Croatiae auctorum Latinorum bibliographia: persona dragis01

CroALa, 2017-11-20+01:00.

Persona dragis01

Dragišić, Juraj Georgius de Argentina; G. (Domini Leti) de Bosnia; G. Benignus de Salviatis; Frater G. Dragissich; G. Benignus Argentinensis najkasnije 1445. Srebrenica 14xx_3_third 1520.

LHP

Cagli, Barletta, Ferrara, Bologna, Firenca, Urbino, Pisa, Pariz, Oxford, Rim, Dubrovnik

Dragišić, Juraj (Georgius Benignus de Salviatis, de Argentina, de Bosnia, Macedo, de Feliciis, Dobrotić, Dobretić), hrvatski humanist, filozof, teolog, crkveni velikodostojnik (Srebrenica, Bosna, oko 1445 – Barletta, Italija, 1520). U Srebrenici stupio u franjevački red. Potom je otišao u Jajce i Zadar pa u Ferraru na studij teologije (1464–69). Zaređen za svećenika 1469. Predavao teologiju i filozofiju u Urbinu, Pisi, Firenci i Rimu. Pisao dijaloge: O slobodi i nepromjenljivosti Božjoj (De libertate et immutabilitate Dei, 1471), O vladaru kraljevstva duše (De animae regni principe, 1475) te niz obrana (Obrana kardinala Besariona – Defensorium cardinalis Bessarionis), zagubljeno djelo, zatim obranu 900 teza Pica della Mirandole o kršćanskoj kabali (Filozofski, kabalistički i teološki zaključci – Conclusiones philosophicae, cabalisticae et theologicae), obranu Savonarole (Proročka rješenja – Propheticae solutiones, 1497), obranu Reuchlinova djela Augenspiegel, protiveći se uništavanju hebrejskih knjiga i dokazujući njihovo značenje u svjetlu pomirenja svjetskih religija (Obrana preizvrsnoga gospodina Johannesa Reuchlina – Defensio praestantissimi viri Ioannis Reuchlin, 1517). God. 1485. postao u Firenci magistrom teologije. Ondje je bio štićenik Lorenza de’ Medicija (1448–92) i mentor njegovim sinovima Pietru i Giovanniju (poslije papa Leon X.), kojima je posvetio djelo Nova dijalektika (Dialectica nova…, 1488). God. 1490. postao je provincijal franjevaca u Toscani i dobio ime firentinske plemićke obitelji Salviati (de Salviatis). Od 1487. do 1491. bio profesor teologije i filozofije u Firenci. Nakon Medicijeva pada, Dragišić je bio zatvoren, da bi se 1495. vratio u domovinu i našao utočište u Dubrovniku (1496–1500), gdje je po ovlaštenju dubrovačkog senata podučavao filozofiju i teologiju. Za boravka u Dubrovniku pisao je svoje najznačajnije teološko djelo, dijalog O naravi nebeskih duhova koje zovemo anđelima (De natura caelestium spirituum quos angelos vocamus, 1499). Kao nadbiskup Nazareta u Barletti sudjelovao je na V. lateranskom saboru 1514., gdje je predložio reformu Julijanskoga kalendara. Posljednje Dragišićevo djelo Nova i stara pravila dijalektičkog umijeća (Artis dialecticae praecepta vetera et nova, 1520), posvećeno pitanjima logike, priređeno je u Dubrovniku a objavljeno u Rimu. U svojem bogatom i raznolikom opusu, Dragišić tematizira spoznajno-teorijsku, antropološku, eshatološku, moralno-etičku i logičku problematiku, izgrađujući vlastitu teoriju o čovjeku, Bogu i svijetu. Priklanjajući se modernim strujama mišljenja, on ostaje spekulativno u okvirima skolastičkog naučavanja, nastojeći pomiriti tomistički intelektualizam i skolastički voluntarizam. HE

DRAGIŠIĆ, Juraj (Georgius Benignus de Salviatis, de Argentina, de Bosnia, Macedo, de Feliciis, Dobretić, Dobrotić), humanist i filozof, teolog (Srebrenica, Bosna, oko 1445 — Barletta, Italija, 1520). U Srebrenici stupa u Franjevački red, a nakon što su je Turci 1462. osvojili odlazi u Jajce i Zadar, a potom u Ferraru, gdje studira teologiju (1464–69). Svećenikom postaje 1469. Predaje filozofiju u Urbinu (1470–82), Pisi i Firenci (1488). U Rimu se kreće u krugu istaknutih humanista okupljenih oko kardinala J. B. Bessariona (1395–1472), učenika i nastavljača G. G. Plethona. Na urbinskom dvoru vojvode Federica od Montefeltra postaje odgojiteljem njegovu sinu Guidobaldu i dobiva plemstvo obitelji Feliciis. Za svog boravka u Urbinu piše 1471. dijalog De libertate et immutabilitate Dei, koji posvećuje kardinalu Bessarionu, te 1475. De animae regni principe (De voluntate hominis), koji posvećuje Guidobaldu od Montefeltra, i De communicatione divinae naturae, dijalog pape Siksta IV. i vojvode Federica. Znanstvene studije upotpunjuje u Francuskoj i Engleskoj, gdje u povodu polemike između Bessariona i G. Trapezuntija piše obranu Bessariona, Defensorium Bessarionis (izgubljeno djelo). God. 1485. postaje u Firenci magistrom teologije. Tu je štićenik Lorenza Medicija i mentor njegovim sinovima Pietru i Giovanniju (poslije papa Lav X) kojima i posvećuje djelo Dialectica nova (1488). Od 1487. do 1491. profesor je teologije i filozofije u Firenci, a 1490. postaje i franjevačkim provincijalom u Toskani te dobiva ime firentinske plemićke obitelji Salviati (de Salviatis). D. se kao filozof obrazuje u firentinskoj neoplatoničkoj akademiji, kojoj svoj pečat prvenstveno daju M. Ficino i G. Pico della Mirandola. Studij platonovske i aristotelovske filozofije, hermetičkih i mističkih spisa, profetološko-astrološke tradicije mišljenja, bit će osnovom njegova učenja o renovatio, tj. ideje o obnovi kršćanstva koja zaokuplja humaniste. Vremenu obilježenu crkveno-političkom krizom i filozofsko-teološkim kontroverzama D. daje svoj osobni biljeg sudjelujući u najosjetljivijim raspravama na prijelomu stoljeća, primjerice u obrani 900 teza Pica della Mirandole o kršćanskoj kabali protiv tomističkih i skotističkih teologa (Conclusiones philosophicae, cabalisticae et theologicae, poslije uključenih u njegovo djelo Apologiae) te u diskusiji o uzroku zla u svijetu (Mirabilia LXXVII, 1489). God. 1493. predaje u Pisi filozofiju na tamošnjem sveučilištu. Nakon pada Medicija, D. biva zatvoren. God. 1495. vraća se u domovinu i nalazi utočište u Dubrovniku (1496–1500), gdje po ovlasti Senata drži predavanja i rasprave iz filozofije i teologije. Postaje generalnim vikarom Dubrovačke nadbiskupije. Iz Dubrovnika održava veze s Firencom. U procesu stoljeća, koji se vodi protiv dominikanca G. Savonarole (1452–98), D. ustaje u njegovu obranu svojim filozofskim i teološkim spisom Profeticae solutiones, koji piše u Dubrovniku 1497. Iznoseći, iz obzora teološke refleksije, argumente u prilog Savonaroli D. nastoji riješiti središnja suvremena filozofsko-teološka pitanja. Za svog boravka u Dubrovniku piše i svoje glavno teologijsko djelo dijalog De natura coelestium spirituum quos angelos vocamus. U svom bogatom i raznolikom opusu D. tematizira spoznajno-teorijsku, antropološku, eshatološku, moralno-etičku i logičku problematiku, izgrađujući vlastitu teoriju o čovjeku, Bogu i svijetu. Raspravlja o ljudskoj slobodi i vjeri, božanskom intelektu, milosti i predestinaciji, središnjim problemima filozofije vremena kojemu pripada. Ističući vrijednost profetskog intelekta i mogućnost ljudskog znanja o budućnosti, D. ostaje spekulativno u okvirima skolastičkog učenja, nastojeći izmiriti tomistički intelektualizam i skolastički voluntarizam. Posebice se to očituje u njegovu logičkom traktatu Dialectica nova, u kojemu se, premda je bio sljedbenik tradicionalizma, priklanja novim strujama mišljenja (P. Hispanus, P. Venetus). U svojoj viziji jedinstva kršćanske Europe i uspostave sveopćeg mira, D. nastoji oko radikalne obnove izvornoga kršćanstva, u budućoj Kristovoj crkvi vidi očuvanje duhovnoga kontinuiteta i pomirbu razlika. Tom je namisli određeno svekoliko njegovo nastojanje, i kao pisca i kao vjerskog djelatnika: njegova redakcija konstitucije konventualaca, obnašanje biskupske časti u Cagliju (1507), a i njegov položaj nadbiskupa Nazareta sa sjedištem u Barletti (sudjelovanje na V. lateranskom saboru). D. se zauzima i za rješenje hebrejskog pitanja, očuvanje hebrejskih knjiga, korisnih za razumijevanje samoga kršćanstva. Sudjelujući tako u religioznim i egzegetskim kontroverzama koje se vode između J. Reuchlina i kölnskih dominikanaca, D. staje u obranu njemačkog humanista, protiveći se uništavanju hebrejskih knjiga (Defensio, 1517). Budući da je bio upućen u hebrejsku predaju, raspravljajući složeno pitanje odnosa hebrejskih i kršćanskih spisa, hebrejskih izvora u kršćanskoj egzegezi, D. ističe Reuchlinove teološke argumente i brani njegovo djelo Augenspiegel. Piše također uvod u djelo De arcanis catholicae veritatis (Ortona 1518) franjevca P. Galatinusa, u kojemu dokazuje korist hebrejskih knjiga i poriče im heretičnost. Kao član rimske komisije za Reuchlinov slučaj, D. tom, još jednom u nizu obrana (Bessarion, Pico, Savonarola, Della Rovere), ostavlja svoju filozofsku oporuku humanista, posvjedočujući namjeru da pojedinačne primjere razmatra konkordistički, u svjetlu izmirenja svjetskih religija, videći u tomu mogućnost izlaska iz krize prouzročene društveno-političkim i vjerskim sukobima. Argumentiranošću interpretacija i zauzimanjem vlastita stajališta u osjetljivim filozofskim i znanstvenim raspravama za nastupajuće reformacije, uza sve što njegova misao duguje nasljeđu skolastike, D. svojim djelom predstavlja prinos razvoju hrvatske, ali jednako i europske humanističke misli. — Od Dragišićevih rukopisnih djela sačuvana su: De libertate et immutabilitate Dei. Urbino 1471 (Biblioteca Vaticana); De animae regni principe, Urbino 1475 (Biblioteca Vaticana; tiskano u knjizi Z. C. Šojat: De voluntate hominis, str. 139–219); De communicatione divinae naturae, Urbino 1475 (Biblioteca Vaticana); De natura angelica (vjerojatno Firenca prije 1492; Biblioteca Laurenziana, Firenca); De gratia, 1492 (Biblioteca Laurenziana i Biblioteca Riccardiana, Firenca); djela Vexillum Christianae Victoriae, između 1507. i 1517 (Bibliothčque Nationale, Pariz) i De assumptione B. M. Virginis, između 1507. i 1512 (Biblioteca Ambrosiana, Milano), koja je D. nazvao Contemplationes Germanicae, napisana su za njegova boravka u Njemačkoj i također se nalaze u kodeksu različita sadržaja u kapucinskom samostanu u Milanu; De excellentiis et dignitatibus B. M. Virginis theoremata, nakon 1507 (Biblioteca Ambrosiana, Milano); Apologeticon Francisci Mariae de Ruvere Urbini ducis adgressionis in Papiensem cardinalem, prije 1511 (Biblioteca Magliabechiana, Firenca), Correctio erroris qui ex aequinoctio vernali in Kalendario procedere solet, prije 1514 (Biblioteca Vaticana); Contemplationes de Beata Virgine Maria (Bibliotheca Regia Bruxellensis); Epistulae nonnullae (Archivio di Stato, Firenca). Od njegovih izgubljenih rukopisnih djela poznati su naslovi: Defensorium Bessarionis; In logicam introductorium; Commentaria in libros sententiarum; Liber de raptis i Tractatus de rebus moralibus, atque ad civile regimen pertinentibus. U kodeks u kapucinskom samostanu u Milanu uvezano je i djelo Apocalypsis nova, koje je napisao Amedeo de Silva (B. Pandžić), a neki ga pripisuju Dragišiću (F. S. Ćavar). DJELA: Dialectica nova secundum mentem Doctoris subtilis et beati Thomae Aquinatis aliorumque realistarum. Florentiae 1488, Romae 14892. — Mirabilia LXXVII reperta in opusculo Nicolai de Mirabilibus. Florentiae 1489. — Propheticae solutiones pro Hieronymo Savonarola. Florentiae, Laurentius de Morgianis, 1497. — De natura coelestium spirituum quos angelos vocamus. Florentiae, Bartholomaeus de Libris, 1499. — Oratio funebris habita pro magnifico et generoso Iunio Georgio, patritio Ragusino in aede divi Francisci. Florentiae 1499. ili 1500. — Defensio praestantissimi viri Ioannis Reuchlin. Coloniae 1517, Bamberg 19892. — Artis dialecticaes praecepta vetera et nova. Romae, Apud Iacobum Marochium, 1520. LIT.: M. Breyer: Prilozi k starijoj književnoj i kulturnoj povijesti hrvatskoj. Zagreb 1904. — L. Wadding: Scriptores Ordinis Fratrum Minorum. Romae 1906, 99. — J. Jelenić: Kultura i bosanski franjevci, 1. Sarajevo 1912. — B. Rode: Documenti francescani di Ragusa. Miscellanea Francescana (Foligno), 14(1913) str. 190; 15(1914) str. 50. — Isti: Necrologium Ragusinum. Analecta Franciscana (Ad Claras Aquas), 1917, 6, str. 413. — S. Zimmermann: Juraj Dragišić (Georgius Benignus de Salviatis) kao filozof humanizma. Rad JAZU, 1923, knj. 229. — M. D. Grmek: Hrvati i Sveučilište u Padovi. Ljetopis JAZU, 1957, 62, str. 334–374. — F. Secret: Umanisti dimenticati — Georgius Benignus, il protetto del Bessarione. Giornale storico della letteratura italiana (Torino), 137(1960) 418, str. 218–222. — C. Dionisotti: Umanisti dimenticati?. Italia medioevale e umanistica (Padova), 4(1961) str. 289–321. — B. Pandžić: Vida y obra de Jorge Dragišić, un humanista, filosofo y teologo croato en el renacimiento italiano. Studia croatica (Buenos Aires), 11(1970) 38/39, str. 114–131. — Z. C. Šojat: De voluntate hominis eiusque preeminentia et dominatione in anima secundum Georgium Dragišić (c. 1448–1520). Studie Testi Francescani, 50. Romae 1972. — C. Vasoli: Notizie su Giorgio Benigno Salviati (Juraj Dragišić) (u: Profezia e ragione. Studi sulla cultura del Cinquecento e del Seicento. Napoli 1974). — B. Pandžić: Život i djelo Jurja Dragišića. Dobri Pastir, 26(1976) 1/2, str. 3–27. — Z. Šojat: Dragišićeva filozofska teorija o volji. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 2(1976) 3/4, str. 29–66. — S. M. Crijević: Bibliotheca Ragusina, 2. Zagreb 1977. — F. S. Ćavar: Giorgio Benigno Salviati, OFM Conv. (Juraj Dragišić, c. 1444–1520). Profilo biobibliografico. Roma 1977. — E. Banić-Pajnić: Dragišićev spis za Savonarolu (»Propheticae solutiones«). Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 14(1988) 1/2(27/28), str. 5–15. — E. von Erdmann-Pandžić i B. Pandžić: Juraj Dragišić und Johannes Reuchlin. Bamberg 1989. — G. C. Garfagnini: Giorgio Benigno Salviati e Girolamo Savonarola. Note per una lettera delle Propheticae solutiones. Rinascimento (Firenze), 29(1989). — C. Vasoli: Giorgio Benigno Salviati e la tensione profetica di fine '400. Ibid. — Ž. Dadić: Egzaktne znanosti hrvatskog srednjovjekovlja. Zagreb 1991. — C. Vasoli: Una difesa del Savonarola scritta a Ragusa: le »Propheticae Solutiones« di Giorgio Benigno Salviati. Il libro nel bacino adriatico (Firenze), 1992, 15/18, str. 179–207. — E. von Erdmann-Pandžić: Juraj Dragišić (1445–1520) i Židovi. Encyclopaedia moderna, 13(1992) 3(39), str. 445–452. Ljerka Schiffler-Premec (1993) HBL

obrana teološki traktat dijalozi udžbenik logike govor Proza

ID

Auctoritas PND: 118962825

Opera

Numero: 10

dragis01-p01-1499 De natura angelica
dragis01-p02-1517 Defensio praestantissimi viri Joannis Reuchlin per modum dialogi edita
dragis01-p03-1488 Dialectica nova
dragis01-p04-1489 Mirabilia septem et septuaginta in opusculo Nicolai "De mirabilibus"
dragis01-p05-1499 Oratio funebris pro Junio Georgio habita
dragis01-p06-1497 Propheticae solutiones pro Hieronymo Savonarola
dragis01-p07-xxxx In Concilio Lateranensi suma auctoritate polebat in Commissione "de dogmata et morali"
dragis01-p08-1520 Artis dialecticaes praecepta vetera ac nova. Miro artificio conscripta a Georgio Benigno
dragis01-p09-xxxx De voluntate hominis
dragis01-p10-1514 Correctio erroris qui ex aequinoctio vernali in kalendario procedere solet