt studiis quisnam eum amplioribus honoribus exciperet et prosequeretur, illeque se uicisse putabat qui plurima in eum ornamenta contulisset. In quibus acceptandis adeo prudens temperamentum inibat ut, cum omnium communis esset amicus, singuli tamen sibi eum uendicasse putabant. Vnde sua illi negotia credebant et rerum omnium summam fidei ipsius ultro committebant. Fallebat neminem et, communem rem gerendo, singulorum tamen uidebatur aduocatus.

Secedebat bis terque per diem in cubiculum aut in aliquem secretiorem locum, in quo ad multam horam deambulando summas reipublicae Christianae rationes tacitus secum computabat; totas enim animi uires, postquam a legatione redierat, in pacem Italiae et perfidi hostis Christiani exitum %exitium radije intenderat; id unum moliebatur, id parabat, illuc omnia sua studia conuerterat, fecissetque uotis satis ni eum nobis haec dira atque crudelis mors tam repente praeripuisset. Vincebat ingenio humana consilia et tantum grauioribus reipublicae curis natus uidebatur; haec erat praecipua eius uoluptas a qua nullis aliis oblectamentis poterat diuelli; huius delectabatur gustu, huius solius escis pascebatur. Omnium saluti die noctuque inseruiebat, et tamen a nonnullis negligentiae accusabatur; quin tamquam superbum difficilemque ingrati criminabantur, cum tamen et mitissimus esset et facillimus. Nouit hoc tantus domesticorum eius numerus, norunt amici et alii omnes, qui eius familiaritate usi fuerunt, quibus semper, cum per publicas licuisset curas, placidum sese exhibebat, affabilem, comem, benignum, ut socium crederes, non dominum.

Tanta uero animi moderatione erat ut irasceretur perraro, iratus autem extemplo animum ad tranquillitatem reuocaret. De nullo obloquebatur, detrahebat nemini, et, nisi familiarium suorum, aliorum uitae minime erat curiosus. Maximum eius conuicium putabatur si quem, quod tamen parcissime fiebat, per iocum aliquo urbanitatis sale respersisset.

Cibi uinique moderatissimi, somnolentiae nullius, immo uero peruigil et qui multis quotidie horis auroram solitus esset praeoccupare; quod totum tempus usque ad solis exortum grauioribus reipublicae cogitationibus impendere consueuerat, quae tales menti eius assidue obuersabantur quales mortalium animis uix illabi posse putares. In cognatos ac necessarios nequaquam prodigus, immo uero maxime parcus, excepto hoc piissimo fratre comite Hieronymo; quem quoniam ab inclito duce Mediolani connubio filiae dignatum cernebat, uoluit fraterna munificentia illustrare. Qua in re tale temperamentum adhibuit ut id cum ingenti honore ac laude sedis apostolicae contingeret. Vrbem enim Imolam, quae iam praefecti eius culpa ad alios deuenerat, quadraginta milibus ducatorum de propriis facultatibus redemptam imperio ecclesiae restituit. Cuius exaugendi tanto flagrabat studio ut ne minimam quidem eius particulam deperire pateretur. Vnde urbem illam magis ecclesiae quam fratris gratia uoluit uendicare.

Porro iustitiam ipsius ex illo spectare licet quod in tanta rerum potestate constitutus nemini uim attulit, nullum uiolenter oppressit. Vnde et uicario illi Imolae, quamuis de ecclesia male merito, non solum uictum, sed nihil prioribus minores fortunas dari curauit. Quattuordecim enim milia ducatorum accepit et opulentissimum oppidum Bosti, ex quo et aliis a duce adiectis praediis plus quam quinque milia ducatorum quotannis capere poterit, neque Imolam nisi eo uolente redimere uoluit. Magistratus hortabatur ius suum absque ullo respectu cuique administrare. Et licet nonnumquam, domesticorum amicorumque euictus precibus, aut litteris aut nuntiis multos iudicibus commendaret, id tamen citra cuiusque iniuriam fieri uolebat. Vnde et cum a gubernatore Vrbis aliquando interrogaretur quidnam de illis fieri uellet qui iniustam causam fouentes tamen ipsius nomine commendabantur, »Illud« inquit »ut iustitiam mearum precum gratia minime uioles, nec secus feceris etiam si te germanus meus Hieronymus nomine meo aliud precabitur«. Hoc ipsum et senatori Vrbis interrogatus respondit, hoc gubernatoribus, hoc praefectis, hoc omnibus legationis suae iudicibus saepe mandabat. Dicebat enim se amicis operam suam rogantibus negare non posse, sed illius causa non nisi iustum honestumque fieri permaxime uelle. Hinc et rescripta non nisi sanctissima faciebat atque, ne cui ministrorum peccandi daretur occasio, omnium decretorum suorum, similiter et litterarum, exemplaria apud notarios extare iusserat. Huius praeclarissimae uirtutis nec moriens obliuisci potuit; nam, cum hortaretur ab amicis testamentum condere, »Nihil«, inquit, »meum habeo; omnia sunt ecclesiae. Supplicabitis tamen meo nomine summo pontifici ut aes alienum, cuius maiorem partem pro redimendis ecclesiae rebus contraxi, pro sua benignitate dissoluat.«

Cogor hoc loco potissimas eius praetermittere laudes, cum temporis exclusus angustia, tum ipsarum rerum multitudine superatus. Qualem se erga amicos, qualem erga parentes, et praesertim qualem erga ipsum summum pontificem gesserit, malo haec omnia in aliud tempus differre quam adeo felicem meritorum ipsius copiam pauca dicendo uitiare. Illud unum dicam, cunctis, qui eius consuetudinem nouerunt, attestantibus, nullum fuisse tam piissimum filium, nullum adeo parenti deditum, aut cui maior et salutis et honoris genitoris sui cura fuit, quam huic uni summi pontificis nostri a prima eius familiaritatis die usque ad ultimum uitae exitum; nullos pro eo recusauit subire labores, nulla pericula deuitauit; laborantem, aegrotantem, peregrinantem nunquam deseruit, nunquam ab officio decessit, semperque, ut datus a domino Tobiae angelus, lateri haesit; aduersa procurauit, accersiuit prospera; pia sedulitate fouit, coluit, ueneratus est, ut nemini mirum uideri debeat si aut uiuentem tantum dilexit aut nunc mortui desiderio adeo moueatur.

Finem dicendi faciam si prius illud summum eius pietatis munus paucis explicauero. Compositis rebus suis totam mentem ad illud conuerterat ut dicere cum psalmista libere posset: »Domine, dilexi decorem domus tuae et gloriam habitationis tuae.« Proinde non cessabat ecclesias suae curae commendatas collapsas erigere, exornare deformes; praedia occupata uendicare, bona priorum rectorum distracta negligentia propriis pecuniis recuperare; uestimenta, libros, uasa sacra et caetera ad splendorem diuini cultus spectantia maximis sumptibus coemere et, quam praestantiora haberi poterant, comparare. Testatur hanc eius munificentiam in hac Romana urbe diui Gregorii templum et prouentibus optime auctum et aedificiis perquam magnifice instauratum, testatur Taruisii maior basilica non paruis ditata uectigalibus et diuino cultu maxime illustrata, testatur Mediolani Ambrosii monasterium quod, cum accepisset omnibus ornamentis spoliatum, tam praeclara instruxit suppellectili ut, quod prius caeteris illius urbis obscurius esse consueuerat nunc splendore et omnifario apparatu uincat uniuersa. Testatur Papie Maioli phanum in quo ne unum quidem uasculum in sacrificium reperit, libros autem prorsus nullos, adeo ut, quotiens diuina res patranda erat, opus esset ab aliis sacris aedibus omnia mutuari, nunc tanta cum omnium, tum praecipue libellorum, calicum ac uestimentorum copia abundat ut aliae ecclesiae mutuum, quod praestare solebant, ab hac una omnes accipiant. Huius eiusdem phani distracta praedia multis laboribus, sed multo maioribus impensis, omnia recuperauit et intra biennium plus quam decem milia ducatorum pro exaugendis rebus eius exposuit. Haec quoque sacra apostolorum aedes beneficentiam eius testari potuisset si tantum quattuor mensibus superstitem uidisset. Iam enim decreuerat et aedificiis et prouentibus hac proxima aestate ita eam instruere ut quinquaginta fratribus et commodae mansiones et necessarius uictus perpetuo suppetere posset. Insuper et bibliothecam his proximis diebus adiecturus erat praestantissimis omnium scientiarum libris egregie refertam. Sed Dei uoluntate nobis tam repente ademptus est; non quod tam piis operibus non delectaretur Deus, uerum, quod ualde pertimesco, ut eum calamitatibus, quibus forsan in nostra crimina desaeuire decreuit, immeritum subtraheret et pro adimpleto bene ministerio, cuius gratia eum procreauerat, congruis praemiis afficere non differret.

Cuius miserationis dilectionisque certa indicia in ipsius uidimus morte quam, cum multis ante diebus aduentare praesentiret, intrepidus tamen expectauit. Languoris dolores mira patientia pertulit. Delicta, quae uel aetatis uel fortunae uitio pro fragilitate humana contraxerat, pia confessione saepius diligentiusque purgauit et munitus caelesti uiatico, quod summa cum deuotione acceperat, diuinam uoluntatem accinctus praestolabatur. Iamque uicinus morti domesticos ac familiares accersiri iubet, quibus praesto existentibus in nullos prorupit fletus, nullis mundanarum cupiditatum desideriis ingemuit, non Deum, non fortunam accusauit nec se in medio iuuentutis flore ex tanto imperio et ex talibus opibus subtrahi uel leuiter indoluit; quin magno constantique pectore »Sentio,« inquit, »filii fratresque mei, manum Domini super me aggrauari; uolens lubensque eius praesto sum uoluntati, eo quidem libentior quo me et famae et gloriae meae satis uixisse scio. Cepi enim illum ex hac mortalitate fructum quem maximum mea fortuna capere potuit. Maius restabat nihil; quicquid supererat, merito mihi suspectum metuendumque fuisset. Proinde licet cupiam dissolui et esse cum Christo, uror tamen sola uestrarum rerum cura. Cognosco enim me tenuem uobis mercedem pro meritis exhibuisse, tametsi nunquam mihi uoluntas defuerit, sed facultas. Et, nisi tanta temporis angustia prohibitus fuissem, nullus uestrum meae gratitudinis uices doleret. Meritum, quod potui, moriens uobis persolui. Supplicaui summo pontifici ut beneficia, quae in me contulerat, sua clementia inter uos partiatur, ut et uos meritorum uestrorum et me non praestiti officii minus paeniteat. Ad haec compellit me et uehementius urget mea erga uos incredibilis caritas ut uos horter atque obtester ne huius mundi illecebris atque lenociniis animum uestrum inducatis neue in luxu ac inanibus eius diuitiis spem ullam ponatis; quae quam fluxae quamque fallaces sint, ego unus uobis maximo possum esse documento. Credite quoniam puluis et umbra sumus et non hic, sed alibi permanentes habemus mansiones, ubi nihil corruptibile, nihil caducum esse potest, sed omnia incorruptibilia, omnia sempiterna. Proinde date operam probitati et uirtuti totis uiribus incumbite. Colite pietatem et integritati nihil anteponite scientes unicuique uestrum propositam esse a Domino laborum suorum mercedem; quae etiam si nulla esset, hoc tamen ipsum pie et sancte uixisse maxima uiro bono merces esse debet, quippe cuius beneficio homines a brutis secernuntur et nomen suum sempiternae consecrant immortalitati.

Reliquum est quod uos per uiscera misericordiae saluatoris nostri supplex deprecor ut mihi, quaecumque in uos deliqui, condonare dignemini. Minus quippe meae iuuentutis potens fui et nonnunquam partim oculos, partim aures uestras in multis offendi. Sed eorum tanto facilius me a Domino misericordiam consecuturum confido quanto uos modestius uiuentes pro me Dominum deprecabimini. Ego quoque, si quis mortuis erit sensus, idem pro uobis me spondeo facturum. Viuite mei memores et, quam caduca sit huius mundi felicitas, uel meo exemplo discite.«

His atque aliis huiusmodi plerisque summa cum religione sanctissime monitos singulos flentes eiulantesque deosculatus dimisit. Se autem in lectulo componens intentis iugiter in caelum oculis misericordiam peccatorum suorum supplex a Domino precabatur. Cumque iam nox intempesta medium cursum peregisset, conuersus ad Viterbiensem praesulem »Ecce«, inquit, »appropinquat iam hora; affer mihi sacrae unctionis oleum.« Quod confestim cubiculo illatum nudato ac sublato, ut poterat, capite religiose ueneratus est, deinde exhibitis manibus ac pedibus rite perunctus; quo facto »Proferte«, inquit, »sacros codices et aliquid de diuinis mysteriis meam Domino animam commendantes recitate.« Quibus mox prolatis usque in lucem partim psalmi decantati sunt, partim lecta euangelia; semperque intentus auribus atque oculis in ea, quae legebantur, etiam deficiente spiritu perstitit, donec lector Dominicae passionis ad illum locum peruenit ubi scriptura inquit »et inclinato capite emisit spiritum«. Ad hanc uocem illa dilecta Deo anima ueluti certo accepto signo ad Dominum suum confestim euolauit.

O felix atque iterum felix cui et uita summam dedit gloriam et mors ipsa meritam diuinitatem non denegauit! Non est ergo quod eius casu ingemiscere habeamus, quoniam in paucis annis maximam aetatem compleuit; nec sibi nec gloriae suae parum uixit qui, quaecumque unius hominis fortuna capere potuit, abunde consecutus est. Nobis forsan amplius uiuere poterat, et nimirum magno et ornamento et utilitati. Sed non est amicorum officium sua commoda ex amici spectare incommodis. Quicquid superuixisset, doloribus superuixisset et laboribus; quibus quoniam eum diuina clementia misericorditer subduxit, gratias illi agamus atque dicamus: »Dominus dedit, Dominus abstulit; sicut Domino placuit ita factum est; sit nomen Domini benedictum.« Amen.

GOVOR NA POGREBU PREPOŠTOVANOGA MONSINJORA PETRA RIARIJA, KARDINALA SV. SIKSTA

ODRŽAO GA JE VELEČASNI OTAC G. NIKOLA BISKUP MODRUŠKI

Pri svakoj su pogrebnoj svečanosti naši stari posezali prvenstveno za jednim od dvije vrste govora, preuzvišeni oci: ili za onim koji može tužne duše prijatelja osloboditi žalosti – njima je prijateljev život bio predrag, pa im ni smrt nikako nije mogla biti ugodna – ili za onim koji će posljednju počast prijatelju uveličati opsežnom pohvalom njegovih dostignuća te obilja i sjaja njegovih vrlina; ali meni je ona prva vrsta utjehe ostala tako potpuno i konačno nedostupna da ću sam morati tražiti pomoć prije no što bih je ikome mogao ili pružiti ili obećati. Pa čak i da nisam izgubio pristup takvoj utjesi, svejedno nikad ne bih mogao pronaći riječi ili argumente kojima bi čak i općepriznati prvaci govorništva mogli imalo olakšati ovaj težak gubitak za vaš presveti zbor, ovu opću tugu čitave kurije.

Izgubili ste naime, presveti oci, najistaknutijeg svojeg sudruga, čije ste milo društvo, ljubaznost, dobrohotnost, darežljivost svakodnevno ćutjeli, čijoj ste se okretnosti uma, nevjerojatnoj mudrosti razbora iz dana u dan sve više morali diviti. Izgubili ste jedinstvenu utjehu prvosvećeniku, vašemu svetom ocu, i priželjkivan oslonac njegove pobožne starosti; dionika u tajnama, pomoćnika u naporima, druga na putovanjima, pomoć u brigama; onoga po kome je Papa vladarima svega svijeta redovno slao i primao najvjerodostojnije odgovore. Ne bilo ovdje zavisti, i zajedljiva ljubomora neka barem pepeo poštedi! Zgasnut leži najodaniji ljubitelj lijepih umijeća; preminuo je osobiti pokrovitelj svih znanstvenika, štovatelj valjanih, kurije sjaj, ures države, i najneumorniji obnovitelj ovog grada. Pao je divan uzor velikodušnosti, nestalo je poklonika širokogrudnosti, ljubaznosti i svekolike darežljivosti. Taj gubitak mora oplakivati svatko, a osobito ja i ovi moji beskrajno nesretni sudruzi, kojima je okrutna i nesmiljena smrt odnijela najdobrodušnijeg gospodara, pokopala dobročinitelja, oduzela zaštitu, osirotjela nas, nemilosrdnica, oduzevši nam jedinoga i najpobožnijeg oca. Nemojte stoga, nemojte očekivati, oci odličnici, da učinim da posve nestanu tuga i jad u kojima ste, kako vidim, vi, a bit ćemo neizbježno do konca života i ja sam, i čitavo ovo nesretno kućanstvo. Nego radije, u skladu sa svojom milostivošću, oprostit ćete mojoj boli ako, pritisnut njezinim ljutim ranama, ne budem u stanju održati pravilan red izlaganja, ni naći mjeru svojih riječi, osobito kad bih mnogo radije bio izbjegao tu krivnju nego da se moram pred vama ispričavati zbog one da mi je bilo dozvoljeno otkloniti nametnuti teret; pa ipak, učinit ću što mogu, zazirući manje od osude zbog nepromišljenosti nego od one zbog nezahvalnosti.

U namjeri, dakle, da govorim o slavi veleštovanoga monsinjora Petra, kardinala Sv. Siksta, čiji se tužan pogreb održava danas, smatrao sam da moguće pohvale njegovih roditelja ili domovine na ovome mjestu valja zaobići; ne zato što bih ih smatrao nepoznatima ili neznatnima – roditelji su mu pripadali najčasnijim i najplemenitijim stanovnicima rodnoga grada, preslavnoga i drevnog ligurskog naselja Savone – nego zato što je on sam bio njima na takvu diku i ures da ga po čitavom zemaljskom krugu, do krajnjih granica svijeta, obilnim pohvalama i neizmjernom slavom uzdižu sada, a neće to prestati činiti u sve buduće vrijeme. I mada je dovoljno veličanstvena slava onoga koji je svojim precima uzorite urese vrline dao umjesto da ih od njih primi, ipak znam i druge besmrtne i gotovo božanske odlike njegova duha (da i ne spominjem dobra zadobivena srećom ili tjelesnim sposobnostima; ma kako ona bila silna, ipak su u stanovitoj mjeri tuđa): pobožnost, veličanstvenost duha, darežljivost, razboritost, skromnost i pravednost. Kakve su one bile u pokojniku, pokušat ću kratko izložiti.

Dakle, prvo, koliko je bio odan Bogu i koliko bi bio veličanstven njegov štovatelj da je poživio, jasno je pokazao već na samom pragu života. Dvanaest godina star, dok je obitelji koja je ostala bez oca upravljao s tolikom razboritošću da ni majka, najizvrsnija među matronama, ni braća mu nisu mogli osjetiti nedostatak roditelja, počelo je njegovo Bogu posvećeno srce kipjeti žarom vjere. Već tada se pročulo ime pobožnoga i učenog magistra Franje, njegova sugrađanina i ujaka, a sada svetoga oca pape Siksta, koji je u to doba u Sieni svojoj braći tumačio Sveto pismo. Ovoga je najboljeg učitelja kršćanskoga vojevanja sebi odabrao najbolji budući učenik, mada još dječak po dobi, ali već muževna razbora; Franji ga je doveo izvjesni bogobojazni starac, namoljen silnim molbama, bez majčina znanja; po božjem je migu, mislim, budući usrdni pomagač apostolata poslan budućem suverenu apostolske stolice. Kad ga je Franjo ugledao već odjevena u ruho duhovnika, koje je mladić na put uzeo kako bi lakše osvojio naklonost svoga učitelja, usrdno ga je bodrio da se vrati k svojima i brine se za majku i braću, kako je već bio počeo, pa da barem kod kuće čeka zreliju dob, kako bi mogao bolje snositi Kristov jaram. No kad dječakovu postojanost nije uspio uzdrmati ni ljubaznošću, ni nagovorom, pa čak ni prijetnjama, prosudivši da mu je božanstvo namijenilo neki zadatak (kao što je i bilo), na poticaj braće uveo ga je u pravila svetoga Franje i izvevši obrede kako je propisano zaodjeo ga Kristovom odjećom. Primivši je, dječak je sve novačke kušnje prihvaćao i provodio tako rado i spremno da su svi bili sigurni kako su mu razumnost i snage, mimo njegove dobi, poslane isključivo s nebesa. Zbog toga je svakome postao drag, svatko ga je zavolio, a osobito sam njegov ujak; čudesno se radujući njegovoj Bogom nadahnutoj naravi, prigrlio ga je pobožnim i svetim oduševljenjem. Zato se odlučio pobrinuti da izvanredan talent bude dalje razvijen lijepim umijećima. Predao je dječaka u Vogheru, izvjesnom učenom gramatičaru, kako bi kod njega usvojio latinsku pismenost; savladavši je čudesnom brzinom, dječak je potom poslan u Ticino, pa u Padovu, onda u Veneciju, Bolognu, Perugiu, Sienu i Ferraru, da bi, poput marljive pčele, prikupio sve nauke slobodnih umijeća ili svetih knjiga koji su se u tim najslavnijim učilištima Italije mogli naći, i da bi ih usrdno pohranio u svetu komoricu svoga srca. U nekoliko kratkih godina sve je to ostvario, i to tako da se jedva dade vjerovati kako je netko rođen više za djelovanje negoli za filozofiranje toliko brzo uspio steći toliko poznavanje svih znanosti. Imam ovdje za svjedoke više njegovih prijatelja, i to iznimno učenih ljudi, s kojima je objedujući često znao razgovarati o različitim dostignućima znanosti i umjetnosti, tako oštroumno, tako spremno i istančano, na zadanu temu, da biste rekli kako se danju i noću bavi isključivo proučavanjem teoloških i filozofskih knjiga. Čvrsto mu je ostajalo u pamćenju sve što je čuo od učitelja, još od najranije dobi. Osim toga, odlikovao se zapanjujućom oštrinom uma, prodornošću kojom je lako dopirao do najzamršenijih tajni prirode, a jednom svladavši početna načela bio je u stanju rješavati najteže filozofske ili teološke probleme, na opće divljenje. Brojne stihove i mnoge gramatičke tekstove, koje je nekoć, kao dječak, naučio napamet, recitirao je tako točno da bi mislio da ih je zapamtio jučer ili prekjučer.

Okončavši tako u najkraćem roku studij svih valjanih umijeća, vratio se, na poziv, učitelju, da tako najbolje obavi dužnost koja mu je s nebesa bila određena. U njegovu je umu, naime, prebivala neka božanska moć koja je poznavala budućnost, i mnogo bi toga pri počinku doznavao i prije nego što bi se dogodilo, tako da njegovi snovi nisu bili samo viđenja, nego točna proročanstva. Njima na više načina potaknut počeo je nagovarati svoga ujaka, počeo ga je čak odlučno poticati, neka ode u Rim i djeluje u gradu u kojem ga je Bog, najveći vladar sviju, odredio za budućega svetog oca papu; pritom je čudesnom pouzdanošću predskazivao da će i sam od njega primiti kardinalsku čast, i sve druge dužnosti koje je, kako smo vidjeli, obnašao. Gledam ovdje pojedine prelate i istaknute muževe drugih staleža od kojih sam, uz tvrdu vjeru, čuo da je sve, što je ostvario, sam prije mnogo godina prorekao. I tako nije prestajao pritiskati učitelja, mada je ovaj otklanjao nagovore i bunio se da nije dostojan tako visokog položaja, sve dok ga Petar nije uvjerio – i mnogim znacima i znamenjima – i natjerao ga da krene u Rim; kad se ondje našao, nije se smirio dok nije junački obavio zadatak koji mu je namijenila previšnja providnost, dok nije vidio svoga učitelja kako se preko brojnih časnih stepenica popeo do samoga vrha apostolata. Za taj trud i za tako prilježno obavljeno djelo ista ga je ta božja providnost (koja oduvijek bira ono slabo svijeta da bi posramilo sve jako) odlučila uresiti sjajem kardinalskog dostojanstva te svim prvacima svijeta pokazati koga je pri odabiru svoga zamjenika uzela za pomoćnika, ma kako s niskoga mjesta potekao, da svi uvide koliko je istinita i točna Nabukodonozorova ispovijest, ona kojom je ponizno zavapio vraćen na vlast i vraćen pameti, govoreći: »U ruci su jedinoga svemoćnoga Boga sva kraljevstva zemaljska i bivaju predana onima kojima on sam poželi, i nema nikoga tko bi mogao zaustaviti njegovu volju ili mu kazati: 'Zašto si tako učinio?'«

Tako se i Petar, na ovaj način postavljen na vlast, koja uvijek pokazuje kakvi su ljudi, ponašao onako kako jedva da smo mogli željeti, a kamoli očekivati. S visokom je službom zadobio i visoku svijest i duh dostojan veličanstvenosti tolikih ovlasti, a s time skupa i velikodušnost, milosrđe, darežljivost i ostale vrline vladajućih koje smo prethodno spomenuli. Usudio se u tome, na svoju veliku slavu, natjecati s kraljevima i kneževima, ništa manje energično nego da se bio rodio među njima i među njima obrazovao. O tome svjedoče građevine koje je započeo, bezbrojne veličanstveno priređene gozbe i namještaj dostojan carske profinjenosti. Jer smatrao je sramnim i nepriličnim da se u ovoj prijestolnici cijeloga svijeta, u ovome glavnom sjedištu kršćanstva, kamo dolaze iskazati počast carevi, kraljevi i gotovo svi zemaljski vladari, ne nađe namještaja i palača koji bi omogućili Svetome ocu da vladare časno dočeka i, u skladu s njihovim i svojim dostojanstvom, sjajno počasti. Zato je i sam Petar govorio da sve nabavlja u tu svrhu, da sve što je pripremao ne priređuje za sebe, nego za pape. Iz dana u dan pritjecalo je bogatstvo i gotovo je svaki kršćanski vladar svojevoljno prilagao velike iznose; mada ih je sam Petar primao, u one svrhe koje smo spomenuli, pamteći ipak proročku pouku, srce mu za njih nije nipošto prianjalo, niti ga je za njih vezala strast pohlepnosti. Zbog toga nije znao broja niti je uopće htio znati što ima ili koliko troši; nije tražio od blagajnika polaganje računa, nije htio ništa zbrajati i oduzimati. Pogađao ga je samo onaj materijalni gubitak koji bi se dogodio zbog nemara, pri čemu ga je više boljela krivnja nego šteta.

Od jednom preuzetog posla nikakav ga strah nije mogao odvratiti, nikakva ga pogibelj nije mogla otjerati. Bijaše istinoljubiv u govoru, na djelu vjeran, u odlukama postojan, u provedbi neumoran, odani čuvar tajni i nepokolebljiv ispunjavatelj obećanja. Značajna su to svjedočanstva veličine njegove duše. No, po mome mišljenju, sve ostalo nadmašuje činjenica da ga nisu mogle potresti nikakve nepravde, da ga nisu mogle povrijediti nikakve zloće, da ništa nije zaboravljao lakše od neprijateljstava. Bio je savršeno ravnodušan prema svim takmacima, ni na što nije bio spremniji nego na praštanje pokajnicima; od opojnosti osvete bio je toliko daleko da se radovao čineći dobro svojim neprijateljima.

Nije htio da u njemu bude išta lažno, išta prijetvorno ili neiskreno, i ništa mu nije bilo odbojnije od hinjenog poštenja. Govorio je da se samo zli i nepravedni boljima pokazuju vani no što se ponašaju kod kuće, a valjani ljudi ne nadvisuju druge pretvaranjem, već moralnošću. Ta zaista, ima li ikoga tko ne bi znao za opseg njegove darežljivosti i širokogrudnosti – osim onih koji se njima nisu htjeli, ili nisu znali okoristiti? Tim je žarom gorio toliko da čak i one na koje bi se katkad iz opravdanih razloga srdio ne bi prestao obasipati darovima. Nisam jednom, niti jedini, bio svjedokom kada bi pojedine ukućane po zasluzi izgrdio, a potom ih obdario odjećom i službama. A kad ga je jednom upravitelj njegova doma, čija mu je usrdna i vjerna skrb jamčila povjerenje i mir, slobodnijim riječima prekorio što prekomjernom popustljivošću i darežljivošću potiče drskost osoblja, Petar je spokojnim glasom odvratio: »Tvoje je ispravljati moje ukućane kad zanemare svoj posao, a moje je dodjeljivati im nagrade primjerene ljubavi koju osjećaju za mene; postupajmo i dalje tako, pa će svaki od nas svoju službu vršiti na najbolji mogući način.« O, krasne li riječi, o, misli dostojne najvećih vladara; nije pohvalio nekažnjavanje grešnika, a nije ni dozvolio da njegovu darežljivost zaustavi bilo kakav čin prijestupnika. Sretnih li onih kojima je bilo dano da u toj darežljivosti uživaju, najnesretnijih pak sada među ljudima, jer im je surovim obratom sudbine oduzeta!

Uzdržavao je gotovo petsto ukućana, dijelom gospode, dijelom plemića, svih časna porijekla: prelati, vojnici, učenjaci, govornici, pjesnici ili poklonici nekog drugog časnog umijeća; nisu ga opterećivali troškovi tolikih ljudi ni izdaci. Govorio je o sebi da je domaćin svim časnim ljudima, i to bijaše od same istine istinitije. Jer, ako tko pažljivije promisli o stvari, bez sumnje će naći da nijedan kardinalski dom nije drugo nego častan gostinjac, gdje djeca valjanih ljudi smiju odsjedati bilo zbog srodstva bilo zbog karaktera.

Primao je, osim toga, darove, ne iz pohlepe, nego kao znak časti i da bi osigurao naklonost; primajući, vodio se pravilom da uzvraća mnogo obilnije no što bi primao. Svjedoci su svi koji su se s njim poželjeli natjecati u ovoj izmjeni usluga. Ne sumnjam da među članovima ovoga skupa ima njih više koji znaju da govorim istinu, koji su, primivši od njega nemale časti, ponijeli povrh toga i mnoge darove.

Vidio sam ga kako neke večeri, ne bez ozbiljnog gnjeva, očiju punih suza i ogorčeno zaziva za svjedoka najboljeg i svemogućeg Boga, i kako je bio spreman, mada to nitko nije tražio niti je bilo potrebno, da se na nj i njegovu glavu sruči najveća nesreća ako je ijedan novčić ili ikakvu nagradu za grijeh simonije primio od bilo koga tko je nedavno, kako znamo, bio biran u ovaj presveti apostolski senat; presvetom se prisegom zaklinjao da ga za takav zločin zavidnici i zlobnici bezbožno i grešno optužuju. Vidjeli biste da silno pati i da ga muče strašne duševne boli zato što, kako je govorio, zbog zlobe opadača ne smije biti uljudan prema izvrsnim i zaslužnim ljudima.

Gdje su sada ta rđava srca zlonamjernička? Gdje su utrobe što šikljaju najgroznijom žuči? Gdje su bijesnih pasa kužni zubi? U neoprostivom su se bezumlju usudili glavu svoju dići u nebo i osuđivati čin Kristova namjesnika i njegove braće, preuzvišenih otaca; one neusporedive ljude koji su prije bili odabrani po Gospodinu, od kojeg su sve vlasti, nego što ih je proglasio Sveti otac, usudili su se napadati samoubilačkom drskošću! Pazi se, pazi, jeziče lažljivi, da te Bog ne uništi napokon, da te ne iščupa i protjera te iz tvog šatora, i korijen tvoj iz zemlje živih! Ali na to će paziti oni koji su od svoga jezika učinili britvu nabrušenu, i sjedeći nasuprot brata svoga cijeli dan slagali obmane. Ali na to će oni paziti; mi, međutim, pohvalimo ostale Petrove vrline, ne hvalom kojom bi trebalo, već onom za koju smo sposobni.

Stoga, kako traži predloženi red, sad ćemo razmotriti njegovu razboritost, mada se njezina iznimnost mogla velikim dijelom očitovati već po onome što smo ispričali. Zbog toga ću se dotaknuti samo onoga dijela po kojemu se među kršćanskim vladarima ponašao tako da bi se, kad bi vidio naklonost jednoga prema Petru, moglo pomisliti da ga drugi ne vole nimalo. Jer, zakon prijateljstva nalaže da nipošto ne ljubimo prijatelje svojih neprijatelja; no Petar je ipak svojom razboritošću uspio postići da bude svima jednako mio, da nema nikoga tko ne bi njegovo prijateljstvo svojevoljno tražio, i da ga ne bi, pošto ga stekne, svim silama njegovao i podržavao. Pokazala je to ova njegova posljednja misija, tijekom koje su se svi narodi Italije i svi njihovi vladari svim snagama trsili da ga prime i isprate što svečanije, a pobjednikom se smatrao onaj tko bi mu uspio odati najviše počasti. Primajući te počasti, Petar je pokazivao razboritu umjerenost; mada je bio prijatelj svih skupa, svaki je pojedinac ipak smatrao da ga je pridobio isključivo za sebe. Zato su mu povjeravali svoje poslove i spontano mu iskazivali najveće povjerenje po svim pitanjima. Nikoga nije obmanjivao i, dok se zalagao za zajedničko dobro, ipak se činilo da podupire svakoga ponaosob.

Dvaput ili triput dnevno povlačio bi se u sobu ili na neko osamljenije mjesto gdje bi, do kasnog sata šećući, u sebi pretresao najvažnije poslove kršćanske zajednice; jer sve je svoje duhovne snage, pošto se vratio s misije, usmjerio na ostvarenje mira u Italiji i propast nevjernoga dušmanina kršćanstva; samo je o tome mislio, samo je na tom radio, za tim su išla sva njegova nastojanja, i uspješno bi proveo ono što je namjeravao da nam ga nije ova kruta i surova smrt tako nenadano otela. Umom je nadvisivao ljudske sposobnosti, činilo se da je rođen isključivo za najvažniju državnu skrb; u tome je bio njegov najveći užitak, odatle ga nisu mogle odvući nikakve druge zabave; u tom je okusu uživao, tu je hranu jedinu blagovao. Općem je spasu služio danju i noću, pa ipak su ga pojedinci optuživali za nemarnost; pa ipak su ga nezahvalnici krivili za oholost i težinu karaktera, mada je bio najpitomiji i najpristupačniji od svih ljudi. To dobro zna toliko mnoštvo njegovih ukućana, znaju to prijatelji i svi ostali koji su mu bili bliski, prema kojima je uvijek, kad god su to dozvoljavali državni poslovi, bio blag, susretljiv, uslužan, dobrohotan – rekao bi da je drug, a ne gospodar.

Tako je vladao duhom da se srdio iznimno rijetko, a čim bi se rasrdio, odmah bi povratio mirnoću duha. Nikoga nije ogovarao, nikoga vrijeđao, i nimalo ga nisu zanimali tuđi životi, osim u slučaju ukućana i prijatelja. Najveća bi njegova grdnja bila kad bi na nečiji račun – no to je bivalo iznimno rijetko – u šali izrekao neku rafiniranu dosjetku.

U hrani i piću bio je iznimno umjeren, spavanju nimalo odan, dapače, uvijek budan; svakog bi dana za mnogo sati preduhitrio zoru, a čitavo bi vrijeme do izlaska sunca posvećivao najdubljim političkim promišljanjima; u njegovoj su se glavi neprestano rojile misli na kakve, rekao bi, duše smrtnika jedva da bi ikad mogle nadoći. Na rođake i bliske nije nipošto rasipao, bio je čak krajnje štedljiv, s izuzetkom ovdje prisutnog pobožnoga brata, grofa Jeronima. Kad je Petar vidio da se slavni milanski vojvoda udostojao njegovom bratu dati ruku svoje kćeri, bratskom ga je darežljivošću poželio sjajno opremiti. Pritom je pokazao takvu taktičnost da se to dogodilo uz silnu čast i slavu Apostolske stolice. Naime, grad Imolu, koji je već, krivnjom upravitelja, bio prešao u tuđe ruke, otkupio je za četrdeset tisuća dukata vlastitih sredstava, te ga vratio pod crkvenu upravu. Za proširenje područja te uprave toliko se žarko zalagao da nije mogao pretrpjeti propast ni najmanje njezine čestice. Stoga je i spomenuti grad htio iskupiti više Crkve radi, nego svome bratu u korist.

Nadalje, Petrovu je pravednost moguće ocijeniti po tome što, našavši se na tako visokom položaju, nikome nije nanio štetu, nikoga nije silom tlačio. Zato je i onome namjesniku Imole, mada je crkvi naškodio, osigurao ne samo sredstva za život, nego i imetak ništa manji od ranijeg. Primio je, naime, četrnaest tisuća dukata i bogato mjesto Bosco, od kojeg je, zajedno s drugim imanjima koja mu je dodijelio vojvoda, mogao ubirati više od pet tisuća dukata godišnje; usto, Petar je odlučio Imolu otkupiti isključivo uz namjesnikovu suglasnost. Gradske je službe poticao da svakome odrede pravo koje mu pripada, bez ikakvih obzira. I mada bi počešće, nagovoren domaćim i prijateljskim molbama, bilo pismima bilo po glasnicima veći broj osoba preporučivao sucima, ipak je želio da se s njima postupa bez nepravde za bilo koga. Stoga, kad ga je upravitelj Grada jednom prilikom pitao što će s onima koji su se zalagali za nepravednu stvar, a ipak su bili u njegovo ime preporučeni, odgovorio je: »Učini tako da nipošto ne naškodiš pravdi radi mojih molbi, i nemoj drugačije postupiti ni ako te moj brat Jeronim bude u moje ime nešto molio.« Isto je to odgovorio i na pitanje gradskoga vijećnika, i upraviteljima, ravnateljima, svim sucima za vrijeme svoje misije često je tako nalagao. Govorio je, naime, da prijatelje koji traže njegovu pomoć ne može odbiti, ali posebno želi da se zbog njega postupa isključivo pravedno i časno. Otud je izdavao samo valjane reskripte, a da neki službenik ne bi našao prigodu za grijeh, tražio je da primjerci svih njegovih odluka, kao i povelja, budu pohranjeni kod bilježnika. Ovu divnu odliku nije mogao zaboraviti ni na samrti; naime, kad su ga prijatelji nagovarali da sastavi oporuku, rekao je: »Svoje nemam ništa, sve pripada Crkvi. Ipak ćete u moje ime zamoliti Svetoga oca da dug, koji sam napravio većim dijelom otkupljujući crkvenu imovinu, podmiri sukladno svojoj dobrohotnosti.«

Prisiljen sam na ovom mjestu izostaviti još veće Petrove hvale, kako pritiješnjen vremenskim škripcem, tako i nadjačan obiljem tema. Kakav je bio prema prijateljima, kakav prema roditeljima, a osobito kakav prema samome Svetom ocu, to bih radije odgodio za neko drugo vrijeme nego da tako plodan skup njegovih zasluga nagrdim govoreći kratko. Reći ću samo jedno: prema potvrdama sviju koji su mu poznavali običaje, nije bilo toliko posvećenog sina, toliko odanog ili zauzetog za dobrobit i ugled svoga roditelj, no što je bio upravo on u odnosu prema našem Svetome ocu, od prvoga dana njihovog poznanstva pa do samoga konca života. Za nj nije odbijao nijedan napor, nije izbjegavao nikakvu pogibelj; u muci, u bolesti, na putovanju, nikad ga nije napustio, nikad nije ostavio svoju službu, uvijek njemu uz bok, poput anđela koga je Gospodin dao Tobiji; rješavao je probleme, pogodnosti promicao; pobožnom ga je prilježnošću podupirao, štovao, častio, te se nitko ne mora čuditi što je Sveti otac Petra za života toliko ljubio, ili što je sada toliko potresen njegovim gubitkom.

Govor ću okončati ako prethodno ukratko izložim onaj vrhunac Petrove pobožnosti. Uredivši svoje poslove sav je duh posvetio tome da uzmogne, skupa s psalmistom, slobodno reći: »O, Gospodine, ljubim sjaj doma tvoga i slavu prebivališta tvoga.« Sukladno tome, neprestano je crkve povjerene njegovoj skrbi podizao ako bi pale, a ako bi bile nagrđene, uljepšavao ih; vraćao bi oduzete posjede; imanja rasuta nemarom ranijih upravitelja iskupljivao bi vlastitim sredstvima; kupovao bi ruho, knjige, sveto suđe i sve ostalo namijenjeno sjaju bogoštovlja, trudeći se da nabavi najbolje što postoji. Tu njegovu darežljivost potvrđuje u ovome gradu Rimu crkva svetoga Grgura, prihodima krasno obdarena, dogradnjama iznimno sjajno usavršena; potvrđuje to u Trevisu veća bazilika, nemalim davanjima nadarena i sjajno uljepšana u bogoštovlju. Potvrđuje to u Milanu samostan sv. Ambrozija; kad ga je Petar preuzeo, bio je ostao bez svih uresa, a opremio ga je tako divnim namještajem da crkva, koja je ranije bila među manje poznatima u onome gradu, sada sjajem i svakovrsnom spremom sve nadmašuje. Potvrđuje to Maiolov hram u Paviji, u kojemu nije zatekao ni jedan komad liturgijskog posuđa, ni jednu jedinu knjigu, tako da su svaki put, kad je trebalo vršiti službu božju, morali sve posuđivati iz drugih svetišta; sad hram obiluje takvim blagom svake vrste, a osobito knjigama, kaležima i ruhom, da sve druge crkve ono što su nekad morale davati sada od njega jedinog primaju. Izgubljene posjede istoga tog hrama, uz mnogo truda, ali uz još više troška, sve je povratio, te u roku od dvije godine priložio više od deset tisuća dukata za uvećanje njegove imovine. Pa i ovo sveto apostolsko zdanje moglo bi posvjedočiti o Petrovoj darežljivosti, da je poživio još samo četiri mjeseca. Jer već je bio odlučio sljedećeg ljeta opremiti ovu crkvu i građevinama i prihodima, tako da može za pedesetoricu braće osiguravati stalan prikladan smještaj i nužnu prehranu. Povrh toga spremao se predstojećih dana dodati još i knjižnicu, na divan način ispunjenu najboljim knjigama sa svih znanstvenih područja. No božjom nam je voljom tako nenadano bio oduzet, ne zato što se Bog ne bi radovao njegovim pobožnim djelima, nego (čega se silno bojim) da bude, kao nedužan, izuzet od nedaća kojima je možda On odlučio išibati naše grijehe, te da za dobro obavljenu službu, u koju ga je svrhu On stvorio, neodložno primi dolične nagrade.

Pouzdane naznake te samilosti i ljubavi vidjeli smo pri samoj Petrovoj smrti; iako je već pred mnogo dana osjetio da se približava, ipak ju je neustrašivo očekivao. Boli i nemoć podnio je čudesnom strpljivošću. Od prijestupa koje je, grijehom dobi ili vremena, počinio iz razloga ljudske krhkosti, očistio se višekratno i usrdno skrušenom ispovješću; opremljen nebeskom popudbinom, koju je primio najpobožnije, pripravan se stavio na raspolaganje božjoj volji. I već blizu smrti dao je pozvati ukućane i prijatelje. Kad su se našli uza nj, nije udario u plač, nije stenjao od žala za svjetovnim žudnjama, nije optuživao Boga ni sudbinu, nije ni najmanje požalio što mora u samome cvijetu mladosti napustiti takvu vlast i takvo bogatstvo. Dapače, junački je i nepokolebljivo rekao: »Osjećam, sinovi moji i braćo moja, kako se nada mnom diže ruka Gospodnja; željno i rado stajem na raspolaganje njegovoj volji, tim radije jer znam da sam dovoljno poživio i za svoju slavu i za svoj ponos. Ovaj mi je smrtan život dao najveći plod što ga je moja sudbina mogla primiti. Ništa veće nije ostalo, i sve bi mi ostalo s pravom budilo sumnje i strahove. Međutim, mada mi je želja otići i s Kristom biti, ipak me žeže jedina briga za vaše stanje. Svjestan sam da sam vam dao slabu naknadu za vaše zasluge, mada nikad nije nedostajalo spremnosti, samo mogućnosti. A da me nije spriječila silna kratkoća mog vijeka, nitko se među vama ne bi mogao požaliti na moju zahvalnost. Zasluženo sam vam, koliko sam mogao, na samrti platio. Svetoga sam oca ponizno zamolio da nadarbine koje je meni dodijelio milosrdno razdijeli među vama, tako da vi manje žalite zbog svojih zasluga, a ja zbog neizvršene dužnosti. Osim toga me obvezuje i žestoko tjera moja neizreciva ljubav prema vama da vas potaknem i obavežem da svoj duh ne sputavate mamcima i zavodljivostima ovoga svijeta, da nikakve nade ne polažete u raskoš i isprazna svjetovna bogatstva; koliko su ona prolazna i varljiva, ja vam sam mogu poslužiti kao najbolji dokaz. Vjerujte da smo prah i sjena, da nemamo stalna boravišta ovdje, već drugdje, tamo gdje ništa ne može biti kvarljivo, ništa prolazno, već je sve nepokvarljivo, sve je vječno. Stoga se trudite da budete valjani i uz vrlinu svim snagama prionite. Štujte pobožnost, od poštenja nemajte važnijega, znajući da je svakome od vas Gospodin odredio nadnicu za trud; čak i kad je ne bi bilo, ipak je valjanome čovjeku nužno najveća naknada sama činjenica da je proživio pobožno i sveto, jer se tome zahvaljujući ljudi dijele od zvijeri i svoje ime vječnoj posvećuju besmrtnosti.

Ostaje da vas srcem samilosti našega spasitelja ponizno zamolim da budete tako dobri te meni oprostite štogod sam prema vama zgriješio. Nisam, naime, dovoljno vladao svojom mladošću, i kojiput sam što vaše oči, što uši umnogome povrijedio. Ali vjerujem da ću za to kod Gospodina naći milost, tim lakše što ćete vi, poniznije živeći, za mene Gospodina moliti. A i ja ću, ako li mrtvima preostaje svijesti, za vas isto, tvrdo obećajem, činiti. Živite sjećajući me se, i naučite bar iz mojeg primjera kako je krhka sreća na ovome svijetu.«

Opomenuvši ih predanom pobožnošću ovim i daljnjim sličnim riječima, poljubivši svakoga napose, dok su plakali i jaukali, otpustio ih je. Umirio se potom u krevetu i, očiju usrdno uperenih u nebo, od Gospodina je ponizno molio milost za svoje grijehe. A kad je najcrnja noć već pola svog puta prevalila, okrenuvši se biskupu Viterba, reče: »Evo, već se bliži čas; donesi mi ulje svetog pomazanja.« Ono je smjesto doneseno u sobu, te mu je Petar, otkrivši i digavši glavu, koliko je mogao, pobožno odao počast. Potom je pružio ruke i noge, te je valjano pomazan. Nakon toga reče: »Donesite svete knjige, i pročitajte nešto božjih otajstava, preporučujući moju dušu Gospodinu.« Odmah su donesene, i sve do zore malo su pjevani psalmi, malo su čitana evanđelja; do konca je ustrajao, budno ušima i očima pazeći na štivo, čak i kad mu je daha počelo nestajati, sve dok čitač muke gospodnje nije došao do mjesta gdje Pismo kaže: »I prignuvši glavu, preda duh.« Na tu je riječ ta Bogom ljubljena duša, kao da je primila jasan znak, smjesta odletjela svome Gospodinu.

O, sretna li, i opet sretna onoga kome je život dao vrhunac slave, a ni smrt mu nije zanijekala zasluženu svetost! Nema zato razloga da udarimo u jauk zbog njegova udesa; u nekoliko je godina ispunio veličanstven vijek, proživio je dostojno sebe i slave svoje, on koji je u izobilju ostvario sve što može na se preuzeti sudbina jednog čovjeka. Možda je za nas mogao živjeti i duže, i svakako bi nam bio na velik ures i korist. Ali nije na prijateljima da traže svoj probitak nauštrb prijateljeve štete. Da je imalo dalje poživio, poživio bi za boli i muke. Budući da ga je od toga milosrdno spasila božja providnost, njemu zahvalimo i recimo: »Gospodin dao, Gospodin oduzeo! Kako se Gospodinu svidjelo, tako se zgodilo; blagoslovljeno ime Gospodnje!« Amen.

(Preveo Neven Jovanović, 2019.)