Croatiae auctorum Latinorum bibliographia: persona mikaljad1e1190

CroALa, 2017-11-18+01:00.

Persona mikaljad1e1190

Mikalja, Jakov 1649

Mikalja, Jakov (Micaglia, Micalia, Giacomo, Jacobus), hrvatski jezikoslovac (Peschici, Italija, 31. III. 1601 – Loreto, Italija, 1. XII. 1654). U isusovački je novicijat u Rimu stupio 1628., u Dubrovniku je 1630–33. u isusovačkoj gimnaziji poučavao gramatiku, zaredio se 1635., potom do 1636. u Rimu studirao teologiju, a od 1637. do 1645. bio je misionar ugl. u Temišvaru, tada pod Osmanlijama, i u Trnavi u Slovačkoj. Do kraja života u Loretu u Italiji obnašao je službu ispovjednika hrv. hodočasnika. Istraživanja su pokazala da je vjerojatno podrijetlom moliški Hrvat, a ne Talijan kako se dugo smatralo. – Objavio je 1637. djelo O temeljima gramatike na ilirski prilagođene (De institutione grammatica pro illyricis accommodata), prvu hrv. obradbu lat. gramatike E. Álvaresa. Iako se autor ne spominje, predgovor, slovopis i pisma iz toga doba dokazuju Mikaljino autorstvo. Mikalja je prvi napisao gramatiku jednoga romanskoga jezika na hrvatskome: Gramatika talijanska u kratko ili Kratak nauk za naučiti latinski jezik. Bio je to ujedno prvi udžbenik stranoga jezika na hrvatskome u nas, kojim su položeni temelji hrv. gramatičkomu nazivlju. Ta je tal. gramatika izišla posebno kao knjižica 1649. i zajedno s hrvatsko-talijansko-lat. rječnikom Blago jezika slovinskoga ili Slovnik u komu izgovaraju se rječi slovinske latinski i dijački (1651). To je gl. Mikaljino djelo, koje se uporabljivalo u vjerskim školama i bilo jezičnim pomagalom isusovačkim misionarima. U tom je trojezičniku prvi put hrvatski polazni jezik. Sadrži 25 000 hrv. riječi, uz opći leksik i raznovrsno nazivlje, mnoga imena i bogatu frazeologiju, te je prvi opsežniji rječnik u nas. Osnovni je leksik štokavski jekavski, s nešto ikavizama i čakavskoga leksika. Rječnik je nastao prema programu katoličke obnove s namjerom stvaranja općega jezika na području tzv. Ilirika i širenja katolicizma u krajevima pod Osmanlijama. Mikalja je dobro poznavao hrvatska knjiž. djela i nar. govore, a posebice B. Kašića i njegove tekstove. Obojica su, kao i drugi misionari koji su proputovali južnosl. područja, zaključila da je »bosanski dijalekt«, odnosno štokavština, najraširenija i stoga najprikladnija za osnovu općega jezika na slav. jugu, ali unatoč tomu da svatko može govoriti kako je naučio: vrjeme, vrime; ja sam učio, ja sam učil. Mikalja je poput drugih starih pisaca uzimao u obzir dotadašnju ukupnu hrv. književnost i hrv. dijalektnu raznolikost te je unosio i bosansku i dubrovačku štokavštinu, pa u svojim djelima ima jekavskih i ikavskih štokavskih, ali i čakavskih riječi, ponešto kajkavskih i posuđenica različita podrijetla. Mikalja je svojim rječnikom uvelike utjecao na potonje leksikografe i učvrstio izbor štokavske dijalektne osnove za budući standardni jezik. Bavio se i usustavljivanjem slovopisa. Raspravu Od ortografije jezika slovinskoga ili načina od pisanja (De orthographia pro lingua illyrica) objavio je u svojoj knjizi Bogoljubna razmišljanja od očenaša (1642) i uz Blago jezika slovinskoga. I u njoj je potvrdio svoj štokavski jekavski izbor, uz prihvaćanje i ikavizama. Zajedno s A. Della Bellom odredio je jednosložan izgovor odraza staroga dugoga jata i time udario temelje današnjoj hrv. fonološkoj normi. HE

ID

Auctoritas VIAF: 170818363

Opera

Numero: 2

opusid22023262 Blago jezika slovinskoga illi Slovnik u komu isgovarajuse rjeci slovinske latinski i diacki.Thesaurus linguae Illyricae sive dictionarium Illyriricum in quo verba Illyrica Italice et latine redduntur. Labore p. Jacobi Micali soc. Jesu : collectum.
opusid22023348 Gramatika talijanska /latinska!/ kratka iliti Kratak nauk za naučiti latinski jezik