Croatiae auctorum Latinorum bibliographia: persona bucad1e265

CroALa, 2017-11-18+01:00.

Persona bucad1e265

Buća, Dominik 1545 Kotor dominikanac

BUĆA, Dominik (Dominicus, Domenico Buchia, Bucchia), teološki pisac i propovjednik (Kotor, oko 1480 — Kotor, oko 1560). Brat Vicka, teološkog pisca. God. 1497. stupio u Dominikanski red u Dubrovniku, 1499. nastavio u Napulju započet studij filozofije i, čini se, završio teologiju. Ne zna se kada je doktorirao; opća skupština Dominikanskog reda u Napulju odobrila je 1515. njegov i Pribojevićev naslov doktora teologije. Više je puta bio starješina samostanâ, zamjenik provincijala i provincijal (1540–44) Reda u Dalmaciji. Bio je na životu još 1557. — Kao i brat mu Vicko isticao se vrsnim propovijedima. M. Marulić, koji je na njegov nagovor napisao poznatu protutursku poslanicu papi Hadrijanu VI, posvetivši je samom Bući (Epistola... ad Adrtanum VI... Rim 1522), piše da je često i rado prisustvovao njegovim propovijedima. B je bio u vezi s hrvatskim piscima humanističkog kruga, kojemu je prema M. Franičeviću, i sâm pripadao. Pjesme su mu posvetili Franjo Martinčić, Šimun Trogiranin (Simon Aretophylus Tragurinus Dalmata) i Ilija Tolimerić, pohvale mu upućuju Šimun Kožičić Benja i Augustin Nalješković (Natalis, Nalis), a brat Vicko poslanicu. Ti su tekstovi objavljeni u Bućinim djelima, a u djelu tiskanu 1537. objelodanjena je Dominikova poslanica bratu Vicku. Ljudevit Paskvalić napisao je njemu u čast elegiju što je objavljena u zbirci Ludovici Pascalis, Julii Camilii... Carmina (Venecija 1551). Tiskao je samo tri nevelika latinska djela, a većina njih, propovjedničkog i teološkog sadržaja, ostala je u rukopisu. God. 1552. dopustio mu je general Dominikanskog reda tiskanje djela Expositio super Evangelia quadragesimalia, a sljedeće godine i Expositio super Psalmum »Beati immaculati«, ali se ne zna da li su doista i tiskana. Također nije poznata ni sudbina njegovih djela Manna coeleste i De custodia Angelorum. J. Kavanjin pjeva da B. »u rieč slavsku plemenitu, priobrati«, »sedam piesnih od pokore« kralja Davida. Prema M. Franičeviću, B. nije bio izvoran pisac, već se, poput drugih teoloških pisaca toga doba, pišući svoja egzegetska djela obilato služi literaturom, o čemu i sâm piše, te stoga njegovo djelo ima veće kulturnopovijesno nego literarno značenje. DJELA: Etymon elegantissimum satisque perutile in Septem psalmos penitentiales cum expositione titulorum eorundem psalmorum et adictione orationis dicende in fine ad singulos psalmos. Venetiis, In edibus Aurelii Pintii, 1531.In quatuor cantica Noui Testamenti, nec non et in Orationem dominicam et Salutationem angelicam pulcherrima expositio. Venetiis, In officina divi Bernardini Stagnini de Tridino, 1537.Expositio satis perutilis omnium epistolarum dominicalium, quae per totius anni circulum leguntur. Venetiis, Per Nicolaum Bascarinum Brixiensem, 1545. LIT.: Antonius a Conceptione (Antonius Senensis): Bibliotheca Ordinis Fratrum Praedicatorum. Parisiis 1585, 73.V. Pribojević: Della origine et successi degli Slavi. Oratione. Venetia 1595, 43.A. Gučetić: Catalogus virorum ex familia Praedicatorum in literis insignium. Venetiis 1605, 64–65.G. M. Pio: Delle vite de gli huomini illustri di S. Domenico, 2. Pavia 1613, 162.I. Marracci: Bibliotheca Mariana. Romae 1648, 342.Ambrogio (Del Giudice) di Altamura: Bibliotheca Dominicana. Romae 1677, 256.J. Quetif i J. Echard: Scriptores Ordinis Praedicatorum recensiti, 2. Lutetiae Parisiorum 1721, 119–120.A. Horányi: Memoria Hungarorum et provincialium scriptis editis notorum, 1. Viennae 1775, 362, 365–368.F. M. Appendini: Memorie spettanti ad alcuni uomini illustri di Cattaro. Ragusa 1811, 18–20.Š. Ljubić: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia. Vienna—Zara 1856, 63–64.I. Kukuljević Sakcinski: Marko Marulić i njegova doba (u: M. Marulić, Pjesme. Zagreb 1869, str. XXI).J. Gelčić: Memorie storiche sulle Bocche di Cattaro. Zara 1880, 199–200.Đ. Körbler: Talijansko pjesništvo u Dalmaciji 16. vijeka, napose u Kotoru i u Dubrovniku. Rad JAZU, 1916, 212, str. 49.A. Zaninović: Pogled na apostolsko-znanstveni rad dominikanaca u hrvatskim zemljama. Bogoslovska smotra, 8(1917) 3, str. 280. R. Kovijanić: Književnost Kotora. Kotorska sekcija Društva istoričara Crne Gore 1948–1968 (spomenica). Kotor 1970, 117.M. Franičević: Razdoblje renesansne književnosti (u Povijest hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1974).Isti: Povijest hrvatske renesansne književnosti. Zagreb 1983, 452. Stjepan Krasić (1989) HBL

Do velikog su glasa došli takođe, ne samo u krugovima teologa već i kod humanista, i ne samo u našim krajevima već i u svetu, braća Vicko (Vincentius) i Dominiko (Dominicus) Buća (Buchia), kotorski patriciji poreklom, i dominikanci po životnom opredeljenju. Već 1525. godine oni su bili čuveni po delima iz oblasti teologije i po svojim propovedima. Govoreći u Hvaru svoju poznatu humanističku oraciju O poreklu i uspesima Slovena (De origine successibusque Slavorum), hvarski dominikanac Vinko Pribojević ubrojio ih je u najznamenitije ljude iz naših strana, koji su "još u ovo naše doba živi" i "koji su glasoviti zbog svog književnog rada". Pored Splićanina Tome Nigera i Zadranina Šimuna Benje, našla su se tako i ova dva dominikanca iz Kotora, koji su svojim delima rasvetlili brojne tajne katoličke vere". Još jednom u istom delu Pribojević im je iskazao poštovanje, govoreći naročito o Kotoru, koji su ta dva brata "proslavili svojim književnim delima i neumornim propovedanjem narodu".[11] I mnogo kasnije živeli su oni i njihova dela u sećanju učenih pisaca Dalmacije, pa im je jedan od njih, Splićanin Jerolim Kavanjin, posvetio nekoliko oduševljenih strofa sedmog pevanja svoje barokne "velopjesni" Bogatstvo i uboštvo. U prvoj je pominjao obojicu: Braća Buće umićena di 'e fra Dome i fra Visko? ki u dila njih pismena, koja svak je njih pritisko, i u slavnom pripovijedu još su živi u svo'em redu, a u dve dalje strofe svakome je od njih hvalu iskazao odvojeno.[12] Jedan od braće, Vicko Buća, obrazovao se na univerzitetu u Bolonji, gde je postigao stepene bakalaureata (1507) i magistra teologije (1513). Po povratku u rodni grad živeo je u manastiru Sv. Nikole, ali je dugo boravio u središtu ovoje provincije, u kojoj je vršio dužnosti magistra, priora (1515), provincijala u više mahova (jednom samo punih petnaest godina bez prekida) i definitora (1530), i odatle je odlazio i u Rim, da prisustvuje generalnim kapitulima reda[13], osim toga, pojedini gradovi Primorja pozivali su ga da propoveda u raznim prigodama. Stoga je, kako se po svemu čini, mogao samo nakratko da se posveti nastavničkom poslu u kotorskoj Gimnaziji, u koju ga je gradsko Veliko vijeće 1523. postavilo za magistra gramatike.[14] Od mnogobrojnih dela koja mu pridaju njegovi biografi[15] izvesno je ono pod naslovom Opus de Conciliis, koje je 1524. registrovano u službenim aktima dominikanskog reda[16], ali kome se ne zna dalja sudbina.[17] Ostali njegovi sada poznati radovi samo su kraći tekstovi štampani u tuđim knjigama koje je on pregledao i ocenjivao, jer su mu njihovi autori, sa svih strana Dalmacije, dolazili "kao na Apolonovo proročište". Tako je u delu svog brata Dominka Buće, u kome su komentarisani "pokorni psalmi" (1531), dao da se objavi "epistola" s hvalama i preporukama za delo (in laudem et commendationem huius operis), kao što je desetak godina kasnije (1545) drugome delu istoga Dominka, u kome su tumačene nedeljne poslanice, pridodata druga Epistola operis commendatoria, u kojoj je Vicko, prema jednoj davnašnjoj oceni (F. M. Apendini) doduše pokazao učenost ne manju od one svoga brata, ali u kojoj latinski jezik nije bio ni približno tako otmen i uglađen.[18] Sličnog su karaktera i Vickove "epistole" u knjigama Dubrovčanina Klimenta Ranjine (Araneus) pod naslovima Quodlibet declamatorium (Venecija, 1541) i Expositio... super epistulam Pauli ad Romanos per modum lecturae (Venecija, 1547).[19] Ali već je Dubrovčanin Ambrozije Gučetić (Gozzeus), koji je 1605. godine izdao zbornik bio-bibliografskih ispisa o piscima čitavog dominikanskog reda (Catalogus virorum ex familia praedicatorum in litteris insignium) i koji je Vicka uznosio kao "oca ne samo plemenitog po krvi, nego i izvrsnog u književnosti i moralu", jadikovao što njegove spise, o kojima je slušao, nije nigde uspeo da nađe. Među tim spisima, Vickovi biografi su pominjali sedam traktata o Svetom pismu, komentare poslanicama svetoga Pavla, knjigu o Solomonovoj Pesmi nad pesmama i razne korizmene propovedi.[20] Vest o tim delima došla je i do Splićanina Kavanjina koji je o Vicku pevao u već citiranom eposu: ... ostavi nakon sebe ostram inijeh svojih djela, rukopisne mnoge sprebe, razmišljanja bogomijela vrhu knjiga Pavla Sveta s kim i on k nebu s njim uzlijeta. U daleko većoj meri i mnogo je bolje poznat, već i stoga što je sav štampan, humanistički i teološki rad drugoga od te dvojice blizanaca, Dominka Buće. I on je, kao i njegov brat, bio dominikanac; i kao i ovaj, vršio je dužnosti priora manastira Svetoga Nikole u Kotoru (1511), profesora teologije (1537) i starešine dalmatinske dominikanske provincije, a isticao se takođe i u propovedništvu. Jedan njegov biograf zapisao je, i to možda nije uobičajeno humanističko preterivanje, da je bio "veoma znamenit redovnik, primer neporočnog života i čudesan u naukama".[21] Svoja dela on nije ostavio u rukopisu, nego ih je štampao, istina uz neizostavnu napomenu da to čini ne vlastite slave radi, već na molbu svoje sabraće i prijatelja. Ali mada je ponekad i odveć naglašavao svoju redovničku smernost i više nego skromno govorio o duhovnim svojim svojstvima, nije propuštao da se postara da svakoj od tih knjiga pridoda više ili manje tekstova u kojima su ga njegovi ugledni prijatelji neštedimice veličali u stihu ili u prozi. Bilo je to u punom skladu s humanističkim gledanjima na stvari, po kojima je, kao što je isticao i jedan od njegovih poštovalaca, Šimun Benja, biskup modruški, "hvala nagrada za vrlinu" (laus virtutis est preemium). Najranija od njegovih knjiga, za koju kaže da ju je izradio "s velikim trudom" (pop eine magno labore) i koja je sigurno bila dovršena pre 1526, jer ju je već tada čitao dubrovački teolog Avgustin Nalješković, predstavlja rečito iskazane i učene komentare sedam poznatih pokajničkih psalama, kojima su na kraju dodate i pobožne molitve Veoma probrano i korisno tumačenje sedam pokajničkih psalama sa izlaganjem njihovih naziva i sa dodatkom molitve koju treba reći na kraju pojedinih psalama (Etymon elegantissimum satisque perutile in septem psalmos penitentiales cum expositione titulorum eorundem psalmorum aditione orationis dicende in fine singulos psalmos, Venecija 1531.[22] Budući komentari bili su prethodno u usmenom obliku izlagani u Splitu, a kada je odlučio da ih štampom učini dostupnim široj publici, prikazivao ih je sam kao mukotrpnu i marljivo rađenu kompilaciju iz mnogih i raznih knjiga, u kojima je tražio najlepše cvetove i odabirao najkorisnije misli. Ali je Frano Martinčić, jedan od njegovih tadašnjih splitskih slušalaca, bio uveren da je Buća bio pisac "toliko slavan rečitošću i oštrinom duha, da mu ni Ksenofan ni Ciceron nisu "bili ravni", pa je tom svom uverenju dao izraza u latinskoj pesmi koju je Buća štampao u istoj knjizi. Drugo delo Dominka Buće, na kome je radio "sebi za vežbanje, a pobožnim hrišćanima za utehu", opet je učeno, ali lepo sročeno (pulcherrima, kako se naglašava u naslovu) izlaganje i tumačenje crkvenih tekstova.[23] To su, najpre, četiri duhovne pesme (kantici) iz Novoga zaveta: "Veliča duša moja Gospodina" (Magnificat anima mea Dominum), "Blagosloven Gospodin Bog Izraelov" (Benedictus Dominus Deus Israel), "Sad otpusti slugu svoga, Gospodine" (Nunc dimittis servum tuum, Domine), "Slava Bogu na visini" (Gloria in altissimis), zatim "anđeoski pozdrav", "Sveta Marijo, majko Božja, moli za nas grešnike" (Sancta Maria, Mater Dei, ora pro nobis peccatoribus) i nedeljna molitva. Građu za komentare tih tekstova on je, prema vlastitom priznanju u kome je samo ponovljena čuvena slika humanističke poetike, skupljao, kao što pčela bere "preslatki med", prebirajući "mirisno cveće učenih pisaca". Svoje delo Buća je štampao u Veneciji 1537. godine, a posvetio ga je mletačkom patriciju Melkioru Mikijelu (Michiel), u znak sećanja na česte razgovore "o božanskim stvarima", koje je c njim vodio dok je ovaj bio rektor u Kotoru. Najzad, treća knjiga Dominka Buće predstavlja, kako joj i naslov kazuje, Veoma korisno izlaganje svih nedeljnih poslanica koje se čitaju tokom cele godine (Expositio satis perutilis omnium epistolarum dominicalium, quae per totius anni circulum leguntur), a štampana je u Mlecima 1545. s posvetom kardinalu Ivanu iz Toleda.[24] I ona je, u suštini, teološka kompilacija, kakvih je u ono vreme bilo puno u svetu, iz mnogih grčkih i latinskih knjiga koje je Buća revnosno čitao, u pokušaju da za sebe i čitaoce, i ad Dei Laudem, razjasni doslovni i mistični smisao poslanica. Ovoga puta nastojao je, bar prema sopstvenoj izjavi, da "u iznošenju božanskih reči ne traži zamamni i ukrašeni govor, već da ide samo za lepotom čiste jednostavnosti" i zato je, bez sumnje, u naslovu skromno naglašavao samo korisnost svojih tumačenja. Ali su čitaoci imali drukčiji doživljaj njegovog dela i Buća nije hteo da iz knjige izostavi i njihove ocene. Poigravajući se zvučnom sličnošću piščevog prezimena (Bucchius) i reči buccina (vojnički rog iz koga se trubi), Šibenčanin Ilija Tolimerić nazvao ga je u latinskoj pesmi koju mu je posvetio "knezom i trubom svetoga govorništva", a Vicko Buća, u epistoli kojom daje preporuku delu, nije se ustezao da ga pribroji slavnim ljudima hrišćanske učenosti.

ID

Auctoritas VIAF: 73038076

Opera

Numero: 3

opusid21940042 In quatuor cantica Novi Testamenti, nec non et in Orationem Dominicam et Salutationem angelicam pulcherrima expositio
opusid21940128 Etymon elegantissimum satisque perutile in Septem psalmos poenitentiales ... Nuper compilatum per rev. p. f. Dominicum Buchium Catharensem
opusid21940225 Expositio satis perutilis omnium epistolarum dominicalium, quae per totius anni circulum leguntur ... Nuper edita per ... Dominicum Buchia Catharensem