Croatiae auctorum Latinorum bibliographia: persona doroticd1e384

CroALa, 2017-11-18+01:00.

Persona doroticd1e384

Dorotić, Andrija 1795

DOROTIĆ, Andrija (Stjepan), političar, filozof i pisac (Sumartin na Braču, 25. X. 1761 — Sumartin, 4. IX. 1837). Školovanje započeo u ujaka Andrije Staničića u franjevačkom samostanu u rodnom mjestu, filozofiju i teologiju studirao u Makarskoj, a završio u Ferrari, gdje je 1785. zaređen za svećenika. Potom je bio profesor filozofije, teologije i prirodnih znanosti u franjevačkim učilištima u Orvietu, Rimu (Ara coeli) i Perugi. Potkraj 1794. ili na poč. 1795. u franjevačkom generalnom učilištu S. Francesco della Vigna u Veneciji preuzima katedru teologije, koju vodi do francuske okupacije Venecije. Vrativši se u Split, izdaje proglas (12. VI. 1797) u kojem poziva narod na otpor novoj mletačkoj vladi i njezinim simpatizerima u Dalmaciji. Saziva skupove po Dalmaciji na kojima promiče ideju sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. Na franjevačkom zboru u Karinu (20. VI. 1797), u dogovoru s pravoslavnim svećenstvom, zaključeno je da se Dalmacija sjedini s Hrvatskom; zbor je opunomoćio Dorotića da predstavku o tome preda caru Franji II, koji ga je primio u Beču, obećao zaštitu i dao novčanu pomoć za agitaciju. Ali kada je D. razvio i ojačao pokret za sjedinjenje, car je nastojao ugušiti pokret preko svojega guvernera za Dalmaciju, grofa Thurna, koji je i Dorotića predobio za ideju uspostave izravne austrijske vlasti u Dalmaciji. Pošto je Dalmacija pripala Austriji (17. X. 1797), D. je ponovno u Beču, gdje je od cara isposlovao povlastice za svoj Red. God. 1798–1803. bio je predavač teologije u Šibeniku, potom do 1806. provincijal. Kada je Dalmacija mirom u Požunu (1805) pripala Napoleonu, ostaje vjeran Austriji i djeluje protiv Francuza. Ne uspjevši ga predobiti za francusku stranu, generalni providur Dalmacije V. Dandolo proglašava ga austrijskim agentom. D. bježi u Bosnu, potom u Slavoniju (1807); za austrijsko-francuskog rata vraća se u Dalmaciju i izdaje proglas (12. V. 1809) kojim poziva narod da se oslobodi Napoleonova jarma. Dorotićevo ponovno političko-promidžbeno djelovanje u Dalmaciji povod je Dandolu da raspiše ucjenu na njegovu glavu (16. VI. 1809). D. se kao vojni kapelan pridružuje austrijskoj vojsci, koja predvođena generalom P. Kneževićem ulazi u Dalmaciju. U oslobođenom Skradinu D. postaje poglavar gradske uprave s titulom »generalnoga vojnog komesara«. Kada je prema mirovnom ugovoru u Schönbrunnu (1809) Dalmacija ostala pod francuskom vlašću, D., budući da mu je francuska specijalna vojna komisija u Šibeniku (3. III. 1810) izrekla smrtnu osudu, bježi u Zagreb, gdje postaje upraviteljem glavnoga policijskog ureda. Njegovoj namjeri da izdaje novine na hrvatskom jeziku, kojima bi narod preko Save predobivao za Austriju, suprotstavlja se zagrebački biskup M. Vrhovac. Iz Zagreba putuje u političko-promidžbenu misiju u Bosnu, 1811. u Rumeliju i Bar, zatim na Krf, u Drač, na Vis i Maltu te ponovno na Vis (1812). U ožujku 1813. odlazi u Sumartin; u travnju, putujući preko Makarske i Knina u Bosnu, buni narod protiv Napoleona. Nastavlja put u Beč, gdje u audijenciji u cara izražava »odanost Dalmatinaca« Austriji. Nakon odlaska Francuza iz Dalmacije, prima odlikovanje bečkog Dvora i godišnju mirovinu, ali je razočaran postupkom Austrije, koja nije Dalmaciju pripojila Hrvatskoj nego ju je izravno podredila sebi. Za Bečkoga kongresa (9. VI. 1815) boravi u Beču i ostaje do travnja 1816. God. 1815. dobiva od pape dopuštenje da postane svjetovnim svećenikom, a 1816. kupuje imanje u okolici Zagreba. God. 1821–33. boravi u Vranratcu na Braču, a onda se povlači u samostan u Sumartinu. God. 1831. osnovao je zakladu Pia fondazione za pomaganje crkve i siromaha. — U svojim političkim spisima D. je iznosio ideju o sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom, općenite političke poglede, najvećim dijelom posredno preko kritike jakobinizma i ideologije koja je inspirirala Napoleonova osvajanja, te svjedočanstva o zbivanjima u kojima je sudjelovao. God. 1797. tiskao je spis Proglašenje narodu dalmatinskomu i napisao u stihu Pisma upravljena svim Dalmatinom u vrime razasuća Republike Mletačke na 12. mađa 1797. (objavljeno u Građi za povijest književnosti hrvatske, 1971, knj. 30), a 1815. objavio je u Beču knjižicu u stihu Kratko iskazanje jednoga događaja, u kojoj je opisao svoje progone iz 1813, te napisao pjesmu Pisma složena u Beču 18 aprilia (objavljeno u Novoj reviji, 1932, 3). Njegove političke pjesme imaju dokumentarnu vrijednost. U rukopisu je u dvije inačice sačuvana pjesma Tužbeno prigovaranje Starca Milovana s Dalmacijom u vrieme mletačkoga propadnuća (Knjižnica Male braće u Dubrovniku). Za razumijevanje motivacije Dorotićeva političkog djelovanja važna je njegova korespondencija, koja je samo djelomično objavljena, i njegovi neobjavljeni, u arhivima sačuvani izvještaji. Kritičke poglede na vjersko i crkveno stanje na području svoje provincije, kao i reformatorske ideje na tom području, iznio je u encikličkom pastoralnom pismu Lettera pastorale enciclica te u izvještaju kanonske vizitacije Ritus et caeremoniae. — Dorotićev filozofski rad tijesno je vezan uz njegovo djelovanje kao profesora filozofije i teologije. U svom jedinom tiskanom filozofskom djelu Philosophicum specimen de homine (46 stranica), sažeto je, u obliku suhoparnih teza, izložio svoju antropologiju pozivajući se na skolastičke autoritete, a napisao ga je, kako bi svoje učenike i crkvene cenzore uvjerio u neosnovanost optužaba da naučava »novotarije« opasne po omladinu. Odatle dogmatski način izlaganja koji odudara od Dorotićevih predavanja u kojima je branio slobodu filozofskog istraživanja, što je impliciralo odbacivanje Aristotela i Duns Scota kao vrhovnih autoriteta, i poticao studente da čitaju moderne filozofe. Njegova teza da stavovi »ljubiti dobro« i »izbjegavati zlo« nisu moralna načela nego samo usmjeravajuća pravila za »čine ljudske volje« izazvala je najviše kritike. Zbog te teze, čini se, nije objavljeno njegovo veliko filozofsko djelo, koje se, koliko je do sada poznato, nije sačuvalo ni u rukopisu, osim posvete prijatelju A. Miletiću, apostolskom vikaru Bosne. D. je svoju filozofiju izložio u latinski pisanim filozofskim i teološkim rukopisima. U njima je obradio sve glavne filozofijske discipline, a zahvatio je i matematiku, retoriku i kriminalno pravo. Moderan i otvoren spram suvremenih filozofijskih strujanja, od skolastičko-aristo0telovskog sustava preuzima samo nauk o četirima uzrocima, od R. Descartesa postavljanje i rješenje problema egzistencije tijela, od P. Gassendija atomizam, od G. W. Leibniza dinamizam, od N. Kopernika heliocentrizam, a u pitanjima »specijalne fizike« poglavito slijedi I. Newtona. Dorotićevu rukopisnu ostavštinu otkrio je 1923. J. Božitković te impresioniran opsegom (više od 4000 stranica) i mnogostranošću otkrivenog opusa proglasio Dorotića jednim od prvih naših filozofa. Ovaj sud, nakon temeljitih istraživanja rukopisa, revidirao je V. Kapitanović, za kojeg je D. zanimljiv profesor velike filozofske kulture, a ne velik filozof. Prema najnovijim istraživanjima D. Barbarića, D. je autor rukopisnih djela Philosophiae rudimenta (1790); Philosophiae elementa (1791); Matheseos compendium; Physicae generalis Libri IV; Ethicae Libr. III; Compendium rhetoricae seu artis concinatoriae; Institutiones theologiae; Elementa iuris criminalis; In universam philosophiam isagoges; Historia philosophiae, Logica, Ontologia; Cosmologia; Physicae generalis continuatio; Physica particularis, de mundo; Institutiones physicae; Exaratio universae philosophiae. T.II; Physica particularis; Physica generalis et particularis. Rukopisi se čuvaju u arhivu franjevačkog samostana u Makarskoj. D. je književni lik u romanu H. Davile Igračka valovja, u Nazorovu Pastiru Lodi i Araličinu Graditelju svratišta. DJELA: Philosophicum specimen de homine. Venetiis, Typis Simonis Cordella, 1795. — Proglascegne narodu Dalmatinskomu. Venetiis 1797. — Lettera pastorale enciclica del Molto Reverendo Padre F. Andrea Dorotich del SS.mo Redentore in Dalmazia alli religiosi, graduati, sacerdoti, chierici e laici della medesima provincia. Zara 1804. — Ritus et caeremoniae in solemni receptione Admodum Reverendi P. Ministri Provincialis tempore canonicae visitationis. Zara 1804. — Kratko iskazanje jednoga dogadjaja, u komu se naša godine 1813. redovnik F. Andrija Dorotich. Beč 1815. LIT.: Oznagnegne. Kraglski Dalmatin, 4(1809) 23, str. 175–176. — I. T.: Domorodna harnost! Zora dalmatinska, 1(1844) 28, str. 223–224. — K. Ljubić: Progonstvo fra Andrije Dorotića. Narodni koledar (Zadar), 8(1870) str. 91–101. — S. Zlatović: Franovci države Presv. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji. Zagreb 1888, 320. — O. V. Janović: Iz života o. Andrije Dorotića. Narodni list, 33(1894) br. 103. — M. Ostojić: Fra Andrija Dorotić i njegova pjesma. Spljet 1895. — J. Božitković: Ljetopisne bilješke. Bogoslovska smotra, 13(1925) str. 165–170. — S. Zimmermann: Historijski razvitak filozofije u Hrvatskoj. Zagreb 1929. — S. Petrov: Nepoznata pjesma fra Andrije Dorotića. Nova revija, 11(1932) 3, str. 231–240. — S. Antoljak: Roman života fra Andrije Dorotića. Jutarnji list, 26(1937) 9041, str. 11–12. — S. Puratić: Fra Andrija Dorotić. Hrvatska straža, 9(1937) 238, str. 4–7. — V. Nazor: Fra Andrija II u Vranratcu. Novo doba, 21(1938) 242, str. 9; 243, str. 2; 244, str. 3; 245, str. 2; 246, str. 3. — S. Antoljak: Dalmatinsko pitanje kroz vjekove. Zagreb 1944, 144–145. — D. Berić: Andrija Dorotić i njegove pjesme. Anali historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 1(1952) 1, str. 465–476. — G. Bujas: Kačićevi imitatori u makarskom primorju do polovine 19. stoljeća. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1971, 30, str. 121–144. — D. Barbarić: O Kačićevim filozofijskim rukopisima. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 4(1978) 7/8, str. 251–255. — V. Filipović: Hrvatski filozofi latinisti XVIII st. Mogućnosti, 25(1978) 2/3, str. 128–136. — V. Kapitanović: Fra Andrea Dorotić (1761–1837). Il suo tempo, la sua attivitŕ e il suo pensiero (Excerpta ex dissertatione ad Doctoratum in Facultate Historiae Ecclesiasticae Pontificiae Universitatis Gregorianae). Romae 1978. — J. Horvat: Kultura Hrvata kroz 1000 godina, 2. Zagreb 1980, 106–107. — D. Barbarić: Ontologija Andrije Dorotića. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 7(1981) 13/14, str. 53–69. — V. Kapitanović: Književni rad fra Andrije Dorotića. Kačić, 13 (1981) str. 121–153. — D. Barbarić: Fizika Andrije Dorotića. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 8(1982) 15/16, str. 93–121. — Isti: Etika Andrije Dorotića. Ibid., 10(1984) 1/2, str. 19–20. — Isti: Filozofija Andrije Dorotića. Zagreb 1987. — N. Nekić: Čarobne riječi – spomen na fra Andriju Dorotića (1761–1837). Forum, 30(1991) 11/12, str. 746–752. Franjo Zenko (1993) HBL Franjo Zenko (1993)

ID

Auctoritas VIAF: 37806583

Opera

Numero: 1

opusid21958043 Philosophicum specimen de homine