Croatiae auctorum Latinorum bibliographia: persona bobaljevicmiseticd1e163

CroALa, 2017-11-20+01:00.

Persona bobaljevicmiseticd1e163

Bobaljević Mišetić, Sabo Dubrovnik, 1530 15xx_3_third Dubrovnik, 1585

BOBALJEVIĆ MIŠETIĆ, Sabo (Slavko, Glušac, Savino de Bobali Sordo), pjesnik (Dubrovnik, 1530 — Dubrovnik, 1585). Sin Miha (odatle mu drugo prezime Mišetić), pripadnika plemićke obitelji, i Filomene (Fioka) Đurđević. Zbog silovite ćudi, što je bila svojstvena svim Bobaljevićima, već u četrnaestoj godini izaziva nemio izgred u školi, a dvije godine poslije odgovara pred sudom za krvni delikt protiv Pavla Crijevića, koji mu je bio uvrijedio i ponizio oca. Za tu je neobuzdanost uz globu od 800 dukata bio osuđen na šest mjeseci zatvora i petogodišnji izgon iz Republike. Po nekim dokumentima zna se da je za progona boravio u Sofiji, po svoj prilici kao pomoćnik ili ortak kojega dubrovačkog trgovca. Budući da je nakon tri godine izgnanstva bio pomilovan, vratio se u Dubrovnik i uskoro ušao u Veliko vijeće. Tučnjave i krvave svađe i dalje su bile sastavni dio njegova života; zbog incidenta s kancelarom Giganteom bio je osuđen na četiri mjeseca zatvora, ali uspijeva pobjeći, po svoj prilici u Italiju. Kako je ponovno nakon nekog vremena bio pomilovan, vratio se u Dubrovnik, gdje mu je uskoro povjereno zapovjedništvo straže na Lovrjencu. Od 1561. do kraja života obavljao je različne službe u malaričnom Stonu, kamo su obično slali službenike po kazni. Bobaljevića to, čini se, uz njegove druge probleme, nije mnogo smetalo, jer je, kako se pretpostavlja, bio imun na malariju, a imao je i posjede u tom kraju Republike. Boraveći više puta u zatvoru i progonstvu, često daleko od roditeljskog nadzora, živio je krajnje neuredno, što je izazvalo nemile posljedice: propustio je nastaviti školovanje, zapustio gospodarstvo i, što je bitno odredilo njegov život u zreloj dobi, obolio od luesa. Liječio ga je čuveni dubrovački liječnik Amatus Lusitanus, prognanik iz Portugala. Amatus ga opisuje kao čovjeka snažne konstrukcije koji je, s bolesti, postao u najljepšim godinama prava ruina: osim drugih zala što su zaredala, potpuno je i oglušio. Otuda nadimak Glušac, koji je i sam prihvatio, unijevši ga i na naslovnu stranicu svoga talijanskog kanconijera, što su ga četiri godine po njegovoj smrti dala tiskati dva njegova brata, Šiško i Maro, s posvetom bogatom rođaku Marinu Andrijinu Bobaljeviću. Zbog svojih nedaća B. se uglavnom posvetio čitanju i gajenju poezije. Unatoč nemirnoj mladosti i teškoj bolesti, imao je mnogo prijatelja – u samom Dubrovniku i izvan njega. Akademija složnih (Accademia dei Concordi), osnovana po uzoru na slične akademije u Italiji, bila je, čini se, njegovo djelo. S mnogim je pjesnicima izmjenjivao pjesnička pisma, među najvažnijima su ona Maroju Mažibradiću i Mikši Pelegrinoviću. — Književni mu je rad dvojezičan. Talijanski kanconijer Rime amorose e pastorali et satire; koji je jedini došao do nas u tiskanom obliku, grana se, kako mu i naslov kazuje, u tri dijela. Prvi sačinjavaju ljubavni soneti koji snažno podsjećaju na Petrarkin Kanconijer: i njegova je naime odabranica umrla te su pjesme podijeljene u dvije skupine – Rime in vita i Rime in morte della Donna. Drugi dio kanconijera sačinjava dvadesetak pastirskih soneta, posvećenih Dinku Ranjini, u kojima se nazire neka druga žena. Satire, treći dio zbirke, možda najviše dočaravaju pjesnikovu unutrašnju biografiju: dnevne brige, bolest kojoj ne nalazi lijeka, književne simpatije, podsmijeh tuđim glupostima, šale s vlastitom gluhoćom i dr. Udara i na protivnike koji mu poriču pjesnički talent, a sami ne razumiju ništa. On ne teži za slavom, poezija mu je utjeha u nesretnu životu. Bobaljevićeva hrvatska poezija nije bila tiskana pa je uglavnom izgubljena; ono što je objavljeno tek je dio njegove produkcije na materinskom jeziku. Među tim ostacima je ovidijevski plač Arijadne za Tezejem i prepjev Tassova Amor fuggitivo – reminiscencije na antičku rimsku i suvremenu talijansku pjesnikovu lektiru, zatim cingareska Jeđupka u kojoj ciganka govori samo jednoj gospođi, ali opširnije nego ijedna u Pelegrinovićevoj Jejupki, a onda nekoliko ljubavnih pjesama s davno ustaljenim motivima, i jedna pjesma o Bakhu u kojoj se pjesnik s tugom sjeća mladih dana. — Njegove hrvatske pjesme prevedene su na češki (Dubrovnická renesančrci poezie, Prag 1964), poljski (Cyganka do pani. Obraz literatury powszechnej, Warszawa 1896) i ruski jezik (Poety Dalmacii, Moskva 1959). Iako na uhodanoj stazi petrarkizma, B. umije doživljaju dati neki svoj osobni pečat (J. Dayre), umije gdjekad postići suglasje ritma sa smislom i onda kad pjeva davno opjevane motive (M. Kombol). Najosobniji je u poslanicama (M. Franičević) u kojima očajnički slika svoje patnje (Knjiga Maroju Mažibradiću) ili se gorko smije vlastitoj nesreći (Odgovor Pelegrinu). DJELA: Rime amorose e pastorali et satire del Mag. Savino de Bobali-Sordo, Gentilhuomo Raguseo. In Venetia, presso Aldo 1589. — Rime (zajedno s pjesmama Miha Monaldija). Ragusa (Stamperia C. A. Occhi), 1783. — Pjesni razlike. Zagreb 1876. LIT.: M. Orbin: Il Regno degli Slavi. Pesaro 1601, 198. — I. Kukuljević Sakcinski: Stari pjesnici hrvatski. Zagreb 1867. — F. Rački: Sabo Mišetić Bobaljević (uvod u: Pjesme. Stari pisci hrvatski, 8. Zagreb 1876, str. XV–XXII). — Zdradzony: Obraz literatury powszechnej ulozyli Chmielowski i Grabowski, 2. Warszawa 1896, 541. — M. Medini: Dubrovačke poklade u XVI. i XVII. vijeku i Čubranovićevi nasljednici. Program Ć. k. velike državne gimnazije u Dubrovniku, 1897/98, str. 19–40. — K. Jireček: Beiträge zur ragusanischen Literaturgeschichte. Archiv für slavische Philologie, 1899, XXI/13–4, str. 442–448. — I. Kasumović: Utjecaj grčkih i rimskih pjesnika na dubrovačku liričku poeziju Rad JAZU, 1914, 201, str. 207–217. — Đ. Körbler: Talijansko pjesništvo u Dalmaciji 16. vijeka, napose u Kotoru i Dubrovniku. Ibid., 1916, 212, str. 59–93. — P. Kolendić: Bobaljevićev prevod Tasova »Amor fuggitivo«. Nastavnik, 23(36!)(1921) 1, str. 44–46. — A. Zink: Poesia italiana in Dalmazia nel Cinquecento. Atti e memorie della Societa dalmata di storia patria, 1(1926) str. 261–268. — A. Vaillant: La langue de Dominko Zlatarić, 1. Paris 1929, 20–21. — J. Dayre: Savko Bobaljević. Revue des études slaves (Paris), 1931, sv. 11. — J. Torbarina: Italian Influence on the Poets of the Ragusan Republic. London 1931, 199–200. — I. Đurđević: Vitae illustrium Rhacusinorum... (u: Biografska dela. Beograd 1935, 86–88). — J. Tadić: Nikola Petreius, rektor dubrovačke gimnazije (1538–1550). Prilozi za književnost jezik, istoriju i folklor, 1938, XVIII/1–2, str. 393–403. — L. Glesinger: Bolest i patnje pjesnika Sabe Bobaljevića. Jutarnji list, 28(1939) 10029, str. 11. — Isti: O bolesti dubrovačkog pjesnika Sabe Bobaljevića »Glušca«. Liječnički vjesnik, 62(1940) 3, str. 177. — J. Tadić: Dubrovački portreti, 1. Beograd 1948, 163–198. — A. Zink: Savino de Bobali Sordo. Rivista dalmatica (Venezia), 25(1953) 1/2, str. 30; 4, str. 19–29; 26(1954) 1, str. 45–52. — M. Franičević: Ritmička osnova u stihu hrvatskih pjesnika XV i XVI stoljeća. Rad JAZU, 1963, 333, str. 26–27. — I. N. Goleniščev-Kutuzov: Ital’janskoe vozroždenie i slavjanskie literatury XV–XVI vekov. Moskva 1963, 100–104. — R. Bogišić: Zbornik stihova XV. i XVI. stoljeća. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 5. Zagreb 1968, 327–349. — M. Franičević: O stihu hrvatske književnosti XVII stoljeća. Rad JAZU, 1972, 362, str. 18–19. — Ž. Puratić: Rimski pjesnik Ovidije i neki hrvatski pjesnici 16–19. stoljeća. (Reminiscencije, imitacije, paralele.) Živa antika, 29(1979) 2, str. 297, 300. — M. Franičević: Povijest hrvatske renesansne književnosti. Zagreb 1983, 540–544. — R. Bogišić: Akademija »Složnih« (»dei Concordi«) u Dubrovniku 16. stoljeća. Croatica, 17(1986) 24/25, str. 47, 49, 51–68. — F. Čale: Sabo Bobaljević Glušac – dubrovački pjesnik XVI stoljeća. Zbornik Trećeg programa Radio Zagreba, 1987, 18, str. 226–233. Franjo Švelec (1989) (1989) HBL Franjo Švelec (1983)

ID

Auctoritas VIAF: 31850036

Opera

Numero: 1

opusid21936329 Rime del nobil uomo s. Savino de Bobali Sordo e del signore Michele Monaldi edition:Ed. 2