Skip to content

Ton u hrvatskim pismima – primjeri

Uvodna napomena. Ton je stav autora prema predmetu i čitaocu; taj se stav dekodira iz jezičnih sredstava i komunikacijske situacije. U svakodnevnoj je upotrebi jezika – u stvarnim, konkretnim, izravno doživljavanim situacijama – govornikov ton slušaocu često lako razumljiv. Pisanost i književnost predstavljaju veći izazov interpretaciji. Pri susretu s tuđim kulturama i kulturama prošlosti izazov se dodatno povećava. Istovremeno, ton je čvrsto povezan s interpretacijom; odredimo li stav prema predmetu i čitaocu, razumjeli smo velik dio onoga što autor želi iskazom postići. To čini ton kategorijom dragocjenom za razumijevanje djela, čak i korisnijim od prepoznavanja (nad-individualnih) žanrovskih obilježja ili opisivanja (s intencijom ne nužno niti jednoznačno povezanih) individualnih stilskih karakteristika.

Kako, međutim, ton funkcionira? Uvodno ću to pokazati na nekoliko primjera iz hrvatske književnosti. Odabrat ću, pritom, pisma (ili njihove odlomke), budući da će od pisama krenuti i čitanja rimskih i latinskih književnih djela.

Živko Tkalčić obitelji, Pariz, 22. prosinca 1908.

Izvor: Tkalčić, Živko ; Popović, Nenad D. ; Spalatin, Nada: Pisma u Ilicu. Zagreb : Durieux, 2002.

Paris 22. prosinca 1908.

Dragi moji!

Skrajne evo vrieme, da se sjednem k pisariji i da kaj bilo vam javim, jer drugče bi zbilja mislili, da sam cjelo vrieme prospavao, no da Vam počnem pripovjedati moje sanje, to bi moral pisati sve u snu toliko tog skup zesanjam, a amiziram se polag tog jer gluposti, kojih dost po danu se nagledim i vžijem u pravi hec dojdu stopram, kad spim.

Tko ima mirnu savjest ima dobar san se veli, moja savjest bi potom morala biti strašno uzorna i čista, jer ja Vam spim ko top, a sanjam o svemu dobromu, neku noć sam sanjao, da sam sa tatekom lovio kozu u dvorištu ali nikak nismo je mogli vloviti, a ja sam rekel, pusti ju nek bježi dugo nebu i onak bježala kaj ti več je pečena, a pečene koze ne živiju dugo, sanjal sam i o glavnom nekom zgoditku, ali samo sanjal, taj ni bil pečen, pa mi se zmeknul.

(...)

A. G. Matoš Vladimiru Lunačeku, 28. rujna 1909.

Izvor: Matoš, Antun Gustav ; Kapetanić, Davor: Pisma. Zagreb : JAZU, 1973. Br. 241, s. 247.1

[Zagreb,] 20 Jurjev. ul. 28. IX. [1909]

Štovani kolego,

Pošto ti odobravaš, da se družtvo za čuvanje literarnih, dakle i literatskih interesa proti jednom literatu koristi sredstvima, koja je u našu javnost uveo dr. Frank,3 moram — ma da si mi kao boem najbliži od te delikatne gospode — s tobom prekinuti sve veze i obveze.

Matoš

A. G. Matoš Robertu Frangešu, bez datuma. Zagreb, ljeto 1910.

Izvor: Matoš, Antun Gustav ; Kapetanić, Davor: Pisma. Zagreb : JAZU, 1973. Br. 112, s. 114.2

Dragi Robert, Molim pošalji mi jedno 5k. Vrlo trebam a osim Tebe momentano ne mogu nikoga pumpati.

Tvoj

A. Gustav Matoš

Ivo Goldstein sinu Slavku, 2. svibnja 1941.

Izvor: Goldstein, Slavko: 1941. : godina koja se vraća. Zagreb : Novi Liber, 2007.4

Zagreb – zatvor, 2. V. 1941.

Dragi Slavko!

Od Muti sam čuo da si prošle subote plakao, jer sam ja u zatvoru. Ta me je vijest više rastužila nego obradovala. Znadem da nisi plakao od stida, što Ti je otac u reštu! Znade naime biti takvih vremena, kad je veća čast biti u zatvoru nego izvan njega. Možda si plakao, jer se Tvom fati-u nanosi nepravda. Bolje je podnositi nepravdu, nego činiti je. Ili si možda plakao, jer žališ mene u mojem sadašnjem položaju. Istina da nije lijepo ni ugodno biti bez slobode, ali nije moj položaj takav da me moraš sažaljevati. A kad bi i bio mnogo teži nego što zapravo jeste, Tvoje suze ne bi bila ispravna reakcija. Ti si već u trinaestoj godini, a ja sam uvijek želio da postaneš – junak od mejdana.

(...)

Josip Horvat Slavku Batušiću, Zagreb, 6. travnja 1966.

Izvor: Horvat, Josip ; Matan, Branko: Pisma Slavku Batušiću (1952-1968). Zagreb : Hrvatski državni arhiv, 2014, s. 279-2805

(...)

PS Skanjivao sam se napisati ovaj PS. Ipak ću ga napisati. Konačno najbližim svojima se mogu povjeriti. Imao sam gorki doživljaj, teško me je potresao. – U subotu se najavio k meni pod veče Milan Schwarzwald. Želio je neke informacije iz razdoblja ilirizma. To je nuzgredno, kao i njegove jadikovke o niskom niveauu opće naobrazbe studenata. Predajući o helioterapiji, slučajno je zapitao studente da li znaju što je to solsticij. Niti jedan nije znao. Na upit da li možda znaju što je ekvinocij, jedna je studentica pobjedonosno ustala i rekla da je to drama od Ive Vojnovića. Barem to! Ostali nisu znali ni to.

Milanu se, ne znam kako, prikrpao Ivica. Ne smijem se sjetiti te slike. Dobro, totalno pijan, to nije odlučno. Porazilo me lice. Nije bilo lice mrtvaca, ni živog čovjeka. Bila je to maska pepeljasto siva, ukočena, sa slijepim očima, maska totalne imbecilnosti. Sjedio je nekoliko minuta, onda zaspao, pa izrekao nekoliko riječi, ustao i kao presječen u pasu, sav nagnut u stranu izašao. Nije bilo još 6 sati popodne. Ne mogu se još ni danas oporaviti, ne shvaćam da može jedan dobri intelektualac pasti na niveau ne poživinčenosti, na nešto neizrecivo tužnoga, onkraj razbora, života, misli. I vjerojatno tu nema pomoći.

Krleža Marku Ristiću, 1. listopada 1940, Zagreb

Izvor: Krleža, Miroslav ; Čengić, Enes ; Čengić Voljevica, Silvana: Pisma. Sarajevo : NIŠRO "Oslobođenje", 1988, s. 278-2796

Dragi Marko,

bio je kod mene Z. R. i donio mi je Vaše posljednje pismo, a kako Vam ja nisam odgovorio još na ono Vaše pismo pred padom Pariza, kako ste Vi, međutim, bili u Zagrebu, kako je tu došlo do scene u zgb. Gradskom Podrumu u okviru koje je pala riječ politički kretenizam, a kako je Vaše pismo Z. R. napisano ponovno na tu istu temu (naime na temu Vašeg pisma upućenog meni pred pad Pariza), tj. na temu naših zgb. razgovora oko teme političkog kretenizma, kako Vam ja nikad nisam odgovorio na to Vaše znamenito, moglo bi se reći historijsko pismo, kako ni u okviru naših zgb. razgovora te problematike u glavnom riješili nismo, kako ste Vi još uvijek pod dojmom mog ispada iz zgb. Gradskog Podruma (jer pišući Z. R. ili O. D. Vi još uvijek polemizirate zapravo samnom), kako se međutim već tri mjeseca vidjeli nismo, kako je propalo ljeto i ljetovanje s njim, kako sada dolazi jesen, a Vi još nepokolebljivo stojite na onom istom punktu na kome sam Vas ostavio naime na Apstraktnom Punktu Jednog Promatrača koji prosuđuje sve u znaku Apsolutnog t. j. Idealnog, kako Život (osim u snimkama anatomskih udžbenika) ne poznaje nikakve složenosti podudarnosti ni u čemu, pak ni u pitanju tjelesne građe čovjeka, tako da slika zdrava čovjeka postoji samo kao šema ili fantom u školskim knjigama, kako su sve to pitanja zamršena i neobično zbrkana, a kako Vi, dosljednošću koja imponira, insistirate na tome da Vam odgovorim pod svaku cijenu, ja Vam evo odgovaram i to tako da o svemu tome neću u glavnom da kažem ni jedne riječi. Politika je (po mom skromnom mišljenju) vještina koja računa s igrom stvarnih snaga, a po tom zakonu uravnotežene neuravnoteženosti snaga između Baltika i Dunava i Dardanela, ja mislim već više od godinu dana da je politika istočnog partnera uslovljena njegovom vlastitom relativnom slabošću i respektom pred sudarom na dvije fronte. (Poslije Čang Ku Fenga 938. ta je politika, čini se, sazidana na iskustvu).7

(...)

  1. Lunaček, Vladimir, hrvatski književnik i publicist (Vinkovci, 23. siječnja 1873 – Zagreb, 1. kolovoza 1927). God. 1903–06. bio je zaposlen u redakciji Agramer Zeitunga, potom je do smrti bio urednik u Obzoru. Uređivao je i Dnevni list (1905–06), Ilustrovani obzor (1908–09), mjesečnik Vienac (1910–13), a 1914–15. bio je tehnički urednik i umjetnički savjetnik Savremenika. ↩

  2. Frangeš-Mihanović, Robert, hrvatski kipar (Srijemska Mitrovica, 2. listopada 1872 – Zagreb, 12. siječnja 1940). Bio je nastavnik na Obrtnoj školi u Zagrebu 1895–1907. i profesor kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu 1907–40. Jedan od pokretača i organizatora likovnoga života u Zagrebu na prijelazu iz XIX. na XX. st. Uz R. Valdeca utemeljitelj modernoga hrvatskoga kiparstva. ↩

  3. Frank, Josip, hrvatski političar (Osijek, 16. travnja 1844 – Zagreb, 17. prosinca 1911). Na poticaj Frana Folnegovića 1890. priključio se Stranci prava. Već 1891. postao je glavni urednik tadašnjega stranačkog organa Hrvatska. Sukobivši se s Folnegovićem oko pitanja preuzimanja vodstva stranke, Frank je, uz Starčevićevu potporu, utemeljio novu grupaciju, koja je od 1895. djelovala pod imenom Čista stranka prava. Nakon Starčevićeve smrti 1896. Frank se ustoličio kao neprijeporni vođa stranke. God. 1905. Ministarstvo vanjskih poslova je dostavilo Franku optužbe da je Fran Supilo plaćenik Srbije, Crne Gore, Italije i Lajosa Kossutha, a objavljene su u nizu Argusovih (Šime Pijerotić) članaka u Hrvatskom pravu. Supilo je tužio Franka kojemu Ministarstvo nije dalo dokaze za spomenute optužbe pa se na sudskoj raspravi 1906. morao povući. Podupro je režim bana Pavla Raucha i pomogao u slamanju Hrvatsko-srpske koalicije te u pripremi Friedjungova (tzv. veleizdajničkog) procesa protiv pripadnika Srpske samostalne stranke 1908. ↩

  4. Goldstein, Slavko, hrvatski novinar i nakladnik (Sarajevo, 22. kolovoza 1928 – Zagreb, 13. rujna 2017). Gimnaziju polazio u Karlovcu. S četrnaest godina (1942) priključio se antifašističkoj borbi. Nakon rata surađivao je u Studentskom listu (od 1947), a 1952. bio član osnivačke redakcije Vjesnika u srijedu, gdje je radio kao novinar i urednik (1952–53., 1959–60). Otada je neprekidno djelovao u hrvatskom novinarstvu i nakladništvu, jedno vrijeme i na filmu. Njegova oca Ivu, karlovačkog knjižara, ubile su ustaše 1941, najvjerojatnije u jami Jadovno u Lici. ↩

  5. Batušić, Slavko, hrvatski književnik, teatrolog, kazališni redatelj, povjesničar umjetnosti, leksikograf i prevoditelj (Novska, 2. lipnja 1902 – Zagreb, 25. travnja 1979). Od 1921. angažiran u zagrebačkome HNK-u, isprva kao asistent redateljima Ivi Raiću i Branku Gavelli, potom tajnik uprave (1923–29), tajnik Drame (1929–35), tajnik i zamjenik intendanta (1935–40) te dramaturg (1941). Za II. svjetskog rata radio u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a nakon rata voditelj je Arhiva i muzeja HNK-a te 1950–72. redoviti profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu. ↩

  6. Ristić, Marko, srpski književnik (Beograd, 20. lipnja 1902 – Beograd, 12. srpnja 1984). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1925. Supokretač časopisa Putevi i Svedočanstva (oba 1922) te almanaha Nemoguće (1930), 1928–29. bio je književni kritičar beogradskoga dnevnog lista Politika, a 1945–51. jugoslavenski veleposlanik u Francuskoj. Potkraj 1920-ih i početkom 1930-ih vodeći teoretičar srpskoga nadrealizma. Objavljivao u Krležinim časopisima, postoji važna privatna korespondencija Ristića i Krleže. ↩

  7. Bitka kod jezera Hasan ili Incident kod Čangkufenga, 29. srpnja – 11. kolovoza 1938, pokušaj vojnog prodora Japana i japanske vazalne države Mandžukuo na područje Sovjetskog Saveza. Japanske su se snage povukle nakon teških borbi i diplomatske nagodbe. ↩