Croatiae auctorum Latinorum bibliographia: persona bonid1e191

CroALa, 2017-11-20+01:00.

Persona bonid1e191

Boni, Mauro 1799?

BONI, Mauro (Bondi), pisac i izdavač (Mozzanica kod Bergama, 3. XI 1746 — Reggio Emilia, 3. I 1817). Prvi učitelj bio mu je Mauro Bettolini, zatim studira u isusovačkim kolegijima u Cremoni i Rimu. Ušao je u isusovački novicijat 21. X 1763. U popisu je pitomaca isusovačkog kolegija u Dubrovniku oko 1770, pa je tu sigurno završio jedan dio svog studija, možda retoriku i filozofiju. Teologiju studira u Rimu i ističe se u teologiji, crkvenoj i antičkoj povijesti, umjetnosti i govorništvu. Pozvan je za učitelja u Njemačku, ali 1773. predaje prvom razredu isusovačke gimnazije u Dubrovniku. U kolovozu 1773. dokinuta je Družba Isusovaca, pa B. napušta Dubrovnik i u Genovi uređuje muzej grofa G. Durazza, predstavnika Josipa II kod Venecije. Nakon grofove smrti vratio se 1777. u Mozzanicu i prihvaća upravu kapelanije Sv. Marte. Biskup iz Cremone M. A. Lombardi pozvao ga je za profesora književnosti u svom sjemeništu, a poslije ga postavio za vicerektora kolegija u Bergamu. Na poziv G. Giustiniana dolazi za odgojitelja u Veneciju (1799) i tu ostaje do 1815. kada preuzima knjižnicu kolegija u Reggio Emiliji. Vraća se u Družbu Isusovu nakon njezina ponovna uspostavljanja 1814. Bio je tajnik venecijanskog Ateneja. U Bergamu i Veneciji B. savjetuje prijatelje znanstvenike, piše predgovore i pogovore njihovim djelima, uređuje, priprema za tisak i piše djela s područja povijesti, prošlosti i umjetnosti Venecije i Italije. Surađuje s F. Carrarom, B. Gambom, L. Lanzijem i drugim talijanskim znanstvenicima, ali i s našincima I. Bizarom i J. Marinovićem. Poznanstvo s Bizarom potječe vjerojatno preko Bizarova ujaka Roka Bonfiola, konzula Dubrovačke Republike. U svoje djelo Poesie in morte di Maria Tarma di lui consorte (Firenca 1806) uvrstio je Bizar među prigodnice svojih prijatelja i dvije Bonijeve pjesme na latinskom jeziku. B. je pak u svome djelu Pio sexto Pontifici maximo Parentalia (Venecija 1799) objavio nekoliko Marinovićevih pjesama te napisao Monitum Lectori o jednoj njegovoj elegiji. Dubrovačkom izdanju Laharpeova djela Cosa sia il fanatismo nel dialetto rivoluzionario contro la religione cristiana (1798), koje se razlikuje od Bonijeva prijevoda iste knjige, napisao je predgovor osvrnuvši se na posljedice jakobinizma i liberalizma u vrijeme francuske revolucije. Veliki broj njegovih pisama sačuvan je u Genovi u obitelji grofova Durazzo. LIT.: R. Caballero: Bibliothecae Scriptorum Societatis Iesu supplementa, 1. Romae 1814, str. 103; 2, 1816, str. 13. — V. Lancetti: Biografia cremonese, 2. Milano 1820, 428–430. — E. De Tipaldo: Biografia degli italiani illustri..., 2. Venezia 1883, 163. — V. Adamović: Gragja za istoriju dubrovačke pedagogije, 1. Zagreb 1885, 110. — C. Sommervogel: Bibliotheque de la Compagnie de Jésus, 1. Bruxelles—Paris 1890, 1717–1722. — M. E. Cosenza: Biographical and Bibliographical Dictionary of the Italian Humanists 1300–1800, 1. Boston 1962, 657. — G. Prevital: La fortuna dei primitivi dal Vasari ai neoclassici. Torino 1964, 149, 153, 157, 161–163, 246. — M. Bonfioli: Boni, Mauro (u: Dizionario biografico degli Italiani, 12. Roma 1970, 81–84). Anto Lešić (1989) HBL Anto Lešić (1989)

ID

Auctoritas VIAF: 31984879

Opera

Numero: 1

opusid21937599 Pio Sexto, pontifici maximo, parentalia