Precatio. Titi Livi Ab urbe condita (27–9 a. Chr. n) 29, 27

Fons: urn:cts:latinLit:phi0914.phi001.perseus-lat2:29.27.1-29.27.5

(Lilybaei in Sicilia, a. 206 a. Chr. n. / 548 a. U. c)

ubi illuxit, Scipio e praetoria nave silentio per praeconem facto

»divi divaeque,« inquit »qui maria terrasque colitis,
vos precor quaesoque,
uti quae in meo imperio gesta sunt, geruntur postque gerentur,
ea mihi, populo plebique Romanae, sociis nominique Latino,
qui populi Romani quique meam sectam, imperium auspiciumque
terra mari amnibusque secuntur,
bene verruncent,
eaque vos omnia bene iuvetis,
bonis auctibus auxitis;
salvos incolumesque victis perduellibus victores,
spoliis decoratos, praeda onustos triumphantesque
mecum domos reduces sistatis;
inimicorum hostiumque ulciscendorum copiam faxitis;
quaeque populus Carthaginiensis in civitatem nostram facere molitus est,
ea ut mihi populoque Romano in civitatem Carthaginiensium exempla edendi facultatem detis.«

secundum has preces cruda exta caesa victima, uti mos est, in mare proiecit tubaque signum dedit proficiscendi.

Čim je zora svanula, Scipion je progovorio sa zapovjedničkog broda (glasnik je naredio opću tišinu): »Bogovi i božice koji nastavate more i zemlju, molim vas i zaklinjem, ono što je pod mojim zapovjedništvom učinjeno, što se čini i što će biti učinjeno, to meni, narodu i puku rimskom, saveznicima i plemenu latinskom, koji pohod, zapovijed i sreću rimskog naroda i moju slijede zemljom, morem, vodama – neka svrši dobro, i svemu tome vi valjano pomozite, dobrim djelima podržite; zdrave nas i čitave, pobjednike nad poraženim dušmanima, trofejima urešene, plijenom natovarene, u trijumfu zajedno sa mnom kući vratite i dovedite; dajte da se neprijatelju i dušmaninu osvetimo, i ono što se narod Kartage spremao učiniti našoj državi, to meni i rimskom narodu dajte da uzmognemo po primjeru učiniti državi Kartažana.« Nakon te molitve zaklao je žrtvu i još svježu utrobu po običaju bacio u more te trubom dao znak da se krene.