Croatiae auctorum Latinorum bibliographia: persona dominisd1e378

CroALa, 2017-11-18+01:00.

Persona dominisd1e378

Dominis, Markantun de 1611

DOMINIS, Marko Antun de (Markantun, Marko Antonije), pisac i učenjak (Rab, 1560 — Rim, 8. ili 9. IX. 1624). Sin pravnika i pjesnika Jeronima i majke iz venecijanske obitelji Vellutelli. Prvu naobrazbu dobiva u rodnom Rabu, a u 12. godini poslan je u isusovački Hrvatski kolegij u Loretu, gdje uči gramatiku i retoriku. God. 1579. pristupa Družbi Isusovoj u Novellari, potom odlazi na studij u Veronu i uči filozofiju te istodobno u nižim razredima predaje literaturu. Od 1587. do 1591. studira teologiju u Padovi, gdje je ujedno lektor matematike i prirodopisa. Nakon završetka studija 1592. odlazi u Bresciu, ondje predaje najprije retoriku, a zatim logiku i filozofiju. Potkraj 1595. odlazi u Rim, a 1596. istupa iz Isusovačkoga reda, dijelom zbog svojih nazora, a dijelom što je nakon pogibije strica Antuna, senjskoga biskupa, u protuturskom boju pod Klisom 1596, postao konkurentom za upražnjenu biskupsku stolicu. Uz potporu Mlečana i austrijskoga cara Rudolfa II. postao je senjskim biskupom u doba oštrih sukoba uskoka s Mlečanima, pa je i sam imao pridonijeti rješavanju uskočkoga pitanja. Pri tome je nastojao da se ono riješi razvojačenjem uskoka, tj. njihovim privođenjem poljodjelstvu, ribarstvu i trgovini, a podupirao je i mletačko nastojanje da se oni uklone s jadranske obale i presele u unutrašnjost Hrvatske. Kako je za seobu i smještaj uskoka trebalo osigurati novčanu potporu, D. je 1599–1601. putovao caru Rudolfu u Prag, nadvojvodi Ferdinandu u Graz, kranjskim staležima u Ljubljanu, u Veneciju (gdje je 13. VIII. 1600. posvećen za biskupa) te obalom od Rijeke do Zadra. U svojoj akciji nije imao uspjeha, a uskoci su — pošto je carski general J. Rabatta 1601. dao pogubiti njihove vođe i njih 250 preselio preko Velebita — ubili Rabattu i zaprijetili smrću samom Dominisu, koji je tada ponovno boravio u austrijskim zemljama. Na poč. 1602. da izbjegne uskočku zasjedu kriomice je doputovao na Rab. Uvidjevši da je njegov opstanak na biskupskoj stolici u Senju neodrživ, D. preko Ancone odlazi u Rim. Za njegova boravka u Rimu umro je splitski nadbiskup Domenico Foconi i D. je na molbu splitskoga Kaptola, uz pristanak gradskoga Velikog vijeća i uz zauzimanje Mlečana, koji su mu priznavali zasluge u uskočkom pitanju, izabran za splitskoga nadbiskupa. Papa Klement VIII. imenuje 16. XI. 1602. Dominisa splitskim nadbiskupom, s tim da svom protukandidatu, udinskom dekanu M. Andreucciju, isplaćuje »odštetu« od 500 dukata godišnje. U Splitu je uz dijecezanske poslove poučavao svećeničke kandidate te pisao svoje teološke rasprave i životno djelo De republica ecclesiastica, ali se i zapleo u nove sukobe. Splitsko plemstvo nije u njega našlo potpore svojim željama da se Klis oslobodi od Turaka, a 1604. D. se sukobio sa svojim Kaptolom oko popunjivanja upražnjenih kanoničkih mjesta. Istodobno se našao u sporu s Andreuccijem, koji je, postavši trogirskim biskupom, i dalje tražio plaćanje odštete »pro nominandis«, a D. nije uspio dobiti potporu od Rimske kurije kada je potkraj 1604. boravio u Rimu. Kada je 1606. zbog razmirica sa splitskim Kaptolom boravio u Veneciji, zategnutost između Rimske kurije i Venecije dosegnula je vrhunac nakon interdikta pape Pavla V. nad Republikom. D. je stao u obranu Republike, istupivši protiv nastojanja pape da svoj autoritet nametne svjetovnoj vlasti i dokazujući da njegovo miješanje u poslove svjetovne vlasti nije u skladu s crkvenim zakonima i vjerskim načelima. Prilog polemici D. je dao u raspravi Dell’auttorità legitima et potestà de principi temporali nel far leggi et governare lo stato suo, contra le vane pretensioni della corte Romana, koju je uručio mletačkoj vladi 1606. U Veneciji se upoznao s fra Paolom Sarpijem, vođom mletačke oporbe protiv pape. Kada je 17. IV. 1607. bio izglađen sukob između Venecije i pape, D. se vratio u Split. Iako se papa obvezao da nitko neće snositi nikakve posljedice zbog sudjelovanja u sukobu, Rimska kurija, koja ni prije Dominisu nije bila osobito sklona, počinje onemogućivati gotovo sve veće korake koje je poduzimao kao nadbiskup. Neraspoloženje Kurije prema Dominisu još se više pooštrilo kada se u Rimu 1612. saznalo da splitski nadbiskup priprema opsežno teološko djelo protiv pape i politike Katoličke crkve te mu je preporučivano da odustane od pisanja. Nezadovoljan i ogorčen, D. je 1613. odlučio da sebi uzme pomoćnika i za to je mjesto predlagao V. de Franceschija iz Kopra. Papinsko dopuštenje tražio je pismenim putem i nije se odazvao pozivu da dođe u Rim, vjerojatno zbog već tada opravdana straha od inkvizicije. Isto tako, kada je spor s Andreuccijem htio riješiti njegovim ekskomuniciranjem, otišao je na poč. 1614. u Veneciju mjesto u Rim, da tamošnjem papinu nunciju iznese svoje razloge za takav postupak. Tom je prilikom D. počeo pregovarati o mogućnostima svog odlaska u Englesku sa sir Dudleyem Carletonom, tadašnjim engleskim poslanikom u Veneciji i kasnijim glavnim posrednikom i organizatorom njegova prelaska u London. Kada je Rim odbio njegovu molbu da uzme pomoćnika i preporučio mu da se odrekne nadbiskupije, D. je to i učinio. Upravo u to vrijeme dovršavao je u splitskoj prvostolnici otvaranje istočnog zida i gradnju kora. Papa je prihvatio njegovu ostavku i u listopadu 1616. za splitskog nadbiskupa imenovao Dominisova nećaka S. Ponzonija. Na poč. 1615. D. je ponovo u Veneciji, gdje je nakon što ga je mletačko Vijeće desetorice odbilo izručiti Rimu, definitivno odlučio otići u London. Pošto je u Splitu sredio svoje poslove, posredovanjem Carletonova nasljednika na položaju engleskog poslanika u Veneciji sir Henryja Wottona, D. je u rujnu 1616. krenuo tajno na put pod imenom dubrovačkog trgovca Matije Lukarevića i u pratnji engleskog plemića Roberta Barnsa. Na putovanju se dulje zaustavio u Heidelbergu, gdje je objavio svoj ranije napisani proglas Marcus Antonius de Dominis, Archiepiscopus Spalatensis, suae profectionis consilium exponit, o pobudama koje su ga navele da napusti Veneciju i koji je potkraj iste godine bio pretiskan na latinskom jeziku i u engleskom prijevodu u Londonu. Dominisa je očekivalo vrlo opasno putovanje iz Heidelberga kroz katoličke porajnske zemlje, jer je u međuvremenu (12. XI) Rimska kurija stavila na indeks zabranjenih djela ne samo njegov proglas nego i sve što ubuduće bude objavio, i dala nalog svojim predstavnicima u inozemstvu da poduzmu sve kako bi ga uhitili. Neposredna opasnost prošla je tek kada je 16. XI. stigao u Hag, gdje je u to vrijeme Carleton bio u službi engleskog ambasadora. Prešavši La Manche u ratnom brodu, koji je nizozemski princ Maurice odredio posebno za njegov prijevoz, D. je 16. XII. 1616. stigao u London, gdje je njegov dolazak uglavnom bio shvaćen kao važna potvrda autoriteta Anglikanske crkve. Svečano dočekan, smjestio se u canterburyjskog nadbiskupa Abbota u palači Lambeth i uživao osobitu naklonost kralja Jakova I. Odmah po dolasku, D. počinje pripremati za tisak svoje kapitalno djelo De republica ecclesiastica. Potkraj rujna ili na poč. listopada 1617. izišao je prvi svezak i izazvao snažan dojam i mnoge komentare u čitavoj Europi, rimsku zabranu čitanja i mnoštvo polemičnih spisa i pamfleta. D., međutim, odlazi u posjetu engleskim sveučilištima i u Cambridgeu mu je svečano dodijeljen doktorat iz teologije, čime je postao prvi Hrvat koji je dobio tu titulu na nekom engleskom sveučilištu. Potkraj 1617. počeo je držati propovijedi u talijanskoj crkvi u Londonu (Mercers’ Chapel), a prva od njih, održana 30. studenoga, bila je odmah tiskana u tri verzije, na talijanskom, latinskom i engleskom jeziku. Iako je već po dolasku dobio neke prihode, tek 25. III. 1618. dodijeljena mu je titula »Master of Savoy«, čime je kao vlastitu rezidenciju dobio palaču Savoy, i odmah zatim 13. svibnja prije obećanu titulu windsorskog dekana, što mu je nosilo redovit prihod. Najveći dio slobodna vremena D. posvećuje pisanju i iste godine izdaje knjižicu pod naslovom Scogli del christiano naufragio te priprema za tisak Sarpijevo djelo Istoria del Concilio Tridentino, koju objavljuje 1619. pod imenom Pietro Soave Polano, što je anagram Sarpijeva imena. Unatoč svim počastima i blagostanju D. se i u Engleskoj počeo sukobljivati s okolinom te je njegov ugled na dvoru počeo slabiti. Situacija se za njega pogoršala prilikom diplomatskih pregovora o englesko-španjolskom kraljevskom braku, što je u političkom pogledu značilo neizbježno poboljšanje odnosa Engleske s Katoličkom crkvom. U pol. 1621. godine D. je stupio u vezu sa španjolskim poslanikom u Londonu Gondmarom, koji je uspio ostvariti dugo pripremanu i dobro smišljenu nakanu inkvizicije da namami Dominisa u Rim. Na Dominisovu odluku da napusti Englesku utjecalo je ustoličenje 1621. novoga pape Grgura XV (Alessandro Ludovisi), koji je bio njegov učitelj i prijatelj. Odlučivši se za odlazak, D. piše 16. I. 1622. kralju Jakovu pismo u kojemu ga izvješćuje da je pozvan u Rim od samog pape i ujedno traži od njega dopuštenje za odlazak. Kralj je bio krajnje indigniran tom Dominisovom odlukom pa mu je zabranio pristup na dvor. Da bi raščistio spor i saznao prave Dominisove namjere, poslao je 31. I. londonskog i durhamskog biskupa i dekana winchesterskog da u njegovo ime od Dominisa zatraže odgovor na više pitanja. Dominisov pokušaj da kralja privoli na mogućnost sjedinjenja s Katoličkom crkvom rezultirao je kraljevom naredbom da u roku od dvadeset dana zauvijek napusti Englesku. Potkraj travnja 1622. D. napušta Englesku i odlazi u Bruxelles, gdje kao gost papinskoga nuncija čeka formalnu papinu dozvolu da se vrati u Rim. Tamo je preko Francuske i Švicarske stigao 29. X, svečano se pokajao i dobio papino oproštenje i na poč. 1623. izdao knjižicu Marcus Antonius de Dominis, Archiepiscopus Spalatensis, sui reditus ex Anglia consilium exponit o razlozima koji su ga naveli da napusti Englesku. Iste godine u srpnju umire papa Grgur XV, a njegov nasljednik papa Urban VIII. nastavlja istragu protiv Dominisa. Zatvoren u Anđeoskoj tvrđavi od mjeseca travnja 1624, D. je nenadano obolio i umro. Dominisovo tijelo bilo je smješteno u mrtvačnicu, gdje je ostalo do svršetka procesa 21. prosinca, kada je posmrtno proglašen krivim. Prema osudi inkvizicije (»Osuđujemo uspomenu umrlog Marka Antonija de Dominisa, bivšega splitskog nadbiskupa, na vječnu sramotu, lišavamo ga svih časti, funkcija i beneficija, konfisciramo sve njegove posjede i dobra u korist Sv. Oficija. Izbacujemo njegovu uspomenu, njegovo ovdje prisutno zadržano tijelo, njegovu sliku i njegove spise iz crkve, čijeg se milosrđa on za života pokazao nedostojnim, ... te tražimo da njegovi spisi budu javno spaljeni.«) Dominisov leš, slika i knjige istog su dana iznijeti na rimski Campo di Fiori i javno spaljeni, a njegov pepeo bačen u Tiber. — Za Dominisa je postojalo jedno bitno pitanje – povijesna uloga Crkve u vremenu kada se reformacija bila utvrdila i kada je Europa vjerski, duhovno i politički bila raslojena. Svi Dominisovi teološki, politički i životni nesporazumi, a i okvir i bit cjelokupnoga njegova opusa, izviru iz osnovnoga stava da Crkva nije ostvarenje izvornog lika crkve Kristove, da je postala previše svjetovna na štetu svoje duhovne biti, a glavni uzrok tome vidi u papinu primatu, koji proglašava protupravnom uzurpacijom i poriče ga kao tuđa izvornom kršćanstvu. Cjelokupnu kritiku Crkve temelji na sustavnom proučavanju Svetog pisma, patristike, crkvenih kanona, zaključaka starih koncila i ostalih tradicijskih kršćanskih spisa. Tražeći način kojim bi Crkva trebala reformirati svoj pojavni oblik, D. rješenje nalazi u njezinu pročišćenju od svega svjetovnog nastojeći je učiniti primjerenom njezinoj duhovnoj naravi. Dominisov put zacrtan je idejom sjedinjenja svih religija, odn. crkvenih institucija, jer drži da bi se kreativnim pomirenjem postojećih religijskih sustava maksimalno približilo izvornim patrističkim koncepcijama o funkcioniranju Crkve kao produžetka Kristova nauka. On inzistira na povratku temeljima kršćanstva jer drži da samo duhovne zajednice osnovane na demokratskim načelima prvotnoga kršćanstva mogu dovesti ljude do mira i slobode. Izmirenje i sjedinjenje svih crkava D. postavlja kao svrhu i krajnji cilj svog djelovanja, jer samo mir i jedinstvo među svim crkvama i kršćanskim narodima, temeljeni na osnovnim idejama Istine, Ljubavi i Slobode, jesu ono što omogućuje smislen i svrhovit život uopće, a posebno život čovjeka i ljudske zajednice. Njegovi rkp. pohranjeni su u Österreichische Nationalbibliothek u Beču, British Museum Library u Londonu (Manuscript dep.), Bodleian Library u Oxfordu, Bibliothčque Nationale u Parizu, Civico Museo Correr u Veneciji (zbirka rkp. venecijanske obitelji Dona). Korespondencija i dokumenti o njemu čuvaju se u Public Record Office u Londonu (zbirke State Papers), University Library i Caius College Library u Cambridgeu, Bibliothčque de l’Arsenal u Parizu, Biblioteca Vaticana u Rimu, Biblioteca nazionale Marciana u Veneciji, Biblioteca Arcivescovile i Biblioteca civica u Udinama. Građa o njemu pohranjena je i u Historijskom arhivu u Zadru (dokumenti obitelji Nimira), Kaptolskom arhivu u Splitu, Historijskom arhivu u Rijeci te u Archivio segreto Vaticano u Rimu i Archivio di stato u Veneciji (podatke o fondovima i signature objavili Š. Ljubić i S. Cavazza). — D. je bio predmet književne obradbe u drami A Game of Chesse (izvedene u Londonu 1624) engleskog književnika T. Middletona te u romanu Heretik (Zagreb 1968) i istoimenoj drami (1969) I. Supeka. — U nas je sačuvano nekoliko suvremenih Dominisovih portreta, jedan u ulju, naslikan prije 1596 (Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu) te oni izrađeni u bakrorezu 1616 (djelo Renolda Elstrackea; Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu), 1617 (djela Johna Billa i Michiela van Mierevelta; Arheološki muzej u Splitu, Hrvatski povijesni muzej) i nakon 1624 (bez sign.; Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu). Vesna Tudjina-Gamulin (1989) U doba kad je predavao matematiku u Padovi, D. je iz fizike napisao dva djela, ali su oba objavljena kasnije. U djelu De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride raspravlja o teoriji leća, dalekozora i duge, potaknut nešto ranijim pronalaskom dalekozora. Najvažniji je Dominisov prinos teoretsko objašnjenje dalekozora i zaključak da je povećanje slike predmeta ovisno o povećanju vidnog kuta, koji je prethodno ispravno definirao. Duga po Dominisu nastaje odbijanjem i lomom svjetlosne zrake u kapljici kiše. Prvu dugu dobro je objasnio, ali drugoj nije našao prava razloga. U djelu Euripus seu de fluxu et refluxu maris sententia bavi se plimom i osekom mora, a pobija i mišljenje da je oblik Zemlje nepravilan, zauzimajući se za oblik kugle. Uzrok plimi i oseci vidi u utjecaju Sunca i Mjeseca na morske vode. Drugu dnevnu plimu tumači slično kao i Federik Grisogono, držeći da nastaje zbog privlačnosti nebeske točke koja je protivna Mjesecu ili Suncu. D. se nije uspio potpuno osloboditi starih peripatetičkih pogleda u naravnoj filozofiji, dapače ni stava o nepomičnosti Zemlje, ali u njegovim se djelima ipak nalazi bitno nov eksperimentalni pristup, znakovit za renesansnu fiziku. Žarko Dadić (1989) DJELA: De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride. Tractatus. Per Joannem Bartolum in lucem editus. Venetiis, Apud Thomam Baglionum, 1611. — Suae profectionis consilium exponit. Londini, Apud J. Billium, 1616. — De republica ecclesiastica libri X, 1–4. Londini, Ex officina Nortoniana, apud J. Billium, 1617; 5–6. Francofurti ad Moenum, sumptibus Rulandiorum, Typis Joan. Friderici Weiss, 1620; 7, 9. Hanoviae, Sumptibus haeredum Levini Hulsii, 1622. — Papatus Romanus. Liber de origine, progressu atque extinctione ipsius. Londini, Ex officina Nortoniana, apud J. Billium, 1617. — Predica...fatta la prima Domenica dell’Avvento quest’anno 1617 in Londra nella cappella detta delli Merciari. Londra, Appresso Giovanni Billio, 1617. — Scogli del christiano naufragio, quali va scoprendo la santa chiesa di Christo alli suoi diletti figliuoli. S. l. 1618. — Sui reditus ex Anglia consilium exponit. Dilingae 1623; Romae, Ex Typographia rev. Camerae Apostolicae, 1623. — Euripus seu De fluxu et refluxu maris. Sententia. Romae, Apud Andream Phacum, 1624. — De pace religionis Marci Antonii de Dominis Spalatensis archiepiscopi. Epistola ad venerabilem virum Josephum Hallum archipresbyterum Wigorniensem. Vesantione Sequanorum (Besançon) 1666. — Potpunu bibliografiju svih izdanja u originalu i prijevodima objavio Š. Jurić. — Bibliografija rukopisa (u: Enciklopedija Jugoslavije, 3. Zagreb 1958, 54). LIT.: Decretum Sacrae Congregationis Ill.orum S.R.E. Cardinalium, a S.D.N. Paulo Papa V. Sanctq., Sede Apostolica, ad Indicem librorum, eorundemque permissionem, prohibitionem, expurgationem, impressionem universa Republica Christiana specialiter deputatorum, ubiq, publicandum. Romae 1616. — L. Beyerlinck: Profectionis Marci Antonii de Dominis quondam archiepiscopi Spalatensis, consilium examinat. Antverpiae 1617. — J. Floyd: Synopsis apostasiae Marci Antonii de Dominis, olim archiepiscopi Spalatensis nunc apostatae, ex ipsiusmet libro delineata. Antverpiae 1617. — J. Sweet (C. A.): Monsigr. fate voi. Or : A Discovery of the Dalmatian Apostata, M. Antonius de Dominis and his Bookes. (St. Omer) 1617. — Newes from Rome, Spalato’s Doome. Or : An Epitome of the Life and Behaviour of M. Antonius de Dominis, first Bishop of Segnia, afterwards Archbishop of Spalato; who about some seven or eight Yeeres since came from Venice into England: and from thence by the Practise and Persvasion of the L. Gundamar, departed to Rome, and of late was imprisoned in the Castle Saint Angelo. London 1624. — Relation sent from Rome, of the Processe, Sentence, and Execution, done upon the Body, Picture, and Bookes, of Marcus Antonius de Dominis, Archbishop of Spalato, after his Death. London 1624. — R. Montagu: Immediate Adresse into God alone. (First delivered in a Sermon before his Maiestie at Windsore, since revised and inlarged to a just Treatise of Invocation of Saints.) Occasioned by a false Imputation of M. Antonius de Dominis upon the Author. London 1624. — R. Neyle: Alter Ecebolius M. Ant. de Dominis, Arch. Spalatensis, Pluribus Dominis inseruire Doctus. (Documents relating to the Change of Religion of M. A. de Dominis.) London 1624. — I. Newton: Optice sive De reflexionibus, refractionibus, inflexionibus et coloribus lucis libri tres. Londini, 17192, 161–162, 168. — D. Farlati: Illyricum sacrum, 3. Venetiis 1765; 4. 1769. — G. Goodman: The Court of King James the First, 1–2. London 1839. — T. Fuller: The Church History of Britain, 5. Oxford 1845, 504–531. — H. Newland: The Life and contemporaneous Church History of Antonio de Dominis, Archbishop of Spalato. Oxford—London 1859. — S. R. Gardiner: Prince Charles and the Spanish Marriage, 1617–1623, 2. London 1869, 170–177. — Š. Ljubić: O Markantunu Dominisu Rabljaninu. Rad JAZU, 1870, 10, str. 1–159. — Isti: Prilozi za životopis Markantuna de Dominisa Rabljanina — spljetskoga nadbiskupa. Starine, 1870, 2, str. 1–260. — Isti: Prilog k razpravi o Markantunu Dominisu Rabljaninu. Ibid., 1872, 4, str. 1–18. — F. Rački (F. R.): Marko Antun de Dominis. Vienac, 6(1874) 48, str. 761–765; 49, str. 774–779; 50, str. 795–796; 51, str. 811–813; 52, str. 827–832. — J. Torbar: Ob optici Markantuna de Dominisa. Rad JAZU, 1878, 43, str. 196–219. — S. R. Gardiner: History of England (1603–1642), 4. London 1883, 282–289. — M. Breyer: Prilozi k starijoj književnoj i kulturnoj povijesti hrvatskoj. Zagreb 1904, 158–164. — K. Horvat: Monumenta historiam Uscocchorum illustrantia, 1–2. Zagrabiae 1910–1913. — D. Prohaska: Kako se u Njemačkoj dojmio otpor nadbiskupa splitskoga Markantuna Dominisa protiv papinske svemoći (1602–1624). Vjestnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva, 14(1912) str. 285–288. — A. Bacotich: Marc’Antonio de Dominis. Appunti biografici. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), 2(1927) IV/20, str. 64–77. — M. Breyer: O Dominisovom djelu »De republica ecclesiastica«. Savremenik, 20(1927) 12, str. 537–539. — R. E. Ockenden: Marco Antonio de Dominis and his Explanation of the Rainbow. Isis (Cambridge, Mass.), 26(1936) str. 40–49. — Đ. M. Nikolić: Marko Gospodnetić. Saturn, 4(1938) 1, str. 20–28. — S. Hondl: Marko Antonij de Dominis kao fizičar. Vienac, 36(1944) 2, str. 36–48. — E. Stipanić: Rasprava Antuna Gospodnetića De radiis visus et lucis i njen značaj u istoriji optike. Nauka i priroda, 7(1954) 1, str. 37–43. — D. Cantimori: Note su M. A. de Dominis. Archiv für Reformationsgeschichte (Gütersloh), 49(1958) str. 245–258. — C. B. Boyer: The Rainbow, from Myth to Mathematics. New York—London 1959, 187–192. — D. Nedeljković: Fizičar i utopist XVI veka Marko Dominis. Glas SANU, 1961, 249(9) str. 131–156. — Isti: Un physicien utopiste du XVI siècle, Marco Dominis. Bulletin de l’Académie serbe des sciences, NS 1961, XXVIII/8, str. 27–50. — Ž. Dadić: Rad Markantuna Dominisa na problemima fizike. Encyclopaedia moderna, 2(1967) 5/6, str. 124–127. — C. Fisković: Marko Antun de Dominis i naša likovna baština. Ibid., str. 128–132. — V. Gortan: Biografski podaci o Marku Antoniju de Dominisu. Ibid., str. 86. — Isti: Uvod (u: M. A. Dominis, Prijevod iz djela Marka Antonija de Dominisa s uvodom prevodioca. Ibid., str. 88). — Š. Jurić: Građa za bibliografiju Markantuna de Dominisa. Ibid., str. 133–140. — I. Supek: Marko Antonije de Dominis — poruka mira. Ibid., str. 111–118. — J. Turčinović: Markantun de Dominis iz teološke perspektive. Ibid., str. 119–123. — V. Gortan: Dominisovo djelo »De republica ecclesiastica«. Kolo, 6(126)(1968) str. 18–26. — Isti (V. G.): Marko Antonije de Dominis. Marcus Antonius de Dominis (1560–1624) (u: Hrvatski latinisti, 2. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1970, 7–14). — V. Kostić: Kulturne veze između jugoslovenskih zemalja i Engleske do 1700. godine. Beograd 1972. — N. Bulat: Neka sporna pitanja o de Dominisu. Crkva u svijetu, 10(1975) 2, str. 102–116. — D. Nedeljković: Marko Dominis u nauci i utopiji na delu. Beograd 1975. — S. Antoljak: Arhivske zabilješke i marginalije o Markantunu de Dominisu. Radovi Centra JAZU u Zadru, 22–23(1976) str. 49–61. — V. Bajsić: Prirodoznanstveni i filozofski pogledi Marka Antuna Dominisa. Zbornik radova o Marku Antunu Dominisu i znanstvenoj prošlosti Raba. Zagreb 1976, 61–71. — L. Barić: Marko Antun Dominis i problem duge. Ibid., 33–48. — N. Čubranić: Marko Antun Dominis i njegov znanstveni rad na području geodezije. Ibid., 55–59. — Ž. Dadić: Marko Antun Dominis i problem plime i oseke. Ibid., 49–53. — V. Dugački: Marko Antun Dominis i problemi vida. Ibid., 85–91. — Z. Faj: Osnovni zakoni i pojmovi geometrijske optike u Dominisovu djelu »De radiis visus...«. Ibid., 23–32. — D. Nedeljković: Nauke i istorija nauka u nas od Georgija Dragišića i Hristofora Hrizogona do Franje Petrića i Marka Dominisa. Ibid., 107–112. — E. Stipanić: Matematika u Dominisovom djelu »De radiis visus«. Ibid., 13–22. — F. Zenko: Marko Antun Dominis u svjetlu sukoba metoda u renesansnoj »novoj« filozofiji prirode. Ibid., 73–84. — Isti: Prirodoznanstvena istraživanja Marka Antuna Dominisa u svjetlu gnoseologijsko-metodologijskog problema u postrenesansnoj »novoj« filozofiji prirode. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 2(1976) 3/4, str. 15–28. — A. Ziggelaar: Die Erklärung des Regenbogens durch Marcantonio de Dominis, 1611. Zum Optikunterricht am Ende des 16. Jahrhunderts. Centaurus (København), 23(1979) 1, str. 21–50. — H. Morović: O biblioteci Markantuna de Dominisa. Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 25(1981) 1/4, str. 177–187. — Ž. Dadić: Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata, 1–2. Zagreb 1982. — P. Redondi: Galileo eretico. Torino 1983. — M. Noel: De Dominis (1560–1624) Venetian, Anglican, Ecumenist and Relapsed Heretic. London 1984. — S. Cavazza: Marc’Antonio De Dominis (u: Dizionario biografico degli Italiani, 33. Rim 1987, 642–650). — Z. Faj: O fizikalnim raspravama M. A. Dominisa i mišljenju nekih istaknutih fizičara o njima. Rapski zbornik. Rab—Zagreb 1987, 359–364. — V. Tudjina-Gamulin (V. Gamulin): Marko Antonije de Dominis — hereza kao alternativno mišljenje. Ibid., 369–370. — S. Paušek-Baždar: Dominisovo gledište o strukturi elemenata. Ibid., 365–367. — K. Prijatelj: Portreti Markantuna Dominisa. Ibid., 377–382. — F. Zenko: Filozofijsko-politički element u Dominisovu djelu De republica ecclesiastica. Ibid., 371–375. HBL Vesna Tudjina-Gamulin (1989), Žarko Dadić (1989)

ID

Auctoritas VIAF: 68963611

Opera

Numero: 24

opusid21955375 Causae profectionis suae ex Italia
opusid21955461 De pace religionis Marci Antonii de Dominis ... Epistola ad Josephum Hallum
opusid21955547 De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride. Tractatus Marci Antonii de Dominis, per Ioannem Bartolum in lucem editus
opusid21955633 De republica ecclesiastica libri X., auctore Marco Antonio de Dominis
opusid21955719 De republica ecclesiastica libri X
opusid21955805 De republica ecclesiastica libri X
opusid21955891 Epistola episc. Spalatini M. A. de Dominis ... in qua causas discessus a suo episcopatu exponit
opusid21955977 Euripus seu De fluxu et refluxu maris. Sententia Marci Antonii de Dominis, archiepiscopi Spalatensis
opusid21956063 Papatus Romanus. Liber de origine, progressu atque extinctione ipsius
opusid21956149 Papatus Romanus. Liber de origine, progressu atque extinctione ipsius
opusid21956235 Sorex primus oras chartarum primi libri De republica ecclesiastica ... D. archiepiscopi Spalatensis corrodens, Leonardus Marius ... a Daniele Loheto, ejusdem D. Spalatensis amanuensi in muscipulo captus et ejusdem scalpello confossus
opusid21956321 Suae profectionis consilium exponit
opusid21956418 Suae profectionis consilium exponit
opusid21956504 Suae profectionis consilium exponit edition:Denuo impressum
opusid21956601 Suae profectionis consilium exponit
opusid21956687 Sui reditus ex Anglia consilium exponit
opusid21956773 Sui reditus ex Anglia consilium exponit
opusid21956859 Sui reditus ex Anglia consilium exponit. Juxta exemplar Romae
opusid21956945 Sui reditus ex Anglia consilium exponit
opusid21957031 Tractatus de radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride
opusid21957117 Marci Antonii de Dominis, archiepiscopi Spalatensis Causae profectionis suae ex Italia. Recusae
opusid21957203 Suae profectionis consilium exponit
opusid21957289 Sui reditus ex Anglia consilium exponit
opusid21957386 Supplicatio ad Imperatorem, reges, principes super causis Generalis Concilii convocandi contra Paulum Quintum