Croatiae auctorum Latinorum bibliographia: persona draskovicd1e399

CroALa, 2017-11-21+01:00.

Persona draskovicd1e399

Drašković, Juraj II 1551

DRAŠKOVIĆ, Juraj II (Drascouitius, Draskovich, Drascovith, Draskovits, Draskowitsch, Draskowych, Quinqueecclesiensis, Zagrabiensis, de Trakoscan; Đuro, Gjuro, Georgius), teolog, državnik i kardinal (Biline kraj Knina, 5. II. 1525 — Beč, 31. I. 1587). Prvo je dijete Bartola i Ane, sestre ugarskog državnika J. Utješenovića (Utišenića); rođen na obiteljskom posjedu, s kojega su se uskoro, zbog turske opasnosti, preselili u blizinu današnjega Karlovca. Otac mu je rano umro. Kao dječak proveo je neko vrijeme s djecom bana P. Keglevića i tu primio prvu izobrazbu. Posebnu brigu o njemu vodio je njegov ujak, tada velikovaradinski biskup, koji ga uzima k sebi, a zatim šalje na studij u Krakov, gdje boravi do 1547. Studij su mu omogućile dobre veze Utješenovića, nekadašnjega pavlinskog priora u Czestochowi. God. 1547. D. je na bečkom Sveučilištu. U matrikulama za njega stoji »Croata, baccalarius cracoviensis«. Nakon dviju godina studija stekao je naslov »magister artium« te neko vrijeme predaje astronomiju. Za boravka u Krakovu i Beču upoznao je glavna duhovna kretanja toga vremena, humanizam i protestantizam, ali je strogo katolički duh tih sveučilišta bio odlučan za njegovu životnu usmjerenost. Iako nije studirao teologiju, dobro je poznavao Bibliju i patristiku, što ga je vjerojatno usmjerilo prema svećeničkom zvanju. God. 1550. D. je u Padovi, gdje studira pravo. Tada započinje i njegov znanstveni rad pobijanjem Calvinova nauka o euharistiji Confutatio eorum quae dicta sunt a J. Calvino... To popularno naslovljeno djelce posvećuje svom ujaku Utješenoviću. Žestina i nepomirljivost s novim naucima osnovna su obilježja te rasprave. God. 1551. izabran je za studenta prorektora (consiliarius nationis Hungaricae) između studenata iz naših krajeva. Za studija u Padovi imenovan je prepoštom u Orodinu (Orod, stari Arad, Glogovbt u Rumunjskoj). Prihodi od tog naslova bili su mu materijalni izvor za studij, kad je pogibijom kardinala Utješenovića (17. XII. 1551) izgubio glavnu potporu za uzdržavanje. Nakon studija u Padovi imenovan je 1553. prepoštom u Jasovu (danas Slovačka) i tajnikom kralja Ferdinanda I. Imenovanje je zacijelo bilo carevo iskupljenje za smaknuće Utješenovića. D. uglavnom boravi u Beču u službi Ferdinanda I. Na pojedinim kraljevskim dokumentima toga vremena nalazi se i njegov potpis. God. 1555. bio je u pratnji Ferdinanda na državnom saboru u Augsburgu. Sudjelovanje na tom saboru odlučujuće je utjecalo na njegovo zauzimanje oko pomirenja protestanata i katolika na crkvenom saboru u Tridentu (danas Trento). Iste je godine primio prepozituru u Požunu. Na sinodi u Trnavi 1557. bio je prisiljen odreći se jedne od prepozitura. Zadržao je onu u Požunu, gdje i danas stoji natpis u spomen na njega. Kada je zaređen za svećenika, nije poznato. Biskupom u Pečuhu (Pécs) imenovao ga je car Ferdinand 22. IV. 1557, a potvrdio papa Pio IV. na konzistoriju 17. VII. 1560. Velik dio Pečujske biskupije bio je već pod Turcima; ostao je mali broj svećenika, tako da D. vjerojatno nije ni išao u Pečuh nego se 1558. obratio pastirskim pismom vjernicima svoje biskupije. U pismu nazvanom Epistola parenetica D. osobito opominje vjernike na opasnost od hereza. God. 1559. održao je u Augsburgu prigodom pogrebnih svečanosti u povodu smrti Karla V (1558) i carice Marije govor Oratio Funebris de defuncta Regina Maria, podsjećajući na teške prilike u Panoniji. Kada je Pio IV. 1560. sazvao treće zasjedanje Tridentskog sabora, D. je bio jedan od onih koji su najviše pridonijeli da se Ferdinand I. odazove i pošalje izaslanstvo na taj crkveni skup, na kojem se odlučivalo o vjerskoj i političkoj sudbini Europe. U teškim pregovorima s papinskim nuncijem i potonjim kardinalom Stanislausom Hosiusom, D. je zahtijevao reformski sabor i polagao velike nade u vjersko jedinstvo Crkve i Europe te jedinstvo u suprotstavljanju turskoj najezdi. Obuzet jedinstvom Crkve, preveo je na mađarski djelo Vinzenca iz Lerina De christianae religionis veritate contra novatores tractatus (Beč 1561) s latinskim predgovorom, u kojem kaže da suvremenicima želi dati primjer kako se u staroj Crkvi borilo protiv hereza. Od 18. I. 1562. do 14. XII. 1563. boravio je kao »orator pro regno Hungariae« na trećem zasjedanju Tridentskog sabora. Njegov prinos radu Sabora svrstava ga među najzaslužnije sudionike. Zauzimao se za cjelovitu reformu Crkve, pomirljivost i ekumenizam, slobodu izražavanja te blagost prema onima koji drukčije misle. U svojim čuvenim govorima na Saboru, posebno u svezi s pričesti pod objema prilikama te bezbrojnim interventima, pokazivao je nepopustljivost kada je u pitanju katolički nauk. Znao je i od cara obraniti svoju biskupsku samostalnost. Saborski dokumenti i bogato dopisivanje svjedoče o diplomatskoj vještini i nepopustljivosti, ali i katoličkom pravovjerju biskupa Draškovića. Zajedno s biskupima iz Ugarske i Hrvatske osobito mu je bilo stalo do poboljšanja prilika u nas. U studenom 1563, još u Tridentu, preuzima stolicu Zagrebačke biskupije, prepuštajući svom studentskom kolegi i humanistu A. Dudiću Pečujsku biskupiju. Jedini je od sudionika dva puta potpisao saborske dekrete, u svoje osobno ime i u ime odsutnog Dudića, dodajući uz potpis nacionalnost — Croatus. Draškovićeve zasluge za održanje katolicizma u tadašnjim habsburškim zemljama očitovale su se osobito snažno nakon završetka Sabora potporom isusovcima u početnom radu, dovođenjem franjevaca u Innsbruck, promicanjem domaće riječi i održavanjem sinodâ. Na zagrebačkoj biskupskoj stolici djelovao je od 1563. do 1578. Zaključke Tridentskog sabora svim je silama nastojao provesti u praksu. Sazvao je tri biskupijske sinode (1566, 1570, 1574), na kojima je uvedeno više novina u Zagrebačkoj biskupiji. Otvorio je sjemenište, a osobito je nastojao suzbiti protestantske utjecaje. O njegovu ugledu u cijeloj Crkvi svjedoči vrlo pohvalno pismo pape Pija V. iz 1569. — Osim biskupske službe, obavljao je službu bana zajedno s F. Frankapanom Slunjskim (1567–72), a nakon njegove smrti sâm (1572–74), zatim zajedno s G. Alapićem. God. 1578, nakon više molba kralju, oslobođen je te odgovorne službe, za koje je imao teških trenutaka prouzrokovanih turskim navalama, glađu i posebice seljačkom bunom 1573. — Svi se povjesničari slažu da je D. za svoga banovanja u tim za Hrvatsku teškim vremenima uložio sve snage za obranu zemlje od Turaka. Na saborima koje saziva 1573. i 1574. najviše se brine za utvrđivanje Krajine. Nastojao je izmiriti zavađeno plemstvo, borio se protiv namjere bečkog Dvora da u Hrvatskoj uvede njemačku upravu, a zemljom je upravljao umjereno i pošteno. Bio je mudar političar, koji je »u pravo vrijeme i na pravom mjestu« znao odbiti nasrtljive velikaše iz susjednih slovenskih zemalja u njihovu uplitanju u unutrašnja pitanja Hrvatske (Kukuljević, Nada Klaić i dr.). Historiografija, pak, različito ocjenjuje Draškovićev odnos prema seljačkoj buni. J. Ratkaj prvi je od povjesničara u svojoj Memoriji (1652) iznio tvrdnju da su ustaničke vođe pogubljene u Zagrebu, što prihvaća i Šišić. Je li se protiv M. Gupca, I. Pasanca i drugih zarobljenih ustanika vodila parnica ili nije, ne zna se, jer nema spisa, postoje samo izvori koji tvrde da su seljačke vođe »strašnim načinom pogubljeni«. U pismu od 19. XI. 1574. kralj zahtijeva od bana da mu javi jesu li I. Gregorić i Gušetić kažnjeni i što se dogodilo s njihovim saveznicima koji su zasužnjeni u Zagrebu. Po tome se zaključuje da je D. oklijevao izvršiti osudu te da je nastojao spasiti zarobljene ustanike (V. Klaić). Drugi povjesničari dokazuju da nigdje u izvorima nema ni jednoga jedinog podatka iz kojega bi se moglo pouzdano utvrditi da je Banski sud osudio na smrt bilo kojega pobunjeničkog vođu ili Gupca. U trima izvorima u kojima se spominje Gupčeva krunidba govori se o njoj kao o mogućem, ali ne i izvršenu činu. Draškovićeva pisma caru, nadvojvodi Karlu i Kranjskim staležima svjedoče da nije dao ubiti Gupca te da je, ne poduzimajući ništa, štitio zarobljenike. Ban nije ispitivao Gregorića niti je nad njim izvršena ikakva kazna, a cara Maksimilijana molio je za pobunjenike »neka se udostoji učiniti im tu milost i pokloniti im život« (N. Klaić). Baš tada nazvan je, zbog svoje brige za obranu domovine i osiromašeno pučanstvo, »pater patriae et pauperum«. Njemu je u čast zagrebački kanonik Đ. Wuerffel 1572. spjevao Carmen sapphicum. D. je potaknuo A. Vramca na pisanje i objavljivanje Kronike te sam snosio troškove tiskanja. — God. 1574. imenovan je nadbiskupom kaločkim, a zadržao je i upravu nad Zagrebačkom biskupijom. Odlaskom s banske stolice ostavlja Zagrebačku biskupiju i 1578. prelazi u Gypr, gdje je imenovan biskupom i kraljevskim kancelarom. Tamo je 1579. sazvao biskupijsku sinodu. Rudolf II. imenovao ga je 1584. kraljevskim namjesnikom za Ugarsku. U nizu zaslužnih priznanja stiglo je i imenovanje za kardinala s naslovom »S. Stephani de Monte Coelio« na prvom konzistoriju pape Siksta V. 1585. Još za Tridentskog sabora bila mu je ponuđena kardinalska titula za usluge u pregovorima Beča i Rima, što je odbio. Putujući u Rim da bi zahvalio na imenovanju, iznenada umire. Pokopan je u katedralnoj crkvi u Gypru. Njegov nasljednik na gyprskoj stolici Juraj IV. Drašković obnovio mu je 1637. nadgrobnu ploču. — Draškovićev život i djelo nisu do sada cjelovito istraženi ni vrednovani. Jedan je od najvećih zagrebačkih biskupa (J. Buturac, V. Klaić), a njegova korespondencija s najvećim humanistima i političarima XVI. st. (A. Vrančić, Otto Truchses, kardinal Charles de Guise, kraljevi Ferdinand I, Rudolf II, Maksimilijan II), nedovoljno istražena, čuva se u arhivima diljem Europe. DJELA: Confutatio eorum quae dicta sunt a J. Calvino Sacramentario, super verbis Domini Hoc est Corpus meum. Patavii, per J. Fabrianum, 1551. — Epistola parenetica... ad dioecesanos suos. Vienna, In aedibus Collegii Societatis Jesu, 1559. — Oratio Funebris de defuncta Regina Maria Hungariae, 1559 (u: Orationes Funebrae a S. Scradio collectae, 1. Francofurti ad Moenium 1566, 296–301). — Oratio habita a rev. Domno. Georgio Drascovitio... die 24. Februarii 1562. Ripae, ed. B. Bozolae, 1562, Patavii, ed. C. Griphius, 15632, Venetiis, ed. J. Ziletti, 15673. — Admonitorium, 27. VI. 1562 (u: Q. Reuter, Andreae Dudithi de Horehoviza Orationes in Concilio Tridentino habitae... Offenbach, Typis Conradi Nebenii, 1610, 98–103). — Magna mihi, 27. VIII. 1562 (Ibid., str. 27–31). — Commodius, opinor, 29. VIII. 1562 (u: Concilium Tridentinum. Diariorum, actorum, epistularum, tractatuum nova collectio, 8. Friburgi Brisgoviae 1919, 814–816). — Fateor, 2. IX. 1562 (Ibid., str. 844–845). — Tametsi nuper, 22. II. 1563 (u: Th. Sickel, Zur Geschichte des Konzils von Trient von 1559. bis 1563. Aktenstücke aus österreichischen Archiven. Aalen 19682, 442–445). — Ostali spisi objavljeni su u: Acta et constitutiones dioecesani synodi jauriensis, sub... Georgio Drascovitio... anno D. MDLXXIX. Pragae, Typis Georgii Melantichi, 1579, Sabariae 17892. — L. Samuelfy: Andreae Dudithii orationes quinque in concilio Tridentino habitae ...cum appendice orationum duarum quas Georgius Drascowith ... eodem concilio habuit. Halae Magdeburgicae 1743. — H. Lagomarsini: Julii Poggiani epistolae et orationes, 4. Romae 1756–1762. — J. Le Plat: Monumentorum ad historiam Concilii Tridentini potissimum illustrandam spectantium amplissima collectio, 5. Lovanii, Typographia academica, 17852, 37–40, 459–462, 467. — S. Pallavicino: Geschichte des tridentinischen Conciliums, 5–6. Augsburg 1835. — F. Bucholtz: Geschichte der Regierung Ferdinand des Ersten, Urkunden 9. Wien 1838. — A. Theiner: Acta genuina SS. oecumenici Concilii Tridentini sub Paulo III., Julio III. et Pio IV. PP. MM., 2. Zagreb 1874. — O. Braunsberger: Beati Petri Canisii, Societatis Jesu, epistulae et acta. Freiburg im Breisgau 1896–1923. — Nuntiaturberichte aus Deutschland. Zweite Abteilung 1560–1572, II/1: Die Nuntien Hosius und Delfino 1560–1561. Wien 1897; II/3: Nuntius Delfino 1562–1563. Wien 1903. — J. Šušta: Die römische Kurie und das Konzil von Trient unter Pius IV, 4. Wien 1904–1914. — G. Constant: Rapport sur une mission scientifique aux archives d’Autriche et d’Espagne. Nouvelles archives des missions scientifiques et littéraires, 18. Paris 1910. — Concilium Tridentinum. Diariorum, actorum, epistularum, tractatuum nova collectio, 8. Friburgi Brisgoviae 1919, 627–630, 788–791. — G. Constant: La légation du Cardinal Morone prés l’empereur et le concile de Trente, avril–décembre 1563. Bibliothèque de l’école des hautes études 233. Paris 1922. — Isti: Concession à l’Allemagne de la Communion sous les deux espaces. Bibliothèque des écoles Françaises d’Athènes et de Rome 128, 2. Paris 1923. — G. Mansi: Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio, 1440–1871, 33. Graz 1961, 367, 413–415. — T. Sickel: Zur Geschichte des Konzils von Trient von 1559. bis 1563. — Aktenstücke aus österreichischen Archiven. Aalen 19682, 345–347. — L. Lukács: Monumenta antiquae Hungariae, 1. Romae 1969, 101. — P. Sarpi: Istoria del Concilio Tridentino, 2. Firenze 19822. LIT.: B. A. Krčelić: Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis, 1. Zagrabiae 1769, 236–258. — D. Farlati: Illyricum sacrum, 5. Venetiis 1775, 539–545. — A. Horányi: Memoria Hungarorum et provincialium scriptis editis notorum, 1. Viennae 1775, 532–539. — J. Koller: Historia episcopatus Quinqueecclesiarum, 1. Posonii 1782. — S. Katona: Historia Metropolitanae Calocensis ecclesiae, 2. Kalocsa 1800, 38–55. — J. Koller: Historia episcopatus Quinque-Ecclesiensis, 6. Pressburg 1806, 1–266. — Š. Ljubić: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia. Vienna—Zara 1856, 123–125. — V. Frankl: A Magyar Föpapok a Trienti Zsinaton. Esztergom 1863. — K. Borovy: Antonín Brus z Mohelnice, arcibiskup prazsky. Praha 1873. — L. Pastor: Die kirchlichen Reunionsbestrebungen während der Regierung Karls V. Freiburg im Breisgau 1879. — H. Grisar: Jakob Lainez und die Frage des Laienkelches auf dem Konzil von Trient. Zeitschrift für katholische Theologie (Wien), 5(1881) str. 672–720; 6(1882) str. 39–112. — Isti: Jacobi Lainez Secundi Praepositi generalis Societatis Jesu disputationes Tridentinae, 2. Oeniponte 1886. — I. Kukuljević Sakcinski: Glasoviti Hrvati prošlih vjekova. Zagreb 1886, 157–166. — K. Saftien: Die Verhandlungen Kaiser Ferdinands I. mit Papst Pius IV. über die fakultative Einführung des Laienkelches in einzelnen Teilen des deutschen Reiches. Göttingen 1890. — A. Knöpfler: Die Kelchbewegung in Bayern unter Herzog Albrecht V. München 1891. — A. Kröss: Kaiser Ferdinand I. und seine Reformationsvorschläge auf dem Konzil von Trient. Zeitschrift für katholische Theologie, 27(1903) str. 455–490. — B. Kassowitz: Die Reformvorschläge Kaiser Ferdinands I. auf dem Konzil von Trient. Wien 1906. — S. Steinherz: Briefe des Prager Erzbischofs Anton Brus von Mueglitz 1562/63. Prag 1907. — F. Bučar: Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije. Zagreb 1910. — G. Eder: Die Reformvorschläge Kaiser Ferdinands I. auf dem Konzil von Trient, 1. Reformationsgeschichtliche Studien und Texte (Münster) 1911, sv. 18/19. — J. Barlè: Naše diecezanske sinode. Zagreb 1913, 13–16. — V. Jelavić: Pismo zagrebačkoga biskupa i hrvatskoga bana J. Draškovića kard. K. Lorenskom. Starine, 1913, 34, str. 57. — S. Ehses: Des seligen Petrus Canisius Votum über den Laienkelch, zu Trient am 15. Juni 1562. Historisches Jahresbuch (München), 36(1915) str. 105–109. — Isti: Briefe vom Trienter Konzil unter Pius IV. Historisches Jahresbuch, 37(1916) str. 49–71. — Đ. Körbler: Dvije latinske pjesme 16. vijeka u pohvalu biskupa, nadbiskupa i potonjega kardinala Đura Draškovića. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1916, 8, str. 205–228. — F. Šišić: Hrvatski saborski spisi, 3. Zagreb 1916. — A. Veress: Matricula et acta Hungarorum in universitatibus Italiae studentium, 1. Padova 1916, 48, 50–52, 162, 175. — G. Gulik i C. Eubel: Hierarchia catholica medii et recentioris aevi, 3. Monasterii 19232, 172, 216, 280, 338, 359. — L. Pastor: Geschichte der Päpste, 7. Freiburg im Breisgau 1928, str. 198, 205–206, 223, 227, 230, 252, 380–381; 10. 1933, str. 165, 172, 355–356, 504. — V. A. Duišin: Zbornik plemstva, 1. Zagreb 1938, 200–204. — A. Mercati: Le sottoscrizioni al Concilio di Trento. Il Concilio di Trento, 1(1942) str. 9–24. — S. Antoljak: Drašković, Juraj (u: Hrvatska enciklopedija, 5. Zagreb 1945, 249). — J. Buturac: Zagrebački biskupi i nadbiskupi 1094–1944. Kulturnopoviestni zbornik Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb 1944, 45–46. — L. Lukács i L. Polgar: Documenta Romana S. I. in regnis olim corona hungarica unitis (1550 –1589), 1–2. Romae 1959. — I. Tylšer: De Episcoporum Croatiae influxu in formationem Concilii Tridentini decretorum praesertim quoad residentiam. Romae 1959. — R. Aubert: Draskovic. Dictionnaire d’histoire et de géographie ecclésiastiques, 14. Paris 1960, 786–790. — F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb 19623. — H. Jedin: Krisis und Abschluss des Trienter Konzils 1562/63. Ein Rückblick nach vier Jahrhunderten. Freiburg 1964. — C. Henkey: Drašcovič, Georg de Trakošćan. New Catholic Encyclopedia, 4. Washington 1967, 1053. — H. D. Wojtyska: Cardinal Hosius Legate to the Council of Trent. Studia ecclesiastica, 3/5. Roma 1967. — F. Kavka i A. Skybov: Husitský epilog na Koncilu tridentském a pŠuvodní koncepce habsburské rekatolizace Čech. Praha 1969. — J. Buturac: Katolička crkva u Slavoniji za turskog vladanja. Zagreb 1970. — V. Gligo: J. Ratkaj, Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae. Viennae 1652. Hrvatski latinisti, 2. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1970, 80–82. — F. Jakupčić: Georgio Drašković, Vescovo e oratore al Concilio di Trento. Bologna 1970. — Š. Jurić: Iugoslaviae scriptores Latini recentioris aetatis, I, 2. Zagrabiae 1971. — H. Jedin: Chiesa della fede = Chiesa della storia. Saggi scelti. Brescia 1972. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 5. Zagreb 1973, 306–408. — W. Meyenhofer: Frankreich, Kaiser Ferdinand I. und das Konzil von Trient 1562–63. Archivium historiae conciliorum (Wien), 5(1973) str. 152–197. — V. Kapitanović: Biskup Juraj Drašković na Tridentinskom saboru. Kačić, 6(1974) str. 105–121. — H. Jedin: Geschichte des Konzils von Trient. Dritte Tagungsperiode, IV/2. Freiburg 1975. — K. Ganzer: Ein unbequemer Reformer am Rande des Konzils von Trient: der Franziskaner Franziskus von Cordoba als Berater Kaiser Ferdinands I. Historisches Jahresbuch, 104(1984) str. 309–347. — N. Klaić: Historijska pozadina Šenoine Seljačke bune (II). Gordogan, 8(1986) 20/21, str. 29–54. — J. Sopta: Die Teilnehmer aus den kroatischen Diözese an der dritten Tagungsperiode des Tridentinums und die Frage des Laienkelches. Freiburg 1986. Jozo Sopta (1993) HBL Jozo Sopta (1993)

ID

Auctoritas VIAF: 5363282

Opera

Numero: 10

opusid21958667 Confutatio eorum quae dicta sunt a Ioanne Calvino sacramentario super verbis Domini "Hoc est corpus meum". Abacuc II. "Vae qui aedificat civitatem in sanguinibus"
opusid21958753 Epistola paraenetica, quam Georgius Drascovitius electus episcopus Quinque Ecclesiarum ... ad dioecesanos suos dedit
opusid21958839 Acta et constitutiones dioecesani synodi Jaurinensis, sub ... Georgio Drascovitio, electo archiepiscopo Colocense ... ad secundum diem mensis Augusti indictae et per triduum Sabariae ... habitae anno D. MDLXXIX
opusid21958925 Oratio habita a revmo. dno. Georgio Drascovitio ... in generali congregatione die 24. Februarii 1562 una cum responsione sanctae synodi
opusid21959011 Oratio habita a revmo. d. Georgio Drascovitio, episcopo Quinque-ecclesiensi ... Tridenti in generali congregatione die XXIIII Februarii MDLXII
opusid21959097 Oratio habita a reverendiss. dno. Georgio Drascovitio ... Tridenti in generali congregatione die XXIIII. Februarii MDLXII
opusid21959183 Oratio habita a revmo. d. Georgio Drascovitio, episcopo Quinque-ecclesiensi ... Tridenti in generali congregatione die XXIIII Februarii MDLXII
opusid21959269 Oratio habita a reverendiss. dno. Georgio Drascovitio ... Tridenti in generali congregatione die XXIIII. Februarii MDLXII
opusid21959355 Oratio habita a reverendiss. dno. Georgio Drascovitio ... Tridenti in generali congregatione die XXIIII. Februarii MDLXII
opusid21959441 Oratio habita a reverendiss. dno. Georgio Drascovitio ... Tridenti in generali congregatione die XXIIII. Februarii MDLXII