Skip to content

Danielis Clarii epistula ad Iulianum Maffeium (15. Oct. 1505), versio electronica

Auctor et epistulae recipiens

Daniel Clarius Parmensis, docuit 1482-1505 Ragusae, ubi postea munere notarii et cancellarii functus est 1505-1523. Iulianus Maffeius, OFM, erat archiepiscopus Ragusinus ab anno 1505 (designatus 18 Aprilis 1505) usque ad a. 1510, cum moriretur; Ragusam numquam venit.

Ubi epistula servatur

Epistula, manu Clarii scripta, pars est codicis manuscripti Vaticani Ottoboniani Latini 707, ff. 234-239. Imagines foliorum in rete praesto sunt apud DigiVatLib.

Reuerendissimo domino Iuliano metropolitae Rhacusino Daniel Clarius Parmensis salutem plurimam dicit post meritam commendationem

1.

litteras amplitudinis tuae pridie Kalendas Septembres laetus accepi quibus epistolae Rhacusini senatus istuc ad pontificem maximum tuamque amplitudinem directae, utpote orationis meae filo contextae,1 laudabantur calculo Fulginatis Sigismundi,2 ab aure scribae maximi pontificis et oratoris consummati.3 his quoque litteris de Epidauro nostra, de serpente Aesculapii quid sentiam interrogabar quidue in ea monimenti ueteris appareret. quibus quidem ordine respondebo; sed primum me uix dignum confiteor tanti testimonio uiri publice commendare. cuius tamen authoritate et iudicio delinitus (nec enim mihi cornea fibra)4 hoc fruar praeconio, Demosthenis exemplo, nullam existimantis acroasin homini cariorem quam proprias laudes audire praedicari;5 et eam demum opimam laudem Hector Naeuianus ait a probato uiro procedere.6

2.

sunt in Peloponneso Epidauri duae auctore Ptolemaeo; una in Laconico sinu sita Calauriam spectat insulam, fato Demosthenis claram, altera in Saronico uergens ad Megaras et Aeginam.7 tertiam legimus Illyricam ultra Plinium et Hirtium Hieronymo Hilarionis Thabathensis boa dracone celebrem, et Lucanus »Illyris Ionias uergens Epidaurus in undas«.8 Epidamnus tamen, non Epidaurus quidam anceps reponunt, quale illud Vergilianum: »Eliadum palmas Epiros equarum«.9 illa uero Peloponnesiaca, quae Isthmo propinquior est, longe hac nostra clarior uel aede uel serpente medici numinis, cuius mythicam conferunt rationem Macrobius, mihi gentilis, et Fulgentius.10 eandem quoque Plinius fatidico Aesculapii templo reponit insignem ac inde Romanis peste laborantibus labitur in urbem specie serpentis fatale remedium.11 Laconicum uero nonnulli Lemiram dicunt;12 Homerus τὸ ἀμπελόεντ´ Ἐπίδαυρον de qua Stephanus Byzantinus, bonus imprimis author, Aesculapium fuisse credit Ἐπίδαυρος δὲ ἐκαλεῖτο καὶ Μειλισσία καὶ Αἱμηρὰ διὰ τὸ συνεχῶς αἱμάσσεσθαι τὸν βωμὸν τοῦ Ἀσκληπιοῦ ὑπ´ τῶν θυσιῶν.13 his liquet uerbis nostros Liuium, Nasonem, Valerium14 de Epidauro Peloponnesi uel illa Homeri uitifera uel illa Stephani cruenta Aesculapium schemate serpentis Romam uectum, non ab Illyrica uoluisse. quae quidem Epidaurus (utram duarum, non ausim affirmare) omnium fere orientis ciuitatum uetustissima antequam Moses nasceretur, quo primum Iudaei anno iubelaeum coluerunt, condita fuit,15 parum citra primos Aegyptiorum pharaones.

3.

nostra uero haec, quam Zaptat gentiliter dicunt, nos Rhacusam ueterem, fuit illarum utrisque recentior; olim chersonesus, nunc uero continenti penitus adhaesit. in ea arcus ueteres, sepulchra, spelaea, aquae ductus per saxa salebrosa et ardua montium scandens16 ultra uiginti milia passuum diffunditur quo nec ullum magis operosum Frontinus nec uidit nec scripsit.17 est illa bona parte pensilis18 et rudere complanata ueteri19 nauigantibusque benigna portu. in medium autem instar Taenariae faucis20 est uidere specus ingens, altum, fornicatum conuexo fornicis ferreis annulis pendentibus uia dehiscens in profundum patorem21 gradatim fertur intus ad aquas quibus solum specus inundans ad multa milia passuum subter Epidaurum fertur ambiguis uiarum amfractibus.22

4.

haec sunt, optime pater, quae succisiuo tempore et strictim23 de postulatis potui colligere amplitudini tuae gratificandi studiosus, alioqui publicis occupatus negotiis, quibus et alter mihi collega longe districtior;24 ille huius summam senatus gerit a secretis in quibus et ego, ἔσχατος ἀνδρῶν,25 epistolas, quarum magister gero curam, scribendi fungor officio; quod muneris nouus adhuc nuper obiui a lucerna Demosthenis et Ciceronis26 auulsus Rhacusini senatus imperio. qui quidem et ciues uniuersi sui pridem metropolitae praesentia cassi27 moerent, et in eo se tamen moerore consolantur spe et uidendi et humiliter amplectendi suum patrem, suum pastorem, de quo magna est omnium ciuium opinio cum scientia tum probitate morum, et longo rerum usu Romae inter principes reipublicae Christianae comparato. his quotidie rationibus accensi et in dies magis inflammantur patres nostri, morum grauitate benigni et faciles,28 pastorem sibi annis parem uidere, sanctitate et doctrina priorem desiderant, optant, et cupiunt; qui nihil minus ferunt quam eorum nequitiam qui religionem profitentur, non inscii quibus moribus, qua doctrina ecclesia Rhacusina in multis emendari digna fulcietur, et cuius pastoris exemplo; quod si nobis (ut fore speramus) propediem contigerit, tunc ipsi fatebimur Cadmum non Phoenicia,29 non Graecia, sed ab urbe Latia ad Illyrios, non barbaram, sed urbanam gentem penetrasse. quod autem ad me spectat, omnem operam meam et diligentiam pro reuerendissima dominatione uestra me nauaturum semper polliceor.

Rhacusii die XV. Octobris MDV.

Daniel Clarius Parmensis
reuerendissimae dominationis uestrae seruus humilis

Croatice

Veleštovanom gospodinu Juliju, dubrovačkom metropolitu, Danijel Klarije iz Parme šalje mnogo pozdrava uz dostojnu pohvalu

1.

Pismo Tvoje Veličajnosti veselo sam primio dan prije septembarskih kalenda; u njemu se, besjedom Sigismunda Fulginata, sekretara Svetog Oca i stručnjaka za govorništvo, hvale poslanice dubrovačkog Senata odavde upućene Svetom Ocu i Tvojoj Veličajnosti, kako su satkane predivom moga govora. Također, u tom mi je pismu postavljeno pitanje što mislim o našem Epidauru, o Eskulapovoj zmiji, i kakvih se spomena starine ondje može vidjeti. Na to ću onda odgovoriti redom; ali prvo moram priznati da se jedva držim dostojnim javne preporuke tako istaknuta čovjeka. Svejedno, namamljen njegovim ugledom i prosudbom (jer ni u mene nutrina nije kamen), prepustit ću se toj pohvali, po uzoru na Demostena, koji je smatrao da nijedno izlaganje nije čovjeku draže od onoga u kojem čuje kako ga otvoreno hvale; pa i Hektor kod Nevija kaže da je najizdašnija pohvala upravo ona koja stiže od valjana čovjeka.

2.

Postoje na Peloponezu dva Epidaura, po Ptolemejevu svjedočanstvu, jedan smješten u Lakonskom zaljevu, gleda prema otoku Kalauriji, slavnom po Demostenovu svršetku, drugi u Saronskom zaljevu, u smjeru Megare i Egine. Za treći čitamo da je u Iliriku, ne samo prema Pliniju i Hirciju, nego i prema Jeronimu, u Životu Hilariona iz Tabate, slavan po zmiji boi; a Lukan kaže „Ilirički Epidaur okrenut prema jonskim valovima”. No, neki nisu sigurni pa stavljaju „Epidamno”, ne „Epidaur”, kao i u onom slučaju kod Vergilija: „Epir lovorike elidskih kobila”. Grad na Peloponezu, koji je bliži Istmu, daleko je slavniji od ovog našeg kako po hramu, tako i po zmiji liječničkog božanstva; mitski razlog za njezinu pojavu navode Makrobije, moj sunarodnjak, i Fulgencije. Isti grad i Plinije opisuje kao istaknut po hramu Eskulapa u kojem se proriče sudbina te je odande Rimljanima, kad ih je mučila kuga, u grad ušao, u liku zmije, sudbinom određen lijek. Epidaur u Lakoniji pak pojedini nazivaju Limerom, a Homer kaže „Epidaur lozom bogat”; iz njega je, vjeruje Stjepan iz Bizantija, iznimno pouzdan pisac, bio Eskulap: „a zvao se Epidaur i Melisija i Hemera, zato što se neprestano lije krv na žrtveniku Asklepijevu, od žrtava. Iz ovih je riječi jasno da su naši autori Livije, Ovidije, Valerije držali kako je iz Epidaura na Peloponezu, bilo onog Homerova bogatog lozom, ili onog Stjepanova krvavog, Eskulap, u liku zmije, dovezen u Rim, a ne iz onog ilirskog grada. A taj je Epidaur (o kojem se od dvaju radi, ne bih se usudio odrediti) od svih gradova na istoku bio najstariji, osnovan je prije Mojsijeva rođenja, u godini u kojoj su Židovi po prvi put slavili Jubilej, nešto malo nakon prvih egipatskih faraona.

3.

A ovaj naš, koji pučki nazivaju Cavtat, a mi Starom Raguzom, bio je noviji od oba spomenuta; nekoć poluotok, a sada je potpuno povezan s kopnom. U njemu su stari lukovi, grobovi, špilje, vodovod koji se penje preko krševitih stijena i planinskih vrleti te se proteže na više od dvadeset milja; ništa zahtjevnije od njega nije Frontin ni vidio ni zapisao. Taj je grad dobrim dijelom izgrađen na nadsvođu i tlo je popunjeno starim građevnim materijalom, a moreplovcima je dobrodošla luka. U sredini se pak poput Tenarskog ždrijela može vidjeti golema špilja, visoka, sa svodovima; sa stropa svoda vise željezni prstenovi; put koji se otvara u duboko grotlo vodi postupno unutra do voda kojima, natapajući tlo špilje, biva nošen mnogo milja ispod Epidaura zapletanim vijuganjem putova.

4.

Toliko sam, časni oče, u slobodno vrijeme i ukratko uspio što se tiče tvojeg zahtjeva prikupiti, u želji da udovoljim tvojoj veličajnosti, a inače zauzet javnim poslovima; zbog njih je i moj drugi kolega još silno zauzetiji; on vodi najvažnije tajničke aktivnosti ovog senata, gdje i ja, ἔσχατος ἄνδρων, vršim službu sastavljanja dopisa za koje se kao magistar brinem. Tu sam dužnost, kao još novak, tek nedavno preuzeo, otrgnut od noćne svjetiljke Demostena i Cicerona po nalogu dubrovačkog Senata. Oni, zaista, zajedno sa svim svojim građanima već odavno tuguju što su lišeni nazočnosti metropolita, a u toj se boli ipak tješe nadom da će ugledati i ponizno zagrliti svoga oca, svoga pastira, koji uživa silan ugled među svim građanima kako zbog znanja tako i zbog valjanosti karaktera te obilna iskustva pribavljenog u Rimu među prvacima kršćanske države. Ovakvim razmišljanjima svakodnevno grijani, iz dana u dan bukte sve više naši oci, ozbiljnošću svojih značajeva dobrohotni i pristupačni, ugledati pastira sebi jednakog godinama, svetošću i učenošću naprednijeg, čeznu, žude i žele; ništa im nije teže podnijeti od zloće onih koji ispovijedaju vjeru; dobro znaju kakvim će značajem, kakvom će učenošću dubrovačka Crkva, u kojoj mnogo toga valja popraviti, biti poduprta, i kakvog pastira primjerom; ako nam se to (kao št će, nadamo se, i biti) ubrzo dogodi, tada ćemo i sami priznati da Kadmo nije došao iz Fenicije niti iz Grčke, već iz grada u Laciju, k Ilirima, ne barbarskome, već gradskome rodu. Što se pak mene tiče, zavjetujem se da ću dovijeka usmjeravati svu svoju djelatnost i usrdnost na korist veleštovanome Vašem Gospodstvu.

U Dubrovniku, 15. listopada 1505.

Daniele Clario iz Parme,
Vašeg veleštovanog Gospodstva sluga ponizni.

Notae

  1. orationis filo - Cic. de or. 3, 26 (103): qua re, ut ante dixi, primum silva rerum [ac sententiarum] comparanda est, qua de parte dixit Antonius; haec formanda filo ipso et genere orationis, inluminanda verbis, varianda sententiis; Cic. Lael. 7, 25: aliud quoddam filum orationis tuae (= oratio uberior) ↩

  2. laudabantur calculo: Quint. 12, 10, 25: (oratores) qui tenui venulā per calculos fluunt, Atticum saporem putent, ibi demum thymum redolere dicant? ↩

  3. Fulginatis Sigismundi ab aure scribae maximi pontificis et oratoris consummati: Sigismundus Fulginas est Sigismondo de' Conti (n. Foligno 1432, m. Romae 1512), a mense Aprili anni 1505 secretarius politicus papae Iulii II. ↩

  4. nec enim mihi cornea fibra: Pers. 1, 47: neque enim mihi cornea fibra est. ↩

  5. Demosthenis exemplo: fortasse refertur ad Cic. Tusc. 5, 103: leuiculus sane noster Demosthenes, qui illo susurro delectari se dicebat aquam ferentis mulierculae, ut mos in Graecia est, insusurrantisque alteri: hic est ille Demosthenes; siue ad Plin. epist. 9, 23, 4: An si Demosthenes iure laetatus est, quod illum anus Attica ita noscitauit: οὗτος ἐστι Δημοσθένης, celebritate nominis mei gaudere non debeo? siue tamen ad Quint. 11, 1: Ab aliis ergo laudemur; nam ipsos, ut Demosthenes ait, erubescere, etiam cum ab alis laudabimur, decet. – Xen. mem. 2, 1, 31 τοῦ δὲ πάντων ἡδίστου ἀκούσματος, ἐπαίνου σεαυτῆς, ἀνήκοος εἶ; non ad Demosthenen, sed ad Herculem et Virtutem refertur. ↩

  6. eam demum opimam laudem Hector Naeuianus ait a probato uiro procedere Cic. fam. 5, 12, 7 placet enim Hector ille mihi Naevianus, qui non tantum 'laudari' se laetatur, sed addit etiam 'a laudato viro.' ↩

  7. teste Ptolemaeo cf. Ptolemaeus, Claudius; Vadius, Angelus; Picardus, Barnabas; Jacobus Angelus de Scarperia, Clavdii Ptolemaei Cosmographiae ... Vicenza, 13.IX.1475 (GW M36388) – fato Demosthenis claram: cf. Plut. Demosth. 29: Demosthenem vero quum audivisset supplicem in fano Neptuni in Calauria insula sedere, eo navigiis actuariis una cum Thracibus stipatoribus trajecit, suasitque ei, ut digressus a fano secum ad Antipatrum iret, promittens nihil eum mali passurum. Demosthenes autem ea forte nocte per somnum imaginatus erat se cum Archia contendere tragoedia agenda; quumque sibi preeclare succederet res, spectatoribusque probaretur omnibus, penuria apparatus et sumptuum vinci. Itaque Archia multa blande dicente, oculos in eum conjiciens, ut tum forte ipse assederat : O Archia, inquit, neque ante personatus, neque nunc promissis me movebis. Archia antem irato et minitari incipiente, Nunc, ait, ex Macedonico tripode loqueris, hactenus simulabas; sed exspecta parumper dum meis nonnihil mandem. Haec locutus intra templum se recepit, sumptoque libello, tanquam si scripturus esset, calamum ori admovit, quod facere inter cogitandum scribendumque solebat, aliquamdiu ita calamum tenuit mordens, deinde caput obvelatum demisit. Quum stipatores, qui foribus astabant, deriderent eum ut timidum, mollemque et effeminatum vocarent, Archias autem accedens ut surgeret hortaretur, repetensque priorem sermonem, iterum se eum cum Antipatro in gratiam repositurum polliceretur: sentiens jam Demosthenes venenum vim suam in corpus exercere, retecto capite Archiam intuitus, Numnam, inquit, statim tragicum Creontem ages... ↩

  8. ultra Plinium: – Plin. N. H. 37, 3, 22: a Narone amne C p. abest Epidaurum colonia. – Hirtium: Bell. Alex. 44: Hunc oppugnantem Epidaurum terra marique ubi nostrum erat praesidium aduentu suo discedere ab oppugnatione coegit praesidiumque nostrum recepit – Hieronymo Hilarionis Thabathensis boa dracone celebrem: Hieronymus, Vita S. Hilarionis, PL xxxiii, c. 49: Duxit itaque illum ad Epidaurum Dalmatiae oppidum, ubi paucis diebus in uicino agello mansitans non potuit abscondi. Siquidem draco mirae magnitudinis, quos gentili sermone boas vocant, ab eo quod tam grandes sint, ut boves glutire soleant, omnem late uastabat provinciam, et non solum armenta et pecudes, sed agricolas quoque et pastores tractos ad se ui spiritus absorbebat. Cui cum pyram iussisset praeparari, et oratione ad Christum missa euocato praecepisset struem lignorum scandere, ignem supposuit. Tum itaque cuncta expectante plebe immanem bestiam concremauit. Hieronymus, Epistolae et tractatus, Parma 1480 – Lucanus: Luc. 2, 624 (hodie Epidamnos legunt editores, cum sint libri et editiones vetustiores qui Epidaurus, Epidauros praebeant) ↩

  9. Eliadum palmas Epiros equarum: Verg. G. 1, 59 ↩

  10. Macrobius, mihi gentilis, et Fulgentius: Cf. Flavio Biondo, Italia illustrata 5, 5: Macrobiumque, cuius exstant doctrina pleni de Saturnalibus libri, Parmensem fuisse legimus, in cuius sepulchro Parmae celebri nostra aetate conditus est Blasius Parmensis philosophus non incelebris. – Macrobius, Saturnalia 1, 20: Hinc est quod simulachris et Aesculapii et Salutis draco subiungitur, quod hi ad solis naturam lunaeque referuntur. Et est Aesculapius vis salubris de substantia solis subveniens animis corporibusque mortalium: Salus autem naturae lunaris effectus est quo corpora animantium iuvantur salutifero firmata temperamento. Ideo ergo simulachris eorum iunguntur figurae draconum, quia praestant ut humana corpora velut infirmitatis pelle deposita ad pristinum revirescant vigorem, ut revirescunt dracones per annos singulos pelle senectutis exuta: propterea et ad ipsum solem species draconis refertur, quia sol semper velut a quadam imae depressionis senecta in altitudinem suam ut in robur revertitur iuventutis. ↩

  11. Plinius fatidico Aesculapii templo reponit insignem: Plin. N. H. 4, 9, 18: sinus Saronicus, olim querno nemore redimitus, unde nomen, ita Graecia antiqua appellante quercum; in eo Epidaurum oppidum, Aesculapi delubro celebre... – fatale remedium: Val. Max. 1, 8, 2: non aliter pristinam recuperari salubritatem posse quam si ab Epidauro Aesculapius esset accersitus. itaque eo legatis missis unicam fatalis remedii opem auctoritate sua, quae iam in terris erat amplissima, impetraturam se credidit. neque eam opinio decepit: pari namque studio petitum ac promissum est praesidium, e vestigioque Epidauri Romanorum legatos in templum Aesculapii, quod ab eorum urbe V passuum distat, perductos ut quidquid inde salubre patriae laturos se existimassent pro suo iure sumerent benignissime invitaverunt. quorum tam promtam indulgentiam numen ipsius dei subsecutum verba mortalium caelesti obsequio conprobavit: si quidem is anguis, quem Epidauri raro, sed numquam sine magno ipsorum bono visum in modum Aesculapii venerati fuerant, per urbis celeberrimas partes mitibus oculis et leni tractu labi coepit triduoque inter religiosam omnium admirationem conspectus haud dubiam prae se adpetitae clarioris sedis alacritatem ferens ad triremem Romanam perrexit paventibusque inusitato spectaculo nautis eo conscendit... ↩

  12. Lemiram dicunt: Plin. N. H. 4, 9, 17: Qui sequitur sinus ad Scyllaeum Argolicus appellatur, traiectu L, idem ambitu CLXII. oppida Boea, Epidaurus Limera cognomine ↩

  13. .. τὸ ἀμπελοεντ´ Ἐπίδαυρον: Hom. Il. 2, 561; Ἐπίδαυρος δὲ ἐκαλεῖτο καὶ Μειλισσία καὶ Αἱμηρά διὰ τὸ συνεχῶς αἱμάσσεσθαι τὸν βωμὸν τοῦ Ἀσκληπιοῦ ὑπ´ τῶν θυσιῶν: Stephanos Peri poleōn, Venetiis: Manutius, 1502, s. v. Ἐπίδαυρος. Ed. Billerbeck – Zubler II, 152, E 92 ↩

  14. Liuium, Nasonem, Valerium: Liv. 10, 47: multis rebus laetus annus vix ad solacium unius mali, pestilentiae urentis simul urbem atque agros, suffecit; portentoque iam similis clades erat, et libri aditi quinam finis aut quod remedium eius mali ab dis daretur. inventum in libris Aesculapium6 ab Epidauro Romam arcessendum; neque eo anno, quia bello occupati consules erant, quicquam de ea re actum, praeterquam quod unum diem Aesculapio supplicatio habita est. – Ov. met. 15, 622–744 – Val. Max. ut supra ↩

  15. uetustissima antequam Moses nasceretur: cf. Eusebii Caesariensis Chronicon, Venetiis 1483, ad 350. an. repromissionis regni Hebraeorum et an. 53 Regni Argiuorum; cf. Hier. /chron. a. Abr./ (ed. Pearse 2005 54/55, a. 1588 a. Chr. n). – De anno iubelaeo cf. Lev 25: Locutusque est Dominus ad Moysen in monte Sinai, dicens: Loquere filiis Israel, et dices ad eos: Quando ingressi fueritis terram quam ego dabo vobis, sabbatizes sabbatum Domino. (...) Numerabis quoque tibi septem hebdomadas annorum, id est, septies septem, quae simul faciunt annos quadraginta novem: et clanges buccina mense septimo, decima die mensis, propitiationis tempore, in universa terra vestra. Sanctificabisque annum quinquagesimum, et vocabis remissionem cunctis habitatoribus terrae tuae: ipse est enim jubilaeus. Revertetur homo ad possessionem suam, et unusquisque rediet ad familiam pristinam: quia jubilaeus est, et quinquagesimus annus. ↩

  16. per saxa salebrosa: cf. Apul. 8, 16: saxa, quae salebrosa semita largiter sumministrabat. ↩

  17. Frontinus nec uidit nec scripsit: cf. e. g. Vitruvius Pollio, Marcus: De architectura. Add: Angelus Politianus: Panepistemon; Lamia (Praelectio in Priora Aristotelis Analytica). Frontinus: De aquaeductibus, Venetiis [Christophorus de Pensis, de Mandello], 13 Nov. 1495. ↩

  18. bona parte pensilis: Plin. N. H. 36, 104 sed tum senes aggeris vastum spatium, substructiones Capitolii mirabantur, praeterea cloacas, opus omnium dictu maximum, subfossis montibus atque, ut paullo ante retulimus, urbe pensili subterque navigata M. Agrippae in aedilitate post consulatum. ↩

  19. rudere complanata ueteri: Perotti Cornucopiae (ed. princeps 1489, f. 199; ed. Charlet 1991, vol. II, p. 82; lib. I epig. 2): Plynius: Complanatae ueteri rudere erant uiae. ↩

  20. Taenariae faucis: cf. Verg. G. 4, 467 Taenarias etiam fauces, alta ostia Ditis. ↩

  21. dehiscens in profundum patorem: Apul. 1, 19: et iugulo eius vulnus dehiscit in profundum patorem ↩

  22. uiarum amfractibus: Liv. 33, 1: hastatos sequentes procul anfractus viarum vallesque interiectae occulebant; Corippus Ioh. 4, 606-607: non Labyrintheis Minoia cura latebris / flexerat ancipites tantis anfractibus orbes. ↩

  23. succisiuo tempore: Cic. Leg. 1, 3, 9: subsiciva quaedam tempora incurrunt, quae ego perire non patior; cf. Plin. N. H. praef.: aliquid subsicivi temporis; Gell. N. A. praef. § 23: tempus, id. 18, 10, 8 – strictim: Varr. L. L. 9: haec nunc strictim dicta, apertiora fient infra; Cic. Clu. 10, 29: breviter strictimque dicere (opp. copiosissime), etc. ↩

  24. districtior: Cic. Q. Fr. 2, 16: numquam me a causis et judiciis districtiorem fuisse ↩

  25. ἔσχατος ἀνδρῶν: Hom. Od. 1, 23: Αἰθίοπας τοὶ διχθὰ δεδαίαται, ἔσχατοι ἀνδρῶν. ↩

  26. a lucerna Demosthenis et Ciceronis: Plut. Demosth. 8, καὶ Πυθέας ἐπισκώπτων ἐλλυχνίων ἔφησεν ὄζειν αὐτοῦ τὰ ἐνθυμήματα. τοῦτον μὲν οὖν ἠμείψατο πικρῶς ὁ Δημοσθένης· "οὐ ταὐτά" γὰρ εἶπεν "ἐμοὶ καὶ σοὶ ὁ λύχνος ὦ Πυθέα σύνοιδε." -- Libanius ad Montium proconsulem (Argumenta orationum Demosthenicarum): Fertur etiam non dormisse noctu, sed orationes ad lucernam expolivisse. Unde Pytheas per iocum dicebat, orationes Demosthenis lucernam olere. Cui Demosthenes facete simul et acerbe respondit: Scio me accendenda lucerna molestum esse tibi. rumor enim erat, Pytheam noctu vestibus spoliare obvios. ↩

  27. praesentia cassi: Lucr. 4, 127-128: Quin potius noscas rerum simulacra uagari / Multa modis multis nulla ui cassaque sensu? Lucr. 4, 367-368: Nam nil esse potest aliud nisi lumine cassus / Aer id quod nos umbram perhibere suemus. Verg. A. 11, 104: Nullum cum uictis certamen et aethere cassis; Marullus hymn. 3, 1 (Soli), 13-15: Parcarum reseratur opus; iam panditur ingens / Annorum series et longum interprete cassa / Certatim tenebris quaerunt erumpere fata ↩

  28. magna est... opinio: Cic. fam. 1, 7, 9: Magna est hominum opinio de te – probitate morum: Plin. ep. 6, 21, 3: Nescio an noris hominem, quamquam nosse debes; est enim probitate morum, ingenii elegantia, operum varietate monstrabilis. – longo rerum usu: Bartholomaei Facii in Laurentium Vallam invectiva secunda (1446-1447): illum non repugnantem concedere, que Guarinus asseveret, qui et etate et studio et longo rerum usu iure optimo debet esse sapientior. – in dies magis inflammantur: Sallust. Cat. 20: Ceterum mihi in dies magis animus accenditur – morum grauitate benigni et faciles: Tac. A. 16: nullo crimine nisi quod Cassius opibus vetustis et gravitate morum, Silanus claritudine generis et modesta iuventa praecellebant; Hist. Aug. Claudius, 13: Ipse Claudius insignis morum gravitate, insignis vita singulari et unica castimonia; Boccaccio, Genealogie deorum gentilium 14, 4: Sunt et insuper homines quidam toga, aureis bullis et ornatu fere regio insignes, nec minus incessu et morum gravitate atque oris facundia spectabiles, magnis postergati clientum catervis, et ingenti autoritate conspicui. – benigni et faciles: cf. Cic. Balb. 16: Comes benigni, faciles, suaves homines esse dicuntur. ↩

  29. Cadmum non Phoenicia: Herod. 5, 58 Herodotus Historiae (Venetiis 1495): Phoenices isti qui cum Cadmo aduenerunt, quorum Gephyraei fuere, dum hanc regionem incolunt, cum alias multas doctrinas in Graeciam introduxere, tum uero litteras... ↩

  30. ad Illyrios... penetrasse: Liv. 9, 36: Usque ad Camertes Umbros penetrasse dicuntur. ↩