Najvažniji Ciceronovi govori

Bilješke prema Kennedy, George A. The Art of Rhetoric in the Roman World, 300 B.c.-A.d. 300. Eugene, OR: Wipf & Stock, 2008. (dostupno na Omegi).

Važnost Cicerona: on je naš prvi izvor za govorništvo i retoriku Rima republikanskoga razdoblja. On želi biti istovremeno rimski Demosten i Aristotel (što to znači?)

Retoričke karakteristike glavnih govora:

1. ima li govor praktičnu i izravnu persuazivnu intenciju?
2. ili je cilj ekspresija, književnost, ironija?
3. Ciceronova retorička persona: branitelj progonjenih, ugroženih, potlačenih (građani, provincijalci, Rim)

Pro Sex. Roscio Amerino (80. p. n. e.)

Ubili Roscija oca, stavili njegovo ime na popis proskribiranih (iako je podržavao Sulu), a njegovo imanje na dražbu; kupio ga je Sulin oslobođenik Krisogon, protjerao Roscija sina s imanja. Roscije optužen za oceubojstvo, nadaju se da ga se nitko neće usuditi braniti.

Ciceronove šanse za uspjeh: javno mnijenje je protiv vladavine terora; slučaj je notoran, manipulacija protiv branitelja teško će uspjeti; hrabar mladić protiv pokvarenog diktatorovog miljenika -- to se narodu sviđa; Sulini pristalice odlučili su podrezati Krisogonu krila (moguće, ali ne znamo). Efekt iznenađenja: nije se znalo da će ga braniti dok nije ustao, tužitelj, Erucije, bio je dosta površan zbog toga.

Strategija:

1. Roscije nije ubio oca
2. ubio ga je Magnus, jedan od tužitelja
3. sve podržava Krisogon radi svoje koristi: cui bono?

Bez kritiziranja Sule, on nije ništa znao, kao što ni Jupiter ne zna sve ljudske opačine; Roscije podržavao Sulu, Ciceron ga podržava (kojim tonom izvedeno? višeznačno?).

Roscijeva skromnost (samo želi oslobođenje) prema Ciceronovoj mržnji na nepravdu i, stoga, Krisogona – plemeniti bijes daje Ciceronu hrabrost.

Od pojedinačnog prema općem: preko Roscija do zakona i reda u Rimu. Govornik koji filozofira. U skladu sa željama publike, traži mir i red nakon proskripcija.

In Verrem (70. p. n. e.)

Zbog rata s robovima, Ver je tri godine upravljao Sicilijom umjesto uobičajene jedne. Prva godina posvećena namicanju novaca za njega, druga za branitelje, treća za suce. On je senator, podržavaju ga ugledni senatori, pa i Hortenzije.

Ciceron poznat Sicilijancima jer je ondje bio kvestor. Dobitak za Cicerona: reputacija; kao homo novus iz Marijeva kraja, ne mora biti lojalan senatoru (u govoru: on je skloniji obrani općenito, ne napada Vera nego štiti provincijalce i zakon, zalaže se za ugled senata i time nastavak kontrole sudskih vijeća). Uspjeh protiv Hortenzija donosi mu ugled najboljeg govornika u Rimu, političku podršku.

Optužba, formalno: Ver je prisvojio 40M sestercija; Ciceron pokazuje i zločine i dobit mnogo većima. Postupak traje osam mjeseci. Kvint Cecilije želi biti tužitelj, on je Verov kvestor. Divinatio određuje tko će biti tužitelj: onaj koga stranka koja tuži želi najviše, a stranka koja se brani najmanje.

Ciceron dobiva 110 dana da pripremi slučaj, odlazi na Siciliju (prikupio dokaze u 50 dana, usprkos opstrukciji, podmićivanju, utjecanju na svjedoke; Ciceron je i kandidat za edila). Hortenzije pokušava otezati s postupkom, nalaze drugi sličan slučaj da bi bio riješen prije Verova. 5. kolovoza, oko tri popodne, 70 pne – suđenje Veru počinje.

Retorički problem: pravni cilj je nadmudriti Hortenzija, osuditi Vera, isposlovati nadoknadu za Sicilijance. Retorički: napisati književno remek-djelo, jače od svega što je Hortenzije ikad napravio (opisi, karakterizacija, emotivnost). Osuda traži brzo djelovanje i jasno iznošenje dokaza, tako da se ništa ne može zamuljati. Ali veličanstveni govor naišao bi na sličan takav Hortenzijev odgovor, praznici bi otegli postupak, sve bi se prenijelo u sljedeću godinu (u kojoj će Hortenzije biti konzul).

Važno za povijest govorništva u Rimu: govorništvo kao sredstvo praktičnog uvjeravanja u opreci je s govorništvom kao umjetničkom djelatnošću, kao ekspresijom govornikove osobnosti.

Ciceron je odustao od uvodne riječi, pa je morao odustati i Hortenzije. Odmah su izneseni dokazi.

Ver je odustao i otišao u progonstvo.

Ciceron je naknadno objavio pet govora kao "actio secunda" (zakonski propisana u slučaju da optuženi ne odustane od obrane).

Actio prima odstupa od običaja: emocije plus samo nagovještaji dokaza, možda digresije, možda namjerno irelevantni detalji. Ciceronova je vrlo izravna: procedura i politika, svjedoci, Ciceron upozorava na žrtvu koju je prinio njegov govornički dar; navodi i presedane za ovakav pristup.

Drugog dana obrana je bila očajna; trećeg dana Ver nije došao u sudnicu; devetog dana Ciceron je završio. Hortenzije nije odgovorio, možda se nadao da će odgoda ublažiti situaciju.

Ver je otišao u dobrovoljno izgnanstvo, osuđen je po kratkom postupku, dosuđena je naknada štete. Vera je kasnije ubio Antonije, i to u istoj proskripciji u kojoj i Cicerona, 43. pne. (navodno Ver Antoniju nije htio dati nešto od brončanog posuđa ili kipova).

Actio secunda je fikcija. Amplifikacija: Ciceron iznosi sve što zna o Verovim zločinima u Galiji, u Ciliciji, o njegovu mandatu pretora u Rimu (to je irelevantno za konkretnu tužbu, ali služi kao prikaz karaktera). Četiri govora o Verovu upravljanju Sicilijom: novac, žito, umjetnička djela, vojna i sudbena djelatnost. Ni to nije relevantno, osim kod iznude novca ili odgovora na opravdanje da je vojna situacija tako tražila; pravi je cilj svih ovih govora izazvati gnjev porote. Peroracija: apel bogovima koje je Ver naljutio. U govorima prevladavaju naracija i karakterizacija.

Govori kao umjetničko djelo? Ciceron donosi vrlo žive slike, ali mimo retoričkog problema. On naprosto demonstrira svoje sposobnosti. Važna je i senzacionalnost zla: Rimljani uživaju u osjećaju krivnje (kao Amerikanci) – nasuprot Grcima, realistima, kritičnima, ali mirne savjesti, jer svakodnevno rade na otklanjanju onoga što im se nije sviđalo. "Sjajni su i bizarno rimski ti govori protiv Vera: golemi, cizelirani, živopisni, emocionalni, nepotrebni ali impresivni." Oni su znak razvoja retorike od umijeća nagovora ka umijeću ekspresije.

Za Fonteja (nakon 70. p. n. e.)

Suprotno govorima protiv Vera, u pro Fonteio Ciceron brani upravitelja provincije (Galije) optuženog za zloupotrebe. Fontej je dobar vojskovođa, provincijalci su zapravo neprijatelji Rima, ne prezaju od krivokletstva. Završava za Rim karakterističnom melodramom: ne dozvolite da barbari otmu Fonteja iz krila majke, sestre vestalke.

Rimljani nisu bili delikatni, uživali su u jakim efektima. Ne traže se pravna znanost ni logičnost, nego šarmiranje porote, impresioniranje pričom, karakterizacijom, samouvjerenošću, sposobnošću naglašavanja i potiskivanja -- umjetnošću (primjer pro Cluentio).

Pro lege Manilia (66. p. n. e.)

Prvi Ciceronov nastup pred narodnom skupštinom. Prijedlog tribuna Manilija: Pompeju povjeriti vođenje (dotad dugotrajnog) rata protiv Mitridata. Bilo je jasno da će zakon proći, Pompej je popularan među ekvitima i proleterima. Situacija: popularni dužnosnik obraća se oduševljenoj publici, radi se o zanimljivom i važnom predmetu; to je deliberativan govor. Izazov: treba dokazati govorničke vještine, ali izbjeći neprijateljstvo senatske stranke (oni su protiv zakona), osobito Lukula, koji je dotad zapovijedao na istoku.

Ciceron pokušava ujediniti suprotstavljene strane, zalaže se za dobro upravljanje provincijama (njegova retorička persona), idealizira Pompeja: ne što on jest, nego što bi trebao biti. Slično Periklovu nadgrobnom govoru, Izokratovu Panegiriku -- predmet pohvale prikazan je onakvim kakvim bi govornici htjeli da bude.

Formalna pravilnost govora. Pet dijelova, logos, ethos pathos – sve umjereno i uravnoteženo. Uresi, skladno građen. Ciceron ga sam smatra najboljim u srednjem stilu.

Konzulski govori, 63

Protiv Katiline -- ovi govori imaju retorički problem. Oni nisu u skladu sa zahtjevima deliberativnog govorništva. Samo četvrti traži neku odluku, i to sudsku. Ni dijelovi nemaju uobičajene funkcije, nisu jasno povezani. Teško je reći koji je glavni cilj tih govora, osim četvrtog; Ciceron ima više ciljeva istovremeno.

Objavljeni su tek oko 60, kad je Ciceron bio u problemu zbog postupaka tijekom konzulskog mandata. Bio je donesen senatus consultum ultimum, ali njegova primjena ovisi o ugledu konzula, podršci senata, javnom mnijenju. Stalno se javlja optužba da je Ciceron pretjerao.

Pokušao se opravdati na grčkom, u stihu, nagovarajući prijatelje da pišu. I govori protiv Katiline dio su tog pothvata.

Prvi govor protiv Katiline

Ciljevi:

1. Katilini – da napusti Rim, bez službenih mjera (koje možda ne bi dobile podršku)
2. senatu – da shvate opasnost i zašto Ciceron ne koristi jača sredstva
3. čitaocima iz 60. p. n. e. – pokazati zašto je Ciceron koristio jača sredstva

Govor ima pet dijelova, kao da je sudski. 1. Egzordij: Opasnost (za senat) 2. presedani (za Katilinu i čitatelje) 3. senatus consultum kao oružje (za Katilinu i čitatelje) 4. Ciceronova zabrinutost (za čitatelje) 5. njegov plan (za Katilinu i senat).

Naracija: nastaje napetost jer Katilina ne zna koliko Ciceron zna. Preko aluzija do jasnoće.

Argumentacija: neka Katilina napusti Rim + portret Katilinina karaktera. Zakoni govore Katilini, kao u Platonovu Kritonu.

Refutacija (senatu): Domovina prigovara da Ciceron nije učinio dovoljno

Kratka, ali briljantna peroracija.

Za Murenu

Veličina govora mjeri se veličinom političkog / sudskog izazova; takav je bio pro Roscio Amerino. Najveći Ciceronov retorski trijumf 63. je pro Murena.

Katon (Mlađi) optužio je sve kandidate za konzula za podmićivanje i kupovanje glasova (ambitus). Zbog Katiline, bilo je važno da u 62. budu dva konzula. Murenu brane Hortenzije, Kras, Ciceron. Ciceron mora uništiti moralni autoritet Servija Sulpicija i Katona. Priznaje njihovu vrlinu, ali proglašava ih nerealnima, ne razumiju pravo značenje događaja. Murena je vojnik, a Sulpicije pravnik. Katon je fanatik. Porota traži povod da odbije optužbe istaknutih tužitelja. Radi se o sukobu pravde i "ispravnoga".

Za Sulu, Arhiju, Flaka

Ciceron puno govori o sebi, oslanja se na ugled bivšeg konzula. Sula mu je posudio novce, Flak mu je bio pretor.

Najveći je uspjeh govornika onda kad dokazi govore protiv klijenta, kad pobjedu treba izboriti mimo logike i dokaza, umijećem. Ciceron je u tome izvrstan.

Ovakav stav o uspjehu govornika povezan je s Izokratom i sofistima (moć retorike) i s rimskim poštovanjem moralnog autoriteta, emocionalnog intenziteta koji stvara prizor karaktera.

Govori post reditum, 57

Sukob s Klodijem (podržavaju ga trijumviri) doveo je do Ciceronova progonstva 58. Po povratku, Ciceron drži govor zahvale senatu, narodu. Govor je bombastičan. Kennedyjevo tumačenje: veća nesigurnost govornika nagoni ga da stremi jačim efektima.

Pro Sestio

Za Ciceronov povratak zalagali su se P. Sestije i T. Anije Milon. Obojicu je tužio Klodije.

Pro Sestio -- jedinstvo ljudi dobre volje, Sestija progone zbog Cicerona. Pripovijedanje Sestijeve karijere uključuje priču o Ciceronovu progonstvu. Pobijanje optužbe o nasilju. Ciceronov doživljaj optimata, 96-143 (cum dignitate otium; program građen oko definicije pojma; digresija). Peroracija. Slika broda-države; glumac Ezop izvodi Akcijeve stihove kao da se odnose na Cicerona.

Osim nagovora, Ciceronu je važna i ekspresija vlastitog iskustva, osobnosti, misli.

Pro Caelio

Obrana dosjetljivošću, humorom, stilom -- a ne dokazima.

In Pisonem

56-54 Ciceron je u službi trijumvira.

In Pisonem -- Pizon je bio konzul u godini Ciceronova progonstva, oduzeta mu je provincija Makedonija, kritizirao je Cicerona zbog potonjeg. Ciceron odgovara neumjerenim napadom (Pizon biva diskreditiran i zbog epikurejstva; on je samostalan, nije iz ekipe trijumvira; zato je pogodna meta). Ciceron frustriran svojom nesamostalnošću: je li to prvi dokaz utjecaja gubitka slobode na rimsko govorništvo?

Govor je demonstrativan, nije mu cilj uvjeravanje -- već ekspresija.

Pro Scauro

Pro Scauro, karakterizira ga patos: predrasude protiv Sardinijaca; za Skaura svjedoči šest patrona, devet bivših konzula; Skauro se pojavljuje zapuštene brade, neuredne odjeće (znaci očaja), plače pred sudom; pred porotom, Skauro i prijatelji i rođaci kleče u dva reda. Oslobođen.

Pro Milone

Politički kaos 53-52. Consultum ultimum nakon Klodijeva ubojstva: Pompej određen za jedinog konzula. Novi zakoni protiv nasilja i podmićivanja, protiv Milona. Nova procedura, protiv patetične retorike i podmićivanja sudaca: najprije se saslušavaju svjedoci, porotu čini 81 član, samo je jedan dan procesa, moguće je izlučivanje porotnika do 51. Dva sata za optužbu, tri za obranu.

Ciceron je bio jedini govornik. Uokolo vojnici, Pompej na stepenicama Saturnova hrama (Pompejevo sudjelovanje zatražio je sudac). Milon je osuđen.

Slično uvjetima nastupa za carstva: u sjeni moćne osobe čija su nakana i interesi nejasni. Procedura je efikasna i sputava govorništvo.

Revidirana verzija govora je savršena.

Proemij. Etos: vrline Pompeja, Milona; Klodijevo ludilo.

Refutacija triju optužbi: Milon je priznao (samoobrana), senat smatra da je Milon djelovao protiv države, Pompej ga je osudio svojim zakonima i procedurom. Potonje se ne odnosi na Milona, nego na situaciju.

Kratka naracija.

Pitanje: "Tko je kome postavio zasjedu?"

Govori pred Cezarom (46. p. n. e.)

Zahvala Cezaru za pomilovanje Marcela -- panegirik Cezaru. Hvaleći prošlost, Ciceron pokušava utjecati na budućnost.

Pred Cezarom kao diktatorom-sucem održan govor pro Ligario (optužio ga Tuberon za veleizdaju). Plutarh: Cezar kaže, zašto ne bi Ciceron govorio? Ali onda biva dirnut Ciceronovim govorom i mora osloboditi Ligarija. Vjerojatno je Cezar to sve namjestio, Plutarhova verzija nije posve točna. Govor je ironičan na mnogo mjesta. Propaganda za javnost, reklama Cezarova milosrđa.

Filipike

Ciceron je propustio priliku za političko djelovanje u ljeto nakon Cezarova ubojstva (u kolovozu Pizon govorio protiv Antonija u senatu). Antonije govorio protiv Cicerona u rujnu.

Prva filipika: brani svoje izbivanje iz Rima.

Druga je pamflet, ne govor, odgovor Antoniju (nije odgovorio u senatu, radi mira): polemika, ocrnjivanje Antonijeva karaktera (napad na obitelj, privatni život, laži, obmane, sofizmi). Doprinijela je razdoru između senata i cezarovaca, ali s malo političke štete za Antonija. Objavljena kad je Antonije već u Galiji.

Ostalih 14 filipika održano u senatu.

Filipike su sumrak republikanske retorike. Temeljene su na etosu i patosu, na uvjeravanju govorom. Retorika samo izražava antagonizam. Ni Antonijev pristup -- popularni general -- više ne pali, nema više Marija i Cezara, Aleksandara svakako ne. Novi pristup u proljeće 44: pojavljuje se netko tko nije ni vojskovođa ni govornik, ali silom i propagandom osvaja svijet, zagovarajući lojalnost, entuzijazam, carstvo.

Već je Cezar bio pobornik propagande: slogani, kipovi, igre, svečanosti, poezija, religija. Sada se to čini intenzivnije nego ikad, suptilnije nego ikad. Oktavijan nastupa skromno, on poštuje spomen Cezara, poštuje Cicerona i senat, Cezarovu posljednju volju, štuje krunu (koju je Cezar odbio triput), krvavi plašt martovskih Ida. "Uloga najvećeg glumca na svijetu."