Croatiae auctorum Latinorum bibliographia: persona frankop04

CroALa, 2017-11-18+01:00.

Persona frankop04

Frankopan Ozaljski, Bernardin Bernardin Frankapan Bernardinus de Frangepanibus oko 1453. 14xx_3_third oko 1529.

LHP

Hrvatska, Venecija, Nürnberg govor Proza

FRANKAPAN, Bernardin Ozaljski (de Frangepanibus; Bernardinus), knez (?, 1453 — ?, prije 5. VI. 1530). Sin Stjepana III (II) i Ižote d’Este. Odgajan je u obitelji modruškog podknežina M. Oštreharića. Otac ga je 1469. poslao na dvor cara Fridrika III. u Graz. S carem je 1470. boravio u Ljubljani i u Koruškoj. Poslije je bio pristaša kralja Matije Korvina. U poslanstvu je što je 1476. iz Napulja dovelo Korvinovu drugu ženu Beatricu, kćer kralja Ferdinanda I, koji je Bernardina imenovao vitezom. Oženio je Beatricinu rođakinju princezu Lujzu Aragonsku. Tih godina s ocem ratuje za Korvina po Fridrikovoj Kranjskoj, ali, na putu snaženja kraljevske vlasti, Korvin je svejedno poharao Vinodol i 1480. pridonio da frankapanski Krk postane mletački; tako Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo gubi svoj zadnji otok na Jadranu. Stjepan III (II) je za sebe i Bernardina 1481. ipak uspio dobiti kraljevu potvrdu posjeda za gradove i kaštele Modruš, Tržac, Vitunj, Plasi, Ključ, Ozalj, Ribnik, Dubovac, Zvečaj, Grobnik, Vinodol (Grižane, Belgrad, Kotor), Drivenik i Hreljin te luku Bakarac. Nakon dvije godine Bernardin se osobito istaknuo u bitki na Uni (6. XI. 1483) u kojoj su Turci poraženi; pohvalio ga je suvremeni kroničar Jakov Unres, a potom u XVI. st. i hrvatski ljetopisac I. Tomašić. Veze s kraljem Matijom, koji mu je 1488. potvrdio njegove posjede, Bernardin je učvrstio i zarukama svoje kćeri Marije Magdalene s kraljevim rođakom Matyásom Pongráczom de Dengeleghy, sinom erdeljskog vojvode. Bernardinova kći Beatrica udala se 1496. za hercega i bana Ivaniša Korvina, kći Veronika za Grgura Štefkovića, a njezina sestra Ižota za Istvána Perényja. Dogovoreno je i da Bernardinovi sinovi budu odgajani u Ostrogonu, uz kraljičina rođaka, nadbiskupa, te u Ferrari. Kada je kralj Matija 1490. umro u Beču, Bernardin je bio u njegovoj pratnji. U dinastijskim borbama nakon kraljeve smrti na strani je njegova sina Ivaniša Korvina, ali se poslije priklonio kralju Vladislavu II; bio je potpisnik povelje kojom su hrvatski i slavonski staleži na zasjedanju zajedničkog ugarsko-hrvatskog sabora u Budimu od 2. II. do 7. III. 1492, prihvatili odredbe Požunskog mira iz 1491 (potvrda 1492). Srodstvo s vladarskim i banskim kućama utjecalo je na Bernardinov ugled, ali mu nije olakšalo život. Borba za povrat Senja, koji je 1469. Frankapanima oteo kralj Matija, bitno obilježava njegovo djelovanje. Vraćanje bogatoga grada i njegova područja iz više razloga nisu dopuštali vladari, banovi, Mleci, papa i ostali Frankapani, iako je Bernardin namjeravao znatne senjske prihode u prvome redu upotrijebiti za stvaranje obrambenoga područja protiv Turaka, poput onoga koji je kralj Matija učinio stvaranjem Senjske kapetanije. Turci od početka 1460-ih sustavno pustoše frankapanska imanja, napose Bernardinova, koja su najbogatija te na najkraćem putu za prodore u Kranjsku, Austriju, Istru i Furlaniju. U borbama u Hrvatskoj i Bosni Bernardin sudjeluje od 1470-ih gotovo do kraja života. Uz bana M. Gereba i despota Vuka Grgurevića Brankovića 1483. te 1491. nanio je teške udarce Turcima. Bernardin, kao i cijela Hrvatska u stalnoj je obrani i povlačenju, napose od 1493. kada se jedva spašava s Krbavskoga polja i kada je konačno slomljena hrvatska plemićka vojska. Turci stižu do Bakra i Grobnika. Modruš moraju napustiti Bernardin (gradi kaštel u Ogulinu) i biskup Kristofor (seli u Novi Vinodolski), znatan dio podanika odveden je u tursko roblje ili pobijen, a dio se preselio čak u Italiju. S obzirom na to da je pomoć kršćanske Europe i hrvatsko-ugarskog dvora minimalna, Bernardin s I. Karlovićem i N. Zrinskim pomišlja na podređivanje Turcima. Ipak, iako je već bez novca, odbija povoljne turske ponude. Nakon što je kralj Vladislav II. počeo 1504. pobolijevati a iste godine u listopadu umro Ivaniš Korvin, nastojao je Bernardin osigurati hrvatsko-ugarsko prijestolje svom unuku Krsti, sinu kćeri Beatrice i Ivaniša Korvina; za to je tražio i potporu Mletaka. Međutim, dječak Krsto uskoro je umro (17. III. 1505). Ratovi u Istri, na strani Cambraiske lige protiv Mletaka, u kojima je ratovao i njegov sin Krsto I. Brinjski, dodatno su ga siromašili. Stoga se povezuje s I. Zapoljom, erdeljskim vojvodom, koji je na sličan način ugrožen od Turaka, ali još ima znatnu materijalnu i vojnu snagu. Nije uspio dobiti pomoć za Hrvatsku 1522. ni osobnim istupom pred vijećem i duždem Grimanijem u Veneciji, ni pred njemačkim državnim saborom i nadvojvodom Ferdinandom Habsburgovcem u Nürnbergu. Drži se da je tada prvi istaknuo Hrvatsku kao »antemurale christianitatis« (hrvatski prijevod N. Žica objavljen u Obzoru, 1932, 291 i u zbirci Govori protiv Turaka, 1983, 343–344). U dinastijskim borbama, nakon sloma ugarske vojske na Mohačkom polju 1526, s Krstom I. i dijelom hrvatskog plemstva bira 1527. za kralja Zapolju. Protivnik je nadvojvode Ferdinanda, koga 1527. izabire drugi dio hrvatskog plemstva za kralja, i nakon Krstine pogibije i Zapoljina poraza. — Bernardin je u frankapanskoj tradiciji njegovao hrvatski jezik (pred mletačkim vijećem i duždom 1422. govorio je na hrvatskom) i glagoljsko pismo; Primož Trubar ističe da je imao skriptorij kojemu je zapovjedio da prevede Bibliju na hrvatski, koji je prijevod korišten i u protestantskim izdanjima; a biskup je Š. Kožičić Benja na Lateranskom koncilu naglasio Bernardinovu načitanost i pismenost (taj govor je tiskan 1513. i posvećen Bernardinu — V. Gligo). — Turci su uništili niz naselja i osnovicu Bernardinova gospodarstva, brojna imanja kćeri Beatrice upropastio je drugi muž Juraj Brandenburški iz kuće Hohenzollern, a kralj Ferdinand I. je kao skrbnik Stjepana IV (III) Ozaljskog, unuka i jedinoga Bernardinova potomka, ostatak bogatijih imanja davao Nijemcima, koji su npr. Trsat odmah opljačkali »na turski način«. Bernardinov tragičan život tipičan je primjer raspada moćne hrvatske obitelji te uporne iako uzaludne borbe da se taj rasap izbjegne. DJELA: Bernardini de Frangepanibus, comitis Segniae, Vegliae, Modrusiique Oratio pro Croatia Nürenbergae in senatu principum Germaniae habita XIII Cal. Dec. an. Chr MDXXII. (S. l., s. a.) LIT.: R. Lopašić: Karlovac. Zagreb 1879, 233–234. — Isti: Oko Kupe i Korane. Zagreb 1895, 43, 112, 132, 175, 185, 202–203, 235, 250, 261, 305–306, 308, 322. — N. Žic: Govori Frankopana za obranu Hrvatske od Turaka. Obzor, 73(1932) 291, str. 6. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 4. Zagreb 19803, str. 124, 126, 129, 144, 157, 167–168, 177, 196, 201, 220, 227–228, 233, 239–240, 251, 254, 266, 272, 276, 280–286, 292–294, 297, 338, 344, 378–379, 451–452; 5. str. 45, 85, 90, 121. — V. Gligo: Govori protiv Turaka (predgovor u: Govori protiv Turaka. Split 1983, 31, 33, 35, 45, 54–55, 59–60, 344–345). — I. Frangeš: Povijest hrvatske književnosti. Zagreb—Ljubljana 1987. — V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani. Rijeka 19912, 258, 266–268, 273, 292, 296, 339–340. Petar Strčić (1998) HBL Strčić (1998)

ID

Auctoritas PND: 104251689

Opera

Numero: 1

frankop04-p01-1522 Bernardini de Frangepanibus, comitis Segniae, Vegliae Modrusiique, Oratio pro Croatia Nuerenbergae in senatu principium Germaniae habita XIII Cal. Decemb. an. Ch. MDXXII