Cic. Verr. 1, 1, 1-3 (a. 70)

Fons: urn:cts:latinLit:phi0474.phi005.perseus-lat2:1.1.1-1.1.3

quod erat optandum maxime, iudices, et quod unum ad invidiam vestri ordinis infamiamque iudiciorum sedandam maxime pertinebat, id non humano consilio sed prope divinitus datum atque oblatum vobis summo rei publicae tempore videtur. inveteravit enim iam opinio perniciosa rei publicae vobisque periculosa, quae non modo apud nos sed apud exteras nationes omnium sermone percrebruit, his iudiciis quae nunc sunt pecuniosum hominem, quamvis sit nocens, neminem posse damnari.

nunc in ipso discrimine ordinis iudiciorumque vestrorum, cum sint parati qui contionibus et legibus hanc invidiam senatus inflammare conentur, reus in iudicium adductus est C. Verres, homo vita atque factis omnium iam opinione damnatus, pecuniae magnitudine sua spe et praedicatione absolutus. huic ego causae, iudices, cum summa voluntate et exspectatione populi Romani actor accessi, non ut augerem invidiam ordinis, sed ut infamiae communi succurrerem. adduxi enim hominem in quo reconciliare existimationem iudiciorum amissam, redire in gratiam cum populo Romano, satis facere exteris nationibus possetis, depeculatorem aerari, vexatorem Asiae atque Pamphyliae, praedonem iuris urbani, labem atque perniciem provinciae Siciliae.

de quo si vos severe ac religiose iudicaveritis, auctoritas ea, quae in vobis remanere debet, haerebit; sin istius ingentes divitiae iudiciorum religionem veritatemque perfregerint, ego hoc tamen adsequar, ut iudicium potius rei publicae quam aut reus iudicibus aut accusator reo defuisse videatur.

Ciceron protiv Vera (70. pr. Kr.)

Najvažniji je trenutak prvoga razdoblja Ciceronova govorničkog djelovanja godina 70. Ciceron, koji je prethodno (75. pr. Kr.) bio vrlo pošten i pravedan kvestor na Siciliji, ulazi u središte pažnje u javnom sudskom procesu s važnim političkim implikacijama. Grčki stanovnici Sicilije povjerili su Ciceronu zadatak da zastupa optužbu u procesu za zloupotrebu dužnosti (quaestio de repetundis pecuniis) protiv Vera, koji je, kao propretor, 73.–71. upravljao Sicilijom. Proces je posebnu političku težinu imao zbog političke i društvene napetosti u Rimu; Ciceron je u njemu pokazao svoje odvjetničke i govorničke sposobnosti i ujedno zauzeo srednju poziciju između suprotstavljenih političkih strana (Pompej i ekviti nasuprot senatu) koje se su u tom trenutku borile za prevlast u državi.

Odlomak je sam početak govora (exordium) u prvome dijelu postupka protiv Vera. To je ujedno i jedini govor koji je Ciceron zaista održao u postupku; Drugi govor protiv Vera zapravo je objavljen pošto je parnica bila okončana. Ciceron se obraća poroti, osobito njezinu predsjedniku Maniju Aciliju Glabrionu, zahtijeva da osude Vera i upozorava ih na političku važnost procesa: to je prilika da se popravi negativan dojam o senatskom sudu, čija je reputacija u društvu na niskim granama, čiju ulogu osporavaju ekviti.

Rimsko pravosuđe, koje su izvorno provodili narodni skupovi, od II. st. pr. Kr. dolazi u ruke niza stalnih, specijaliziranih tijela (quaestiones perpetuae de repetundis, de maiestate, de ambitu, de vi itd.). Za Suline je diktature pravosuđe definitivno oduzeto narodu te članovi sudskih tijela mogu biti samo oni koji pripadaju senatorskom staležu (ordo senatorius). Takvi sudovi tili su optuživani za pristranost i korupciju, osobito kad bi sudili pripadnicima vlastitog staleža

Protivnici postojećeg stanja, na čije se zahtjeve referira i sam Ciceron, reformu su proveli nekoliko mjeseci nakon Verova procesa; Pompej se, kao konzul, založio za prihvaćanje zakonskog prijedloga Lucija Aurelija Kote (lex Aurelia iudiciaria), koji je propisivao da se sudska tijela u jednakom omjeru sastoje od senatora i ekvita. No, ta je reforma riješila tek dio problema rimskog pravosuđa.