Apuleius, Metamorphoses, 4, 27-35¶
Fons: urn:cts:latinLit:phi1212.phi002.perseus-lat1:4.27-4.35
Tunc fletibus eius assuspirans anus sic incipit: »Bono animo esto, mi herilis, nec vanis somniorum figmentis terreare: nam praeter quod diurnae quietis imagines falsae perhibentur, tunc etiam nocturnae visiones contrarios eventus nonnunquam pronuntiant. Denique flere et vapulare et nonnunquam iugulari lucrosum prosperumque proventum nuntiant, contra ridere et mellitis dulciolis ventrem saginare vel in voluptatem Veneriam convenire tristitiae animi, languori corporis damnisque ceteris anxiatum iri praedicant. Sed ego te narrationibus lepidis anilibusque fabulis protinus avocabo;« et incipit:
»Erant in quadam civitate rex et regina: hi tres numero filias forma conspicuas habuere, sed maiores quidem natu, quamvis gratissima specie, idonee tamen celebrari posse laudibus humanis credebantur, at vero puellae iunioris tam praecipua, tam praeclara pulchritudo nec exprimi ac ne sufficienter quidem laudari sermonis humani penuria poterat. Multi denique civium et advenae copiosi, quos eximii spectaculi rumor studiosa celebritate congregabat, inaccessae formositatis admiratione stupidi et admoventes oribus suis dexteram primore digito in erectum pollicem residente ut ipsam prorsus deam Venerem venerabantur religiosis adorationibus.
Iamque proximas civitates et attiguas regiones fama pervaserat deam, quam caerulum profundum pelagi peperit et ros spumantium fluctuum educavit, iam numinis sui passim tributa venia in mediis conversari populi coetibus, vel certe rursum novo caelestium stillarum germine non maria, sed terras Venerem aliam, virginali flore praeditam, pullulasse.
Sic immensum procedit in dies opinio, sic insulas iam proxumas et terrae plusculum provinciasque plurimas fama porrecta pervagatur: iam multi mortalium longis itineribus atque altissimis maris meatibus ad saeculi specimen gloriosum confluebant: Paphon nemo, Cnidon nemo ac ne ipsa quidem Cythera ad conspectum deae Veneris navigabant. Sacra diae praetereuntur, templa deformantur, pulvinaria proteruntur, caerimoniae negleguntur; incoronata simulacra et arae viduae frigido cinere foedatae. Puellae supplicatur, et in humanis vultibus deae tantae numina placantur, et in matutino progressu virginis victimis et epulis Veneris absentis nomen propitiatur, iamque per plateas commeantem populi frequenter floribus sertis et solutis apprecantur.
Haec honorum caelestium ad puellae mortalis cultum immodica translatio verae Veneris vehementer incendit animos, et impatiens indignationis capite quassanti fremens altius, sic secum disserit:
'En rerum naturae prisca parens, en elementorum origo initialis, en orbis totius alma Venus, quae cum mortali puella partiario maiestatis honore tractor et nomen meum caelo conditum terrenis sordibus profanatur! Nimirum communi numinis piamento vicariae venerationis incertum sustinebo, et imaginem meam circumferet puella moritura. Frustra me pastor ille, cuius iustitiam fidemque magnus comprobavit Iupiter, ob eximiam speciem tantis praetulit deabus. Sed non adeo gaudens ista, quaecumque est, meos honores usurpaverit: iam faxo huius etiam ipsius illicitae formositatis paeniteat.'
Et vocat confestim puerum suum pinnatum illum et satis temerarium, qui malis suis moribus contempta disciplina publica, flammis et sagittis armatus per alienas domos nocte discurrens et omnium matrimonia corrumpens impune committit tanta flagitia, et nihil prorsus boni facit.
Hunc, quamquam genuina licentia procacem, verbis quoque insuper stimulat et perducit ad illam civitatem et Psychen — hoc enim nomine puella nuncupabatur — coram ostendit et tota illa perlata de formositatis aemulatione fabula, gemens ac fremens indignatione, 'Per ego te' inquit 'Maternae caritatis foedera deprecor, per tuae sagittae dulcia vulnera, per flammae istius mellitas uredines, vindictam tuae parenti sed plenam tribue et in pulchritudinem contumacem severiter vindica, idque unum et prae omnibus unicum volens effice: virgo ista amore flagrantissimo teneatur hominis extremi, quem et dignitatis et patrimonii simul et incolumitatis ipsius Fortuna damnavit, tamque infimi ut per totum orbem non inveniat miseriae suae comparem.'
Sic effata, et osculis hiantibus filium diu ac pressule saviata proximas oras reflui litoris petit, plantisque roseis vibrantium fluctuum summo rore calcato, ecce iam profundum maris sudo resedit vertice, et, ipsum quod incipit velle, et statim, quasi pridem praeceperit, non moratur marinum obsequium. Adsunt Nerei filiae chorum canentes, et Portunus caerulis barbis hispidus, et gravis piscoso sinu Salacia, et auriga parvulus delphini Palaemon; iam passim maria persultantes Tritonum catervae; hic concha sonaci leniter buccinat, ille serico tegmine flagrantiae solis obsistit inimici, alius sub oculis dominae speculum progerit, curru biiuges alii subnatant. Talis ad Oceanum pergentem Venerem comitatur exercitus.
Interea Psyche cum sua sibi perspicua pulchritudine nullum decoris sui fructum percipit. Spectatur ab omnibus, laudatur ab omnibus, nec quisquam, non rex, non regius, nec de plebe saltem cupiens eius nuptiarum petitor accedit: mirantur quidem divinam speciem, sed ut simulacrum fabre politum mirantur omnes. Olim duae maiores sorores, quarum temperatam formositatem nulli diffamarant populi, procis regibus desponsae iam beatas nuptias adeptae; sed Psyche virgo vidua domi residens deflet desertam suam solitudinem, aegra corporis, animi saucia, et quamvis gentibus totis complacitam odit in se suam formositatem.
Sic infortunatissimae filiae miserrimus pater, suspectatis caelestibus odiis et irae superum metuens, dei Milesii vetustissimum percontatur oraculum et a tanto numine precibus et victimis ingratae virgini petit nuptias et maritum. Sed Apollo, quamquam Graecus et Ionicus, propter Milesiae conditorem sic Latina sorte respondit:
Montis in excelsi scopulo, rex, siste puellam
Ornatam mundo funerei thalami:
Nec speres generum mortali stirpe creatum,
Sed saevum atque ferum vipereumque malum,
Quod pinnis volitans super aethera cuncta fatigat
Flammaque et ferro singula debilitat;
Quod tremit ipse Iovis, quo numina terrificantur,
Fluminaque horrescunt et Stygiae tenebrae.
Rex, olim beatus, affatu sanctae vaticinationis accepto pigens tristisque retro domum pergit suaeque coniugi praecepta sortis enodat infaustae. Maeretur, fletur, lamentatur diebus plusculis: sed dirae sortis iam urget taeter effectus, iam feralium nuptiarum miserrimae virgini choragium struitur, iam taedae lumen atrae fuliginis cinere marcescit, et sonus tibiae zygiae mutatur in querulum Lydii modum, cantusque laetus hymenaei lugubri finitur ululatu, et puella nuptura deterget lacrimas ipso suo flammeo. Sic affectae domus triste fatum cuncta etiam civitas congemebat, luctuque publico confestim congruens edicitur iustitium.
Sed monitis caelestibus parendi necessitas misellam Psychen ad destinatam poenam efflagitabat: perfectis igitur feralis thalami cum summo maerore sollemnibus toto prosequente populo vivum producitur funus et lacrimosa Psyche comitatur non nuptias sed exequias suas. Ac dum maesti parentes et tanto malo perciti nefarium facinus perficere cunctantur, ipsa illa filia talibus eos adhortatur vocibus:
'Quid infelicem senectam fletu diutino cruciatis? Quid spiritum vestrum, qui magis meus est, crebris eiulatibus fatigatis? Quid lacrimis inefficacibus ora mihi veneranda foedatis? Quid laceratis in vestris oculis mea lumina? Quid canitiem scinditis? Quid pectora, quid ubera sancta tunditis? Haec erunt vobis egregiae formositatis meae praeclara praemia? Invidiae nefariae letali plaga percussi sero sentitis. Cum gentes et populi celebrarent nos divinis honoribus, cum novam me Venerem ore consono nuncuparent, tunc dolere, tunc flere, tunc me iam quasi peremptam lugere debuistis: iam sentio, iam video solo me nomine Veneris perisse. Ducite me, et cui sors addixit scopulo sistite: festino felices istas nuptias obire, festino generosum illum maritum meum videre. Quid differo? Quid detrecto venientem qui totius orbis exitio natus est?'
Sic profata virgo conticuit ingressuque iam valido pompae populi prosequentis sese miscuit. Itur ad constitutum scopulum montis ardui, cuius in summo cacumine statutam puellam cuncti deserunt, taedasque nuptiales, quibus praeluxerant, ibidem lacrimis suis extinctas relinquentes deiectis capitibus domuitionem parant, et miseri quidem parentes eius tanta clade defessi clausae domus abstrusi tenebris perpetuae nocti sese dedidere.
Psychen autem paventem ac trepidam et in ipso scopuli vertice deflentem mitis aura molliter spirantis Zephyri, vibratis hinc inde laciniis et reflato sinu, sensim levatam suo tranquillo spiritui vehens paulatim per devexa rupis excelsae, vallis subditae florentis caespitis gremio leniter delapsam reclinat.«
Hrvatski¶
Apulej, Zlatni magarac, 4, 27-35
Izvor: Apulej, Zlatni magarac, Zagreb: Stvarnost, 1969. Preveo Albin Vilhar, lektura i stilizacija hrvatskoga izdanja Jozo Vrkić; s. 73-77.
Starica je uzdisala zajedno s djevojkom koja je plakala i rekla joj: »Samo hrabro, dijete moje, i neka te ne plaše prazni besmisleni sni! Slike koje nam san donosi danju drže se lažnima, a i noćni snovi često proriču baš suprotna zbivanja. Tko, na primjer, sanja da plače, da ga tuku ili da ga kolju, njega baš čeka dobitak ili kakav sretan događaj. Naprotiv, smijati se i puniti trbuh slatkim jelima ili uživati u ljubavi, znači da će te snaći tuga, bolest i druge nevolje. Kušat ću te razonoditi lijepim pričama i staračkim bajkama.« I odmah nače kazivati!
»U nekom gradu bijahu kralj i kraljica. Oni su imali tri divne kćeri. Ljudi su vjerovali da se starije dvije, premda bijahu preumiljata obličja, ipak mogu obožavati ljudskim hvalama. Ali ljepota najmlađe bješe tolika i tako divna, da se nije mogla ni iskazati ni dostojno proslaviti ljudskim govorom, jer je jezik ljudski za to odveć slabašan. Sabirali se mnogi od građana i nebrojeni došljaci na glas o takvoj ljepoti, i iznenađeni tom neusporedivom ljepotom, primicali su zadivljeni desnicu svojim ustima, stavljali palac nad kažiprst i poštovahu je ovim pokretima kao da je prava božica Venera.
Po bližnjim gradovima i pokrajinama brzo se raširio glas, kako je to boginja koju je rodila dubina sinjega mora a odnjihala je rosa pjenastih valova, udostojila svakoga došljaka da može motriti ovo božanstvo koje se nalazi među ljudima; ili da je, opet, neka nova plodnost nebeskih klica oplodila zemlju, a ne more, te je rodila drugu Veneru obdarenu djevičanskim cvatom.
Ta se priča sve više širila iz dana u dan. Glas o tomu stigao je i na najbliže otoke, a zatim je i na kopnu išao iz jednoga kraja u drugi. Mnogi se ljudi stjecali iz dalekih zemalja, prevaljujući kopnom i morem da vide to divno čudo svoga vijeka. Nitko više nije plovio na Paf ili Knid, pa čak ni na samu Kiteru da bi promatrao Veneru. Napuštali su njezine svetkovine, hramovi su propadali, njezine žrtvene uzglavnice gazili, svete obrede zanemarivali, kipovi njezini bili su neovjenčani, a napuštene oltare pokrivao je hladan i prljav pepeo. Molitve su ljudi upućivali samo ovoj djevojci, a milost Venerina uzvišenog božanstva iskali su sad od ovog bića u ljudskoj podobi. Kad bi ranim jutrom izašla, ljudi bi žrtvama i gozbama umilostivljali nenazočnu božicu Veneru, a ulicama bi je pratili mnogobrojni ljudi i molili joj se bacajući preda nju vijence i cvijeće.
Ovo neumjereno odavanje božanskih časti i štovanje smrtne djevojke, u prave Venere raspali strašni gnjev. Ne mogući stišati svoje zlovolje, ona je dršćući od srdžbe i tresući glavom počela govoriti sama sa sobom:
»Što? Zar da ja, roditeljica prirode, ja koja sam stvorila počela, svega svijeta dobrotvorka i mater Venera, zar da s nekom smrtnom djevojkom dijelim časti koje samo meni pripadaju i zar da se moje ime, podrijetlom s neba, pogani zemaljskim gnusom? Zar da neka smrtna djevojka nosi po svijetu moj lik, pa me tako izjednače s mojom dvojnicom, jer istodobno iskazuju Čast i njoj i mom imenu! Zalud me, s moje osobite ljepote, onaj pastir čije je poštenje i pravednost priznao sam Jupiter, više cijenio od velikih božica. Ali, tko god ona bila, neće se dugo radovati prisvajajući časti koje pripadaju meni! Pobrigat ću se već da ona okaje tu svoju bezbožnu ljepotu!«
I zovne odmah svoga sina, onoga krilatoga i prilično drskoga dječaka zla ponašanja, koji se ne osvrće na javni red pa s ognjima i strelicama oboružan, prelijeće noću po tuđim kućama, kvari bračnu slogu i nekažnjeno čini tolika nevaljalstva, a baš ništa dobro.
Premda je on već po naravi bio smion i drzak, podbode ga još više riječima, odvede ga u onaj grad, pokaza mu Psihu — ovim se, naime, imenom nazivaše djevojka — ispripovjedi mu svu povijest o utakmici ljepote, pa uzdišući i bjesneći od ljutine reče: »Zaklinjem te vezom materinske ljubavi, slatkim ranama tvojih strijela, medenim žarom tvoga plamena: osveti se posve za svoju roditeljicu, kazni tu prkosnu ljepotu i obrši mi samo ovo jedno, od svega najvažnije: neka se ta djevojka najvatrenijom ljubavlju zaljubi u najgorega čovjeka, komu je Sudbina oduzela čast i očinstvo i zdravlje; u takvu propalicu, da se u svemu svijetu neće moći naći čovjek koji bi mu bio jednak u bijedi.«
Tako rekavši, zagrli svoga sina ljubeći ga dugo i žarko, a zatim se uputi bližnjoj morskoj obali o koju su mlatili vali, zagazi ružičastim stopalima u najvišu pjenu nemirnih valova i nađe se na bistru talasu dubokoga mora. U trenuće oka po želji joj se stvori njezina morska pratnja, kao da je to prije bila naložila: tu su Nerejeve kćeri koje pjevaju u zboru i Portun s kuštravom modrom bradom, i Salacija s krilom punim riba, i Palemon, malen kočijaš koji na uzdi vodi dupina, pa četa Tritona koji su na sve strane skakali po moru: jedan je blago trubio na svoju zvučnu školjku, a drugi je držao svilen veo da boginju zaštiti od sunca koje je nemilosrdno žeglo; treći je donosio gospodarici zrcalo, a ostali su plivali pridržavajući njezina kola u koja su bila upregnuta po dvojica. Takva je pratnja išla s Venerom kad se uputi k Oceanu.
A Psiha i uza svu svoju ljepotu nije imala nikakva ploda od svoje dike. Svak je promatra s divljenjem, svi je hvale, ali se nitko, ni kralj, ni kraljević, ni bilo tko iz puka ne javi kao prosac želeći da se njom oženi. Svi se dive božanskom liku, ali joj se dive samo kao kipu što je izdjelan vještom rukom. Njezine obje sestre, čiju umjerenu ljepotu svijet nije iznio na glas, već su se bile udale za kraljevske prosce i živjele u sretnu braku, dok Psiha sjedi doma osamljena i neudata, oplakuje svoju samoću i napuštenost, i mrzi svoju ljepotu premda se svima dopadala.
Jadni otac ove nesretne djevojke posumnja naposljetku da nju možda bogovi ne mrze, pa bojeći se gnjeva višnjih upita za savjet prastaro proročište u Miletu, i molitvom i žrtvama zamoli od toga moćnog božanstva da njegova neljubljena kći dobije muža i da se uda. Tad Apolon, premda Grk i Jonjanin, iz obzira prema piscu Miletskih priča odgovori ovako preko latinskog proročanstva:
»Na stijenu visoke gore postavi svoju kćer, o kralju, u raskošnoj opravi za svadbu smrti. I ne nadaj se zetu rođenu od smrtnih ljudi, no strašnu čudovištu, divljem, kao zmija, koje leti na krilima i ne štedi nikoga, svud sve u propast navraća mačem i ognjem. Od njega i sam Jupiter drhti, od njega strepe bogovi, boje se rijeke u donjem svijetu i stigijsko carstvo mraka.«
Kralj, nekoć blažen, čuvši to, uputi se mrzovoljan i tužan svomu domu i rastumači svojoj ženi naloge zlokobnoga proročanstva. Više dana bila je žalost, plač i naricanje. Navršavalo se vrijeme za izvršenje onoga što je zla sudbina htjela. Tad su nesretnu djevojku stali pripravljati za svadbu kao za pokop. Plamen zublji biva crn od čađe i trne se pod pepelom, zvuk svadbene frule mijenja se u tužan lidijski napjev, vesela pjesma Himenejeva završuje se lelekom, a udavača velom tare svoje suze. Sav je grad oplakivao tužnu sudbu te kuće i, sjedinjeni u tuzi, građani proglasiše odmah opću žalost.
Ali nužda da se pokori volji bogova, tražila je da jadna Psiha pretrpi određenu kaznu. U najvećoj žalosti, dakle, pripremiše svečanost pogrebnog pira; povorka krenu uz pratnju svega naroda, a Psiha, sva uplakana, ne ide na vjenčanje, no na svoj pogreb. Jadni njezini roditelji koje je snašlo toliko zlo, otežu izvršiti kleto djelo, ali ih sama kći stane hrabriti ovim riječima:
»Što mučite nesretnu svoju starost dugim plačem? Što svoj život, koji je većma moj nego vaš, umarate stalnim naricanjem? Što zaludnim suzama nagrđujete svoje lice koje ja obožavam? Što razdirete u svojim očima i moj vid? Što čupate svoje sijede vlasi? Što se busate u prsi, u te grudi koje su meni svete? Evo, to vam je divna nagrada za moju čarnu ljepotu! Prekasno ćutite smrtonosnu ranu koju vam je zadala prokleta Zavist! Dok su me narodi i svijet slavili božanskim častima, dok su me svi u jedan glas nazivali novom Venerom, tada vam bješe tugovati, tada plakati, tada me oplakivati kao da sam već upropaštena! Sad ćutim i vidim da sam nastradala samo zbog imena Venerina. Vodite me i postavite na stijenu koju mi je proročanstvo obreklo! Žuri mi se proslaviti svoj sretni pir, hrli mi se vidjeti svoga sretnog muža. Što oklijevam i što izbjegavam sastanak s onim koji je rođen na propast svemu svijetu?«
Tako rekavši, djevojka ušutje i čvrstim korakom umiješa se u narod koji ju je pratio na sprovodu. Sprovod se penjao prema određenom vrhuncu gore. Tu, na najvišem vrhu napuste djevojku, ostave tamo suzama pogašene zublje kojima su svijetlili, pak oborene glave krenu se na put kući. A njezini jadni roditelji, umoreni tolikom nesrećom, zatvoriše se u kuću, u dubok mrak i vječnu noć.
Psiha je za to vrijeme drhtala od straha i plakala na vrhu litice; tad blag dah Zefira, tiho pireći, zaleprša kreljuti haljine, nadu joj skut, a onda jedva primjetnim kretom i mirnim dahom polako podiže je i prenese preko provalija visoke stijene, spusti je podno u dolinu i nježno je položi u krilo cvatućeg busena.
Lat / hrv¶
27¶
Tunc fletibus eius assuspirans anus sic incipit: »Bono animo esto, mi herilis, nec vanis somniorum figmentis terreare: nam praeter quod diurnae quietis imagines falsae perhibentur, tunc etiam nocturnae visiones contrarios eventus nonnunquam pronuntiant. Denique flere et vapulare et nonnunquam iugulari lucrosum prosperumque proventum nuntiant, contra ridere et mellitis dulciolis ventrem saginare vel in voluptatem Veneriam convenire tristitiae animi, languori corporis damnisque ceteris anxiatum iri praedicant. Sed ego te narrationibus lepidis anilibusque fabulis protinus avocabo;« et incipit:
Starica je uzdisala zajedno s djevojkom koja je plakala i rekla joj: »Samo hrabro, dijete moje, i neka te ne plaše prazni besmisleni sni! Slike koje nam san donosi danju drže se lažnima, a i noćni snovi često proriču baš suprotna zbivanja. Tko, na primjer, sanja da plače, da ga tuku ili da ga kolju, njega baš čeka dobitak ili kakav sretan događaj. Naprotiv, smijati se i puniti trbuh slatkim jelima ili uživati u ljubavi, znači da će te snaći tuga, bolest i druge nevolje. Kušat ću te razonoditi lijepim pričama i staračkim bajkama.« I odmah nače kazivati!
Revidirana verzija – Tada, uz djevojčin plač i sama zasuzivši, starica ovako progovori: »Samo hrabro, gospođice moja, i neka te ne plaše prazni besmisleni sni! Ne samo da se slike koje nam san donosi danju drže lažnima, nego i noćna viđenja često proriču baš svoju suprotnost. Tko, na primjer, sanja da plače, da ga tuku, pa čak i kolju, njemu se najavljuju dobitak i povoljan razvoj događaja. Nasuprot tome, smijati se i medenim poslasticama puniti trbuščić ili se u spolnom užitku sjedinjavati znači žalosno srce, bolesno tijelo i navalu drugih nevolja. Ali ja ću tebe zabavnom pripoviješću i bapskom pričicom odmah navesti da zaboraviš brige.« I poče ovakvu priču.
28¶
»Erant in quadam civitate rex et regina: hi tres numero filias forma conspicuas habuere, sed maiores quidem natu, quamvis gratissima specie, idonee tamen celebrari posse laudibus humanis credebantur, at vero puellae iunioris tam praecipua, tam praeclara pulchritudo nec exprimi ac ne sufficienter quidem laudari sermonis humani penuria poterat. Multi denique civium et advenae copiosi, quos eximii spectaculi rumor studiosa celebritate congregabat, inaccessae formositatis admiratione stupidi et admoventes oribus suis dexteram primore digito in erectum pollicem residente ut ipsam prorsus deam Venerem venerabantur religiosis adorationibus.
»U nekom gradu bijahu kralj i kraljica. Oni su imali tri divne kćeri. Ljudi su vjerovali da se starije dvije, premda bijahu preumiljata obličja, ipak mogu obožavati ljudskim hvalama. Ali ljepota najmlađe bješe tolika i tako divna, da se nije mogla ni iskazati ni dostojno proslaviti ljudskim govorom, jer je jezik ljudski za to odveć slabašan. Sabirali se mnogi od građana i nebrojeni došljaci na glas o takvoj ljepoti, i iznenađeni tom neusporedivom ljepotom, primicali su zadivljeni desnicu svojim ustima, stavljali palac nad kažiprst i poštovahu je ovim pokretima kao da je prava božica Venera.
Iamque proximas civitates et attiguas regiones fama pervaserat deam, quam caerulum profundum pelagi peperit et ros spumantium fluctuum educavit, iam numinis sui passim tributa venia in mediis conversari populi coetibus, vel certe rursum novo caelestium stillarum germine non maria, sed terras Venerem aliam, virginali flore praeditam, pullulasse.
Po bližnjim gradovima i pokrajinama brzo se raširio glas, kako je to boginja koju je rodila dubina sinjega mora a odnjihala je rosa pjenastih valova, udostojila svakoga došljaka da može motriti ovo božanstvo koje se nalazi među ljudima; ili da je, opet, neka nova plodnost nebeskih klica oplodila zemlju, a ne more, te je rodila drugu Veneru obdarenu djevičanskim cvatom.
29¶
Sic immensum procedit in dies opinio, sic insulas iam proxumas et terrae plusculum provinciasque plurimas fama porrecta pervagatur: iam multi mortalium longis itineribus atque altissimis maris meatibus ad saeculi specimen gloriosum confluebant: Paphon nemo, Cnidon nemo ac ne ipsa quidem Cythera ad conspectum deae Veneris navigabant. Sacra diae praetereuntur, templa deformantur, pulvinaria proteruntur, caerimoniae negleguntur; incoronata simulacra et arae viduae frigido cinere foedatae. Puellae supplicatur, et in humanis vultibus deae tantae numina placantur, et in matutino progressu virginis victimis et epulis Veneris absentis nomen propitiatur, iamque per plateas commeantem populi frequenter floribus sertis et solutis apprecantur.
Ta se priča sve više širila iz dana u dan. Glas o tomu stigao je i na najbliže otoke, a zatim je i na kopnu išao iz jednoga kraja u drugi. Mnogi se ljudi stjecali iz dalekih zemalja, prevaljujući kopnom i morem da vide to divno čudo svoga vijeka. Nitko više nije plovio na Paf ili Knid, pa čak ni na samu Kiteru da bi promatrao Veneru. Napuštali su njezine svetkovine, hramovi su propadali, njezine žrtvene uzglavnice gazili, svete obrede zanemarivali, kipovi njezini bili su neovjenčani, a napuštene oltare pokrivao je hladan i prljav pepeo. Molitve su ljudi upućivali samo ovoj djevojci, a milost Venerina uzvišenog božanstva iskali su sad od ovog bića u ljudskoj podobi. Kad bi ranim jutrom izašla, ljudi bi žrtvama i gozbama umilostivljali nenazočnu božicu Veneru, a ulicama bi je pratili mnogobrojni ljudi i molili joj se bacajući preda nju vijence i cvijeće.
Haec honorum caelestium ad puellae mortalis cultum immodica translatio verae Veneris vehementer incendit animos, et impatiens indignationis capite quassanti fremens altius, sic secum disserit:
Ovo neumjereno odavanje božanskih časti i štovanje smrtne djevojke, u prave Venere raspali strašni gnjev. Ne mogući stišati svoje zlovolje, ona je dršćući od srdžbe i tresući glavom počela govoriti sama sa sobom:
30¶
'En rerum naturae prisca parens, en elementorum origo initialis, en orbis totius alma Venus, quae cum mortali puella partiario maiestatis honore tractor et nomen meum caelo conditum terrenis sordibus profanatur! Nimirum communi numinis piamento vicariae venerationis incertum sustinebo, et imaginem meam circumferet puella moritura. Frustra me pastor ille, cuius iustitiam fidemque magnus comprobavit Iupiter, ob eximiam speciem tantis praetulit deabus. Sed non adeo gaudens ista, quaecumque est, meos honores usurpaverit: iam faxo huius etiam ipsius illicitae formositatis paeniteat.'
»Što? Zar da ja, roditeljica prirode, ja koja sam stvorila počela, svega svijeta dobrotvorka i mater Venera, zar da s nekom smrtnom djevojkom dijelim časti koje samo meni pripadaju i zar da se moje ime, podrijetlom s neba, pogani zemaljskim gnusom? Zar da neka smrtna djevojka nosi po svijetu moj lik, pa me tako izjednače s mojom dvojnicom, jer istodobno iskazuju Čast i njoj i mom imenu! Zalud me, s moje osobite ljepote, onaj pastir čije je poštenje i pravednost priznao sam Jupiter, više cijenio od velikih božica. Ali, tko god ona bila, neće se dugo radovati prisvajajući časti koje pripadaju meni! Pobrigat ću se već da ona okaje tu svoju bezbožnu ljepotu!«
Et vocat confestim puerum suum pinnatum illum et satis temerarium, qui malis suis moribus contempta disciplina publica, flammis et sagittis armatus per alienas domos nocte discurrens et omnium matrimonia corrumpens impune committit tanta flagitia, et nihil prorsus boni facit.
I zovne odmah svoga sina, onoga krilatoga i prilično drskoga dječaka zla ponašanja, koji se ne osvrće na javni red pa s ognjima i strelicama oboružan, prelijeće noću po tuđim kućama, kvari bračnu slogu i nekažnjeno čini tolika nevaljalstva, a baš ništa dobro.
31¶
Hunc, quamquam genuina licentia procacem, verbis quoque insuper stimulat et perducit ad illam civitatem et Psychen — hoc enim nomine puella nuncupabatur — coram ostendit et tota illa perlata de formositatis aemulatione fabula, gemens ac fremens indignatione, 'Per ego te' inquit 'Maternae caritatis foedera deprecor, per tuae sagittae dulcia vulnera, per flammae istius mellitas uredines, vindictam tuae parenti sed plenam tribue et in pulchritudinem contumacem severiter vindica, idque unum et prae omnibus unicum volens effice: virgo ista amore flagrantissimo teneatur hominis extremi, quem et dignitatis et patrimonii simul et incolumitatis ipsius Fortuna damnavit, tamque infimi ut per totum orbem non inveniat miseriae suae comparem.'
Premda je on već po naravi bio smion i drzak, podbode ga još više riječima, odvede ga u onaj grad, pokaza mu Psihu — ovim se, naime, imenom nazivaše djevojka — ispripovjedi mu svu povijest o utakmici ljepote, pa uzdišući i bjesneći od ljutine reče: »Zaklinjem te vezom materinske ljubavi, slatkim ranama tvojih strijela, medenim žarom tvoga plamena: osveti se posve za svoju roditeljicu, kazni tu prkosnu ljepotu i obrši mi samo ovo jedno, od svega najvažnije: neka se ta djevojka najvatrenijom ljubavlju zaljubi u najgorega čovjeka, komu je Sudbina oduzela čast i očinstvo i zdravlje; u takvu propalicu, da se u svemu svijetu neće moći naći čovjek koji bi mu bio jednak u bijedi.«
Sic effata, et osculis hiantibus filium diu ac pressule saviata proximas oras reflui litoris petit, plantisque roseis vibrantium fluctuum summo rore calcato, ecce iam profundum maris sudo resedit vertice, et, ipsum quod incipit velle, et statim, quasi pridem praeceperit, non moratur marinum obsequium. Adsunt Nerei filiae chorum canentes, et Portunus caerulis barbis hispidus, et gravis piscoso sinu Salacia, et auriga parvulus delphini Palaemon; iam passim maria persultantes Tritonum catervae; hic concha sonaci leniter buccinat, ille serico tegmine flagrantiae solis obsistit inimici, alius sub oculis dominae speculum progerit, curru biiuges alii subnatant. Talis ad Oceanum pergentem Venerem comitatur exercitus.
Tako rekavši, zagrli svoga sina ljubeći ga dugo i žarko, a zatim se uputi bližnjoj morskoj obali o koju su mlatili vali, zagazi ružičastim stopalima u najvišu pjenu nemirnih valova i nađe se na bistru talasu dubokoga mora. U trenuće oka po želji joj se stvori njezina morska pratnja, kao da je to prije bila naložila: tu su Nerejeve kćeri koje pjevaju u zboru i Portun s kuštravom modrom bradom, i Salacija s krilom punim riba, i Palemon, malen kočijaš koji na uzdi vodi dupina, pa četa Tritona koji su na sve strane skakali po moru: jedan je blago trubio na svoju zvučnu školjku, a drugi je držao svilen veo da boginju zaštiti od sunca koje je nemilosrdno žeglo; treći je donosio gospodarici zrcalo, a ostali su plivali pridržavajući njezina kola u koja su bila upregnuta po dvojica. Takva je pratnja išla s Venerom kad se uputi k Oceanu.
32¶
Interea Psyche cum sua sibi perspicua pulchritudine nullum decoris sui fructum percipit. Spectatur ab omnibus, laudatur ab omnibus, nec quisquam, non rex, non regius, nec de plebe saltem cupiens eius nuptiarum petitor accedit: mirantur quidem divinam speciem, sed ut simulacrum fabre politum mirantur omnes. Olim duae maiores sorores, quarum temperatam formositatem nulli diffamarant populi, procis regibus desponsae iam beatas nuptias adeptae; sed Psyche virgo vidua domi residens deflet desertam suam solitudinem, aegra corporis, animi saucia, et quamvis gentibus totis complacitam odit in se suam formositatem.
A Psiha i uza svu svoju ljepotu nije imala nikakva ploda od svoje dike. Svak je promatra s divljenjem, svi je hvale, ali se nitko, ni kralj, ni kraljević, ni bilo tko iz puka ne javi kao prosac želeći da se njom oženi. Svi se dive božanskom liku, ali joj se dive samo kao kipu što je izdjelan vještom rukom. Njezine obje sestre, čiju umjerenu ljepotu svijet nije iznio na glas, već su se bile udale za kraljevske prosce i živjele u sretnu braku, dok Psiha sjedi doma osamljena i neudata, oplakuje svoju samoću i napuštenost, i mrzi svoju ljepotu premda se svima dopadala.
Sic infortunatissimae filiae miserrimus pater, suspectatis caelestibus odiis et irae superum metuens, dei Milesii vetustissimum percontatur oraculum et a tanto numine precibus et victimis ingratae virgini petit nuptias et maritum. Sed Apollo, quamquam Graecus et Ionicus, propter Milesiae conditorem sic Latina sorte respondit:
Jadni otac ove nesretne djevojke posumnja naposljetku da nju možda bogovi ne mrze, pa bojeći se gnjeva višnjih upita za savjet prastaro proročište u Miletu, i molitvom i žrtvama zamoli od toga moćnog božanstva da njegova neljubljena kći dobije muža i da se uda. Tad Apolon, premda Grk i Jonjanin, iz obzira prema piscu Miletskih priča odgovori ovako preko latinskog proročanstva:
33¶
Montis in excelsi scopulo, rex, siste puellam
Ornatam mundo funerei thalami:
Nec speres generum mortali stirpe creatum,
Sed saevum atque ferum vipereumque malum,
Quod pinnis volitans super aethera cuncta fatigat
Flammaque et ferro singula debilitat;
Quod tremit ipse Iovis, quo numina terrificantur,
Fluminaque horrescunt et Stygiae tenebrae.
»Na stijenu visoke gore postavi svoju kćer, o kralju, u raskošnoj opravi za svadbu smrti. I ne nadaj se zetu rođenu od smrtnih ljudi, no strašnu čudovištu, divljem, kao zmija, koje leti na krilima i ne štedi nikoga, svud sve u propast navraća mačem i ognjem. Od njega i sam Jupiter drhti, od njega strepe bogovi, boje se rijeke u donjem svijetu i stigijsko carstvo mraka.«
Rex, olim beatus, affatu sanctae vaticinationis accepto pigens tristisque retro domum pergit suaeque coniugi praecepta sortis enodat infaustae. Maeretur, fletur, lamentatur diebus plusculis: sed dirae sortis iam urget taeter effectus, iam feralium nuptiarum miserrimae virgini choragium struitur, iam taedae lumen atrae fuliginis cinere marcescit, et sonus tibiae zygiae mutatur in querulum Lydii modum, cantusque laetus hymenaei lugubri finitur ululatu, et puella nuptura deterget lacrimas ipso suo flammeo. Sic affectae domus triste fatum cuncta etiam civitas congemebat, luctuque publico confestim congruens edicitur iustitium.
Kralj, nekoć blažen, čuvši to, uputi se mrzovoljan i tužan svomu domu i rastumači svojoj ženi naloge zlokobnoga proročanstva. Više dana bila je žalost, plač i naricanje. Navršavalo se vrijeme za izvršenje onoga što je zla sudbina htjela. Tad su nesretnu djevojku stali pripravljati za svadbu kao za pokop. Plamen zublji biva crn od čađe i trne se pod pepelom, zvuk svadbene frule mijenja se u tužan lidijski napjev, vesela pjesma Himenejeva završuje se lelekom, a udavača velom tare svoje suze. Sav je grad oplakivao tužnu sudbu te kuće i, sjedinjeni u tuzi, građani proglasiše odmah opću žalost.
34¶
Sed monitis caelestibus parendi necessitas misellam Psychen ad destinatam poenam efflagitabat: perfectis igitur feralis thalami cum summo maerore sollemnibus toto prosequente populo vivum producitur funus et lacrimosa Psyche comitatur non nuptias sed exequias suas. Ac dum maesti parentes et tanto malo perciti nefarium facinus perficere cunctantur, ipsa illa filia talibus eos adhortatur vocibus:
Ali nužda da se pokori volji bogova, tražila je da jadna Psiha pretrpi određenu kaznu. U najvećoj žalosti, dakle, pripremiše svečanost pogrebnog pira; povorka krenu uz pratnju svega naroda, a Psiha, sva uplakana, ne ide na vjenčanje, no na svoj pogreb. Jadni njezini roditelji koje je snašlo toliko zlo, otežu izvršiti kleto djelo, ali ih sama kći stane hrabriti ovim riječima:
'Quid infelicem senectam fletu diutino cruciatis? Quid spiritum vestrum, qui magis meus est, crebris eiulatibus fatigatis? Quid lacrimis inefficacibus ora mihi veneranda foedatis? Quid laceratis in vestris oculis mea lumina? Quid canitiem scinditis? Quid pectora, quid ubera sancta tunditis? Haec erunt vobis egregiae formositatis meae praeclara praemia? Invidiae nefariae letali plaga percussi sero sentitis. Cum gentes et populi celebrarent nos divinis honoribus, cum novam me Venerem ore consono nuncuparent, tunc dolere, tunc flere, tunc me iam quasi peremptam lugere debuistis: iam sentio, iam video solo me nomine Veneris perisse. Ducite me, et cui sors addixit scopulo sistite: festino felices istas nuptias obire, festino generosum illum maritum meum videre. Quid differo? Quid detrecto venientem qui totius orbis exitio natus est?'
»Što mučite nesretnu svoju starost dugim plačem? Što svoj život, koji je većma moj nego vaš, umarate stalnim naricanjem? Što zaludnim suzama nagrđujete svoje lice koje ja obožavam? Što razdirete u svojim očima i moj vid? Što čupate svoje sijede vlasi? Što se busate u prsi, u te grudi koje su meni svete? Evo, to vam je divna nagrada za moju čarnu ljepotu! Prekasno ćutite smrtonosnu ranu koju vam je zadala prokleta Zavist! Dok su me narodi i svijet slavili božanskim častima, dok su me svi u jedan glas nazivali novom Venerom, tada vam bješe tugovati, tada plakati, tada me oplakivati kao da sam već upropaštena! Sad ćutim i vidim da sam nastradala samo zbog imena Venerina. Vodite me i postavite na stijenu koju mi je proročanstvo obreklo! Žuri mi se proslaviti svoj sretni pir, hrli mi se vidjeti svoga sretnog muža. Što oklijevam i što izbjegavam sastanak s onim koji je rođen na propast svemu svijetu?«
35¶
Sic profata virgo conticuit ingressuque iam valido pompae populi prosequentis sese miscuit. Itur ad constitutum scopulum montis ardui, cuius in summo cacumine statutam puellam cuncti deserunt, taedasque nuptiales, quibus praeluxerant, ibidem lacrimis suis extinctas relinquentes deiectis capitibus domuitionem parant, et miseri quidem parentes eius tanta clade defessi clausae domus abstrusi tenebris perpetuae nocti sese dedidere.
Tako rekavši, djevojka ušutje i čvrstim korakom umiješa se u narod koji ju je pratio na sprovodu. Sprovod se penjao prema određenom vrhuncu gore. Tu, na najvišem vrhu napuste djevojku, ostave tamo suzama pogašene zublje kojima su svijetlili, pak oborene glave krenu se na put kući. A njezini jadni roditelji, umoreni tolikom nesrećom, zatvoriše se u kuću, u dubok mrak i vječnu noć.
Psychen autem paventem ac trepidam et in ipso scopuli vertice deflentem mitis aura molliter spirantis Zephyri, vibratis hinc inde laciniis et reflato sinu, sensim levatam suo tranquillo spiritui vehens paulatim per devexa rupis excelsae, vallis subditae florentis caespitis gremio leniter delapsam reclinat.«
Psiha je za to vrijeme drhtala od straha i plakala na vrhu litice; tad blag dah Zefira, tiho pireći, zaleprša kreljuti haljine, nadu joj skut, a onda jedva primjetnim kretom i mirnim dahom polako podiže je i prenese preko provalija visoke stijene, spusti je podno u dolinu i nježno je položi u krilo cvatućeg busena.