Croatiae auctores Latini DB - persona kanizlicd1e796

Kanižlić, Antun 1780

KANIŽLIĆ, Antun (Kanislich, Kanislić; Ante, Antonius), pjesnik i vjerski pisac (Požega, između 5. i 9. XI. 1699 — Požega, 24. VIII. 1777). U maticu krštenih upisan 20. XI. 1700, ali prema njegovoj je izjavi u 12 trogodišnjih isusovačkih shematizama (1723–70) navedena uvijek godina rođenja 1699, a nadnevci 5, 6. ili 9. XI. Nižu gimnaziju završio u Požegi, humaniora u Zagrebu 1714. te stupio u Družbu Isusovu. U Leobenu 1716–17. ponovio humaniora, u Grazu 1718–21. slušao filozofiju i 1725–26. teologiju, koju je 1726–29. nastavio u Trnavi, gdje je 1728. zaređen za svećenika. Bio je gimnazijski profesor u Varaždinu 1717–18, 1724–25. i Zagrebu 1721–24, propovjednik i katehist u isusovačkim kolegijima i misijama u Pečuhu 1730–31, 1745–47, Zagrebu 1731–33, 1739–40, Požegi 1733–37, 1743–45, 1747–48, Osijeku 1737–39, Petrovaradinu 1740–41. i Varaždinu 1748–52, često i »praefectus scholarum«. God. 1752. vratio se u Požegu i do kraja života bio predsjednik biskupskoga konzistorija. Prema oporučnoj želji (Gradski muzej Požega, sign. 463), pokopan je u požeškoj crkvi sv. Lovre. — Po uzoru na starije slavonske vjerske pisce, isprva objavljivao vjersko-prosvjetiteljska djela: katekizme (Obilato duhovno mliko, 1754; Mala i svakomu potribna bogoslovica, 1760) i molitvenike s poukama i pjesmama (Bogoljupstvo na poštenje svetoga Franceška Saverije, 1759; Utočište Blaženoj Divici Mariji, 1759; Primogući i sardce nadvladajući uzroci, 1760; Bogoljubnost molitvena, 1766). Napisana i nekoliko godina prije tiskanja, dijelom izvorna, dijelom prerađena, zbog mnogobrojnih im je intervencija teško prepoznati izvornik. Kako zbog izrazitih teoloških značajka sva nisu bila dovoljno razumljiva širemu krugu čitatelja, nisu doživjela recepciju i popularnost Male bogoslovice i Bogoljubnosti molitvene. U molitvenicima se po književnoj vrijednosti izdvaja liturgijska lirika (tradicionalne pučke crkvene pjesme, preradbe ili prijevodi, autorski radovi), najčešće u katrenima s rimom abab ili sestinama s rimom ababcc, naslijeđenima od dubrovačkih pisaca. Autorske pjesme odlikuje barokno poimanje i prikazivanje božanske ljubavi, a čest su im motiv svetci Družbe Isusove (Ignacije Lojolski, Franjo Ksaverski, Alojzije Gonzaga). Osobito se ističu Pripovijest o mladiću Urbanu (u izvorniku bez naslova) i Pisma od svetoga Alojzija (obje u Primogući i sardce nadvladajući uzroci), ispjevane u ukršteno vezanim osmeračkim katrenima, osim proznih dijelova i četvrtoga dijela Pripovijesti. Izdvaja ih i K. navodeći u Pridgovoru da su »jedna, i druga načinom osobitim složena«, misleći pritom na njihov kićeni stil, kojim se »more lipše ukazati istina«, a u Pripovijesti i na dvije različitim stihovima (3 do 16 slogova) oblikovane slike (svjetiljka i vrh strjelice okrenut prema gore), u kojima jednostavnim jezikom (rijetke pjesničke figure) i vizualno (carmina figurata) ukratko ponavlja radnju, inače baroknim izrazom bogata i mjestimično teže razumljiva teksta (anđeo Urbanu pokazuje pravi put, susret s Isusom, preobraćenje). U prerađenom (Važni uzroci, 1864) i u kritičkom izdanju (Pjesme Antuna Kanižlića, 1940) takav je grafički oblik pjesme izgubljen, a narušen joj je i stil. Vrlo je vjerojatno da su neke njegove pjesme tiskane u Bogoljubnim pismama (Trnava 1736) J. Muliha (F. Fancev, T. Matić), a sigurno je da su mnoge uvrštene u popularni zbornik M. Jaića Vinac bogoljubnih pisamah (Budim 1830) te uz neznatne promjene i do danas sačuvane. Najopsežnije Kanižlićevo djelo, Kamen pravi smutnje velike (1780), napisano u 11 dijelova podijeljenih na poglavlja, teološka je i crkvenopovijesna rasprava o uzrocima crkvenoga raskola. Nastala je kao odgovor na knjigu Petra skandalu (Leipzig 1718) cernikijanskoga episkopa Ilije Minijatisa, ali i kao svjedočanstvo doba u kojem se zagovarala unija Katoličke crkve i nekih pravoslavnih crkava. U kronološki iznesenim događajima prati se odnos tih crkava od patrijarha Ignacija (IX. st.) do pokušaja ujedinjenja na Firentinskom koncilu te povijest Istočne crkve i nakon 1439. Za raskol K. optužuje Grke, tj. carigradskoga patrijarha Focija, ispričavajući se drugim pravoslavnim slavenskim narodima, koji nisu »ni rodom, ni ćudi Grci«, već »plemeniti list slavne ilirijanske gore«. Znanstveno pisana, rasprava otkriva autorovu erudiciju i poznavanje tematike. Polemična je, mjestimice sarkastična tona, osobito kad se spominju Minijatis i Focije, kojemu pjesnik sastavlja nadgrobnicu, za koju I. Scherzer kaže kako »veoma moramo žaliti, da je iz pera Kanižlića izašla«. Za tisak ju je priredio J. Barjaktari, no nije sigurno je li on i autor posljednjih petnaestak stranica, jer se iz oporuke datirane 15. VIII. 1777 (Barjaktari je jedan od izvršitelja) saznaje da knjiga nije bila dovršena. Posmrtno je tiskana i Kanižlićeva religiozna poema Sveta Rožalija panormitanska divica (1780), njegovo najuspjelije djelo. Sadržajno je slična (duhovno preobraćenje, mjesto je kajanja špilja, vizije Isusa i shvaćanje Božje ljubavi kao najveće čudo) baroknim plačevima I. Gundulića (Suze sina razmetnoga) i I. Đurđevića (Uzdasi Mandalijene pokornice), no od njih ponajviše odstupa većim opsegom, složenijom kompozicijom i većom sklonošću alegoriji. Sastoji se od četiriju zamršenih i epizodama razvučenih dijelova u epistolarnoj formi; djevojka Rožalija kroz pismo (»knjigu«) iznosi roditeljima svoj život prije i nakon obraćenja. Stih je pretežno dvostruko rimovani dvanaesterac, dok su u treći dio poeme, napučen alegorijama i tematski izvan osnovne priče, umetnute pjesme (Pušite hitri, u jadra, vitri; Beri vilo, beri brate; Hodi, trudi, nemoj stati; Kao vruć jelin, Bože mili), od kojih su tri u sestinama nejednaka metra, a zadnja u osmeračkim katrenima. Uz nedvojben utjecaj dubrovačkih barokista, na koje se K. inače žanrovski, stihovno-strofički i stilski ugledao, Sveta Rožalija poetološki se naslanja i na rokoko stil (M. Peić) te srednjovjekovnu alegoriju (Z. Kravar), a drži se da joj uzore treba tražiti i u isusovačkoj literaturi, osobito u pjesničkoj zbirci Trutznachtigall F. Speea von Langenfelda (D. Prohaska). Ispravljenu od tiskarskih pogrješaka i krivo postavljenih naglasaka te »uz preporuku da bude filozofima ogled poeme izvedene prema zakonima estetike«, uvrstio ju je 1817. M. P. Katančić u latinski spis De poesi Illyrica libellus (Franjevački samostan u Požegi), no u objavljenu je i prevedenu izdanju (Knjižica o ilirskom pjesništvu, 1984) izostavljena. I. Krizmanić preveo ju je u metru izvornika 1831. na kajkavski (Zbirka rukopisa NSK, sign. R 3522), potom slobodnije na njemački jezik (Arhiv HAZU, sign. XV, 28/III,15), a u njezinu drugom izdanju 1863. zbog izražene je cezure na sredini stiha M. Kraljević dvanaesterce tiskao kao šesterce. K. je napisao i rječnik, rukopis kojega nije sačuvan. Stariji proučavatelji spominju i neka druga, danas nepoznata djela (Dika Gospe, molitvenik Ključevi raja, spis Uzroci s kriepostima i podpomoćama za ljubiti gosp. Isukrsta spasitelja našega), a novija istraživanja (Zlata Šundalić, 2003) pokazuju da bi Nauk karstjanski (Zagreb 1762) mogao biti drugo, do sada nepoznato izdanje Male bogoslovice. V. Basile izdao mu je prerađeni molitvenik Primogući i sardce nadvladajući uzroci (1864) te Kratka promišljanja kao dodatak četvrtomu izdanju knjige Bartola Baudranda Razmišljaj ovo dobro (1865). Skrbeći o đačkom kazalištu zagrebačkoga kolegija, K. je šk. god. 1721/22. režirao te vjerojatno i sastavio dramu Pro Deo et Rege, sive Croatiae semper in Deum fides, fidelitasque pro domo Austriae, 1722/23. Exilium Melancholiae ex Utopia, a 1723/24. vodio recital. Posvećujući pozornost jeziku, protivio se utjecaju neslavenskih jezika, osobito turskoga, pa iako se pod utjecajem svojega lokalnoga govora i školovanja i sam služio tuđicama, često je uz njih donosio čitatelju poznate sinonime. Pisao je štokavskom ikavicom, jezikom nastalim na temelju posavskoga govora, svjesno ga obogaćujući južnohrvatskom i kajkavskom književnom tradicijom. Osobito je nastojao oko nazivlja kako bi se hrvatskim jezikom mogla pisati i znanstvena djela. No nazivlje, ponajprije teološko, nije stvarao sam nego ga je, kao i druge potrebne riječi, preuzimao iz »različitih knjiga iliričkih« (B. Kašić, J. Mikalja, A. Jambrešić, A. Della Bella, I. Belostenec) ili je prema njima stvarao prevedenice. U složenu i raznoliku grafijskom sustavu onoga doba pisao je prema početnicama (abecevice) što su ih isusovci izdavali i dijelili za opismenjivanje puka u požeškom kraju. Stvarajući u ozračju društvene nerazvijenosti i neprosvijećenosti svojega poslijeturskoga zavičaja, K. je i poučno-odgojnom i literarnom sastavnicom svojega opusa znatno pridonio njegovu duhovnomu i kulturnomu razvoju. U korpusu hrvatske književnosti glavni je slavonski predstavnik njezine barokne sastavnice. Jedan je od likova u povijesnom romanu Kapitanova kći J. E. Tomića (Zagreb 1884). DJELA: Obilato duhovno mliko. To jeʃt: Nauk kerstianski illiricskoj, illiti slovinskoj dicsici darovan od nyih excellencie, prisvitloga, i priposctovanoga gospodina gospodina Francescka Thauszy, po Boxjoj, i Apoʃctolske stolice milloʃti biskupa zagrebacskoga. Pritiskano u Zagrebu po Antunu Reineru Hervatskoga Kralyestva pritiskaru, 1754. — Bogolyubstvo na poʃctenye svetoga Francescka Saverie, Druxbe Isusove. Pritiskano u Trnavi, 1759. — Utocsiscte Blaxenoj Divici Marii ugodno, i prietno a nami velle koriʃtno, i potribito. Na posctenye Gospe Almascke, Majke od Utocsiscta nazvane. U Mnecih, pritiskano od Antona Bassanesa, 1759. — Mala i svakomu potribna bogoslovica. To jest Nauk kerstjanski u tri skule razdilyen, s obicsajnima molitvami, i pismami, za dicu, koja igyu u skulu od nauka kerstjanskoga. Pritiskana u Ternavi (1760, 17622), 17643, 17664, 17735. — Primoguchi i sardce nadvladajuchi uzroci. Pritiskano u Zagrebu, od Cajetana Franc. Härl, 1760, Požega 1864 (prerađeno izd. Važni uzroci s kojih Gospodina Isukrsta Spasitelja našega nada sve ljubiti moramo i njeka spasonosna sredstva kojimi se ova ljubav probuditi može). — Bogolyubnost molitvena, na poctenye Prisvete Troice jedinoga Boga, Blaxene Divice Marie, i svetih, s-razlicsitimih naucih, i iʃtomacsenyem svetih obicsajah cerkvenih. Sloxena, i prikazana svetomu Alosii Druxbe Isusove ispovidniku. Pritiskana u Ternavi, 1766, Budim 1794, Utištaonica Antuna Luigia Battare, Zadar 1806, Budim 1813, Zagreb 1893 (Pobožnost molitvena na slavu Presvetoj Trojici jedinomu Bogu i na čast Blaženoj Djevici Mariji i svetima, prema budimskom izd. priredio F. Iveković). — Kamen pravi smutnye velike illiti Pocsetak, i uzrok istiniti rastavlyenya Cerkve istocsne od Zapadne. U Osiku kod Ivana Martina Divalta, 1780. — Sveta Roxalia panormitanska divica nakichena, i izpivana po Antunu Kanislichu Poxexaninu. U Becsu, pritiskana s’ od Ghelena slovih, 1780 (pretisak Vinkovci 1990), Požega 1863, Vinkovci 1994, 1996; Klasici hrvatske književnosti, 1 (CD). Zagreb 1999. — Kratka promišljanja. Molitve o. Antuna Kanižlića Druž. Isus. s’ apoštolstvom molitve za katolička poslanstva po Slovincih na jugu. U: B. Baudrand, Razmišljaj ovo dobro. Rim 18654. — Pjesme Antuna Kanižlića, Antuna Ivanošića i Matije Petra Katančića. Stari pisci hrvatski, 26. Zagreb 1940, 1–144. — Izabrana djela. Vinkovci 2000. LIT.: A. Rumpler (A. R.): Na uspomenu Antunu Kanisliću. Zagrebački katolički list, 4(1852) 45, str. 353–356. — J. Forko: Crtice iz »slavonske književnosti« u 18. stoljeću. Izvješće o Kralj. velikoj realci u Osieku koncem školske godine 1883/4. Osiek 1884, 8–23. — M. St. Čaz. kan.: »Kanižlićeva Molitvenica«. Katolički list, 44(1893) 32, str. 257–261. — S.: »Kamen pravi smutnje«. Hrvatska, 9(1894) 2, str. 1. — I. Scherzer: A. Kanižlića »Sv. Rozalija« i »Kamen pravi smutnje«. Nastavni vjesnik, 3(1895) str. 201–217. — J. Predragović: Dvjestogodišnjica Kanižlićeva. Vrhbosna, 14(1900) 22, str. 383–387; 23, str. 402–405; 24, str. 430–433. — J. E. Tomić: Kanižlić i njegovo doba. Narodne novine, 66(1900) 6, str. 1–2; 7, str. 1–2; 8, str. 1–2. — I. Milčetić: Rajska ptica. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1904, 9, str. 1–4. — J. Predragović: Sv. Franjo Ksaverski i Kanižlić. Vrhbosna, 20(1906) 5/6, str. 95–96. — B. Vodnik (B. Drechsler): Slavonska književnost u XVIII. vijeku. Zagreb 1907, 9–22. — K. Šegvić: Književnost s ovu stranu Velebita. Pučka prosvjeta, 2(1908) 12, str. 178–179. — D. Prohaska: Ignjat Đorđić i Antun Kanižlić. Rad JAZU, 1909, 178, str. 192–224. — B. Vodnik: Povijest hrvatske književnosti, 1. Zagreb 1913. — J. Kempf: Oporuka O. Antuna Kanižlića. Hrvatska prosvjeta, 2(1915) str. 122–124. — F. Fancev: Isusovci i slavonska knjiga XVIII. stoljeća. Jugoslavenska njiva, 6(1922) 3, str. 181–193; 5, str. 365–380; 6, str. 455–462. — Isti: Kanislich = Kanižlić. Ljetopis JAZU, 1923, 37, str. 102–104. — M. Vanino: Ante Kanižlić (1777). Biografski podaci. Vrela i prinosi, 1934, 4, str. 84–93. — T. Matić: »Abecevica« iz XVIII. vijeka za analfabete u požeškom kraju. Ibid., 1938, 8, str. 103 –107. — Isti: Život i rad Antuna Kanižlića. U: Pjesme Antuna Kanižlića, Antuna Ivanošića i Matije Petra Katančića. Stari pisci hrvatski, 26. Zagreb 1940, str. XIII–XLI. — I. Medved: Jedna uspomena na hrvatskoga pisca isusovca o. Antuna Kanižlića u osječkoj Tvrđavi. Osječki zbornik, 1(1942) str. 56 –59. — Kanižlićeva ulica. Hrvatska rieč, 2(1943) 9, str. 2. — M. Kombol: Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda. Zagreb 1945. — T. Matić: Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije Preporoda. Zagreb 1945. — K. Georgijević: Hrvatska književnost od XVI do XVIII stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni. Zagreb 1969. — M. Belić: »Prva od Isukrsta odkupljena«. Misli Antuna Kanižlića (1699–1777) o otkupljenju Presvete Djevice. Kačić, 3(1970) str. 77–86. — M. Peić: Barok i rokoko u djelu Antuna Kanižlića (1699–1777). Rad JAZU, 1972, 365, str. 5–133. — J. Vončina: Jezik Antuna Kanižlića. Ibid., 1975, 368, str. 5–172. — M. Belić: Antun Kanižlić (1699–1777). Uz dvjestagodišnjicu njegove smrti. Obnovljeni život, 32(1977) 4, str. 299–332. — D. Jelčić: Vallis aurea. Zagreb 1977, 9–20. — P. Pavličić: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti. Split 1979, 105–128. — M. Belić: Tko je napisao »Obilato duhovno mliko«. Vrela i prinosi, 1982, 13, str. 155–163. — M. Korade: Misionar i kulturni radnik isusovac Vinko Basile (1811.–1882). Ibid., str. 127–129. — M. P. Katančić: Knjižica o ilirskom pjesništvu izvedena po zakonima estetike. Osijek 1984, 112–113, 124–125, 148–156, 169–177, 197–198. — M. Peić: Slavonija – književnost. Osijek 1984, 112–117. — M. Belić: Paralelizam između Isusa i Marije kod Antuna Kanižlića. U: Mundi melioris origo. Marija i Hrvati u barokno doba (zbornik). Zagreb 1988, 128–149. — J. Bratulić: Antun Kanižlić. Život i djelo. U: Sveta Roxalia panormitanska divica. Vinkovci 1990, 133–160. — Z. Šundalić: Kanižlićeva »Sveta Rožalija« kao varijanta hrvatskoga književnog baroka. Revija, 30(1990) 6, str. 612–623. — M. Belić: Uspjesi i neuspjesi Antuna Kanižlića (1699–1777) u pokušajima visoke popularizacije filozofskih misli. Filozofska istraživanja, 12(1992) 2(45), str. 347–366. — Lj. Kolenić: Pogled u frazeologiju Kanižlićeve »Rožalije«. Filologija, 20 –21(1992–93) str. 215–219. — Z. Kravar: Barok u staroj slavonskoj književnosti. Književna revija, 32(1992) 3/6, str. 195 –231. — Lj. Kolenić: Frazeologija u Kanižlićevim Molitvenicima. Fluminensia, 5(1993) 1/2, str. 159–162. — Z. Kravar: Nakon godine MDC. Dubrovnik 1993. — (Prilozi Z. Kravara, Z. Šundalić, B. Brlenić-Vujić, M. Tatarina, J. Vončine, V. Rišner): Ključevi raja (zbornik). Zagreb 1995, 207–266, 303–327. — M. Tatarin: Kanižlićeva Sveta Rožalija i metametrički aspekti stiha i oblika. Umjetnost riječi, 39(1995) 2, str. 105–126. — Isti: Kako su se u Slavoniji u 18. stoljeću prepjevavali psalmi. Dani hvarskoga kazališta, 22. Split 1996, 229–246. — D. Fališevac: Kaliopin vrt. Split 1997. — D. Jelčić: Povijest hrvatske književnosti. Zagreb 1997. — D. Zečević: The Polemical Popular Literary Edifying Text by Antun Kanižlić about Focius as the Cause of the Church Schism, in the Book: The Real Stumbling-block of Great Discord (Osik 1780). Narodna umjetnost, 34(1997) 1, str. 179–200. — D. Marković: Peićev barok i rokoko. Forum, 38(1998) 11/12, str. 1708–1745. — J. Ostić: Antun Kanižlić. Slavonski narodni kalendar, 1998, str. 75–78. — A. Jembrih: Krizmanićeva Sv. Rožalija. Hrvatsko zagorje, 9(2003) 2, str. 231–249. — Z. Šundalić: Studenac nebeski. Molitvenici u hrvatskoj književnosti od 16. do kraja 18. stoljeća (s posebnim osvrtom na Antuna Kanižlića). Split 2003, 46–48, 272–318, 327–386, 417–447. — S. P. Novak: Povijest hrvatske književnosti, 1. Split 2004. — M. Šicel: Povijest hrvatske književnosti XIX. stoljeća, 1. Zagreb 2004. Ankica Šunjić (2009) HBL Ankica Šunjić (2009)

ID

`Auctoritas`	VIAF: 52084465

Opera

Numero: 1

opusid21992515 Kamen pravi smutnje velike ... Po m.p. Antunu Kanislichiu

Croatiae auctorum Latinorum bibliographia: persona kanizlicd1e796

Persona kanizlicd1e796

Opera

ID

Opera