Persona grisogonod1e592

Grisogono, Lovro 1646

GRISOGONO, Lovre (Lavrentius Chrisogonus Spalatensis; Grisogon, Grizogono; Lovro), teološki pisac (Split, 18. IV. 1590 — Trst, 24. III. 1650). Sin pukovnika Ivana iz splitskoga plemićkoga roda. Posredovanjem Splićanina isusovca Ljudevita Lukarića dovršio je humanističke nauke u Ljubljani. U Družbu Isusovu stupio je 8. XI. 1607. u Brnu. Nakon dvogodišnjega novicijata nastavio je školovanje u Olomoucu, gdje je tri godine slušao filozofiju. God. 1613/14. poučavao je u isusovačkoj gimnaziji u Zagrebu. Potom je četiri godine slušao teologiju u Grazu (1615–19). Svečane zavjete položio je u Beču 20. IV. 1625. Od 1627. bio je prvi superior isusovačke rezidencije, a od 1628. Kolegija u Rijeci, utemeljena njegovim zauzimanjem i zauzimanjem Mucija Vitelleschija, generala Družbe Isusove te potporom kralja Ferdinanda II, koji se 1625. odrekao polovice desetine Rijeke i gradskoga područja. Uz rezidenciju, koja je djelovala od 1627, u studenome iste godine počinje s radom i gimnazija, za koju je G. uspio 1629. osigurati prikladnije prostorije, a za kolegij, namjesto prvotne crkve sv. Roka, crkvu sv. Tri Kralja. Pribavio je zakladu dobrotvorke grofice Uršule Thonhausen, koja je darovnicom iz 1630. poklonila Riječkomu kolegiju posjed Kastav (Mošćenice i Veprinac), što mu je osiguralo mogućnost samostalnoga djelovanja i financiranja. Njegove je polaznike kralj Ferdinand II. izjednačio 1633. u pravima i povlasticama sa studentima europskih sveučilišta, pa se ta godina uzima godinom utemeljenja Sveučilišta u Rijeci. G. je u tom gradu osnovao i dvije kongregacije – đačku od Pohoda Bl. Djevice Marije uz crkvu sv. Roka (1628/29) i kongregaciju Žalosne Gospe za talijanske građane. U pol. 1631. premješten je u Loreto, gdje je u Hrvatskome kolegiju bio hrvatski ispovjednik, a 1633–36. rektor. God. 1639. predavao je moralnu teologiju na Isusovačkome sveučilištu u Grazu te ujedno obranio doktorat iz filozofije. Potom je godinama ravnatelj školâ, crkveni katehist i propovjednik na hrvatskome i talijanskome jeziku u Kastvu, Senju, dalmatinskim gradovima te izvan Hrvatske. Posljednje desetljeće proveo je u Zagrebu (1640–44), Beču (od 1645) i djelomično u Trstu, gdje je 14. XII. 1649. sastavio svoju duhovnu oporuku (latinski izvornik i hrvatski prijevod objavio J. Predragović). — Napisao je na latinskome opsežno djelo (više od 3000 str.) o Majci Božjoj Mundus Marianus u tri knjige. Prve dvije dovršio je u Zagrebu 1642, odn. 1644, a treću nastavio pisati u Beču. Za njegova života tiskana je samo prva knjiga (1646, Maria speculum mundi archetypi seu divinitatis), drugu je pripremio za tisak, a izišla je godinu dana nakon njegove smrti (1651, Maria speculum mundi coelestis), dok je treću izdalo Isusovačko sveučilište u Grazu (1712. Maria speculum mundi sublunaris). To je jedno od najcjelovitijih djela s područja mariologije, svojevrsna enciklopedija o Majci Božjoj (A. Katalinić). G. u njem raspravlja i o prirodoznanstvenim pitanjima (kozmologija, astronomija), zastupajući peripatetičku prirodnu filozofiju. Prema novijim ocjenama time je htio istaknuti da Bogorodica izražava vlastitosti pojavnoga svijeta (Ž. Dadić). U svom djelu na više mjesta spominje nekad slavnu Kraljevinu Hrvatsku, ističe tradiciju Marijina štovanja te navodi sva Gospina svetišta u domovini uz Marulićeve stihove. Odlomak iz druge knjige o Majci Božjoj Remetskoj i svetištu u Remetama pretiskao je A. Eggerer u svom djelu Pharmacopaea coelestis (Graz 1672, str. 5), a u novije doba L. Rusan (Gospa Remetska, Zagreb 19262) i P. Grgec (Hrvatski Job, Zagreb 1932). Sve tri knjige sačuvane su u Hrvatskoj samo u Knjižnici Arheološkoga muzeja u Splitu. DJELA: Mundus Marianus, 1. Viennae Austriae, Typis Matthaei Cosmerovii in Aula Coloniensi, 1646; 2. Patavii, Sumptibus Iunctarum et Ioan. Jacobi Hertz, 1651; 3. Augustae Vindelicorum, Impensis Philippi Jacobi Veith, Bibliopolae Graecensis et patrum, 1712. LIT.: A. Ciccarelli: Opuscoli riguardanti la storia degli uomini illustri di Spalato, e di parecchi altri Dalmati. Ragusa 1811, 22. — F. Carrara: Uomini illustri di Spalato. Spalato 1846, 5–6. — Š. Ljubić: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia. Vienna—Zara 1856. — S. Ferrari-Cupilli: Cenni biografici di alcuni uomini illustri della Dalmazia. Zara 1887, 86. — A. de Backer i C. Sommervogel: Bibliothèque de la Compagnie de Jésus, 2. Bruxelles —Paris 1891, str. 1166; 9. 1900, str. 42. — M. Alačević: Njekoliko riječi o Isusovcu Lovri Grisogonu, plemiću spljetskomu. Bullettino di archeologia e storia Dalmata, 16(1893) 3, str. 3–4. — J. Predragović: Lovro Grizogon i njegov »Mundus Marianus«. Vrela i prinosi, 1938, 8, str. 51–73. — T. Blažeković: Naučna biblioteka na Rijeci. Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 3(1954) 1/4, str. 1–15. — O. Grisogono: Die Chronik meiner Familie. Wien 1955, 37–38. — A. Katalinić: Lovro Grizogon – veliki hrvatski mariolog. Kačić, 4(1971) str. 15–23. — Isti: Veliki hrvatski mariolog Lovro Grizogon. Zagreb 1971. — M. Pandžić: Počeci sveučilišta u Rijeci. Dometi, 6(1973) 1/2, str. 29–37. — U službi čovjeka, zbornik. Split 1987, 265–282. — M. Vanino: Isusovci i hrvatski narod, 2. Zagreb 1987. — M. Korade: Isusovci i hrvatski narod nekad i danas. U: C. de Dalmases, Sveti Ignacije Loyolski. Zagreb 1989, 240. — Ž. Dadić: Prirodoznanstvena dostignuća hrvatskih isusovaca. Isusovci u Hrvata (zbornik). Zagreb 1992, 19. — M. Vehovec, D. Juretić i M. Juretić: Lovro Grisogono – osnivač i prvi rektor isusovačkog kolegija u Rijeci. Fluminensia, 6(1994) 1/2, str. 15–22. Miro Juretić (2002) HBL Miro Juretić (2002)

ID

Auctoritas

VIAF: 42180479

Opera

Numero: 1

opusid21970203