Persona baglivid1e66

Baglivi, Đuro Dubrovnik, 8. IX 1668 16xx_3_third Rim, 17. VI 1707

BAGLIVI, Đuro (Giorgio, Baglivus Armenius Georgius), liječnik i medicinski pisac (Dubrovnik, 8. IX 1668 — Rim, 17. VI 1707). Njegov se djed doselio u Dubrovnik iz Armenije pa se prezivao Armeno. U braku s jednom Dubrovčankom imao je četvero djece. Sin mu Vlaho oženio se Anicom Lupi i s njom imao sinove Đuru i Jakova. Kako su djeca rano ostala siročad, o njima se najprije brinuo stric Jakov (Armeno), a poslije njegove smrti 1679. neka Marija Dragišić, vjerojatno njegova služavka. Ona ih dade na školovanje isusovcima, gdje je Đuro 1682. počeo pohađati humanistički tečaj što ga je vodio filolog i leksikograf Ardelio Della Bella. O dječacima su se među isusovcima posebno brinuli Rafo Tudizić i Miho Mondegai. Kad je ovaj potonji 1683. boravio u Italiji, zamoli ga Pietro Angelo Baglivi, liječnik u Lecceu (Apulija), da bi mu isusovci poslali jednog darovita dječaka kojeg bi on odgojio. Izbor je pao na Đuru pa se on već 1684. našao u Italiji. Pietrov brat, kanonik, uzme na odgoj Đurina brata Jakova. Odgojitelji su obojici dali svoje prezime i dobro obrazovanje. Đuro je studirao medicinu u Napulju 1684–1688, a promoviran je najvjerojatnije u Salernu 1688. God. 1689–1691. posjećuje rodni Dubrovnik, obilazi znamenita talijanska sveučilišta i bolnice, upoznaje istaknute humaniste i liječnike, vrši anatomske sekcije i fiziološke pokuse, proučava ljekovito bilje i djelovanje tvari uštrcanih u krvni optok životinja, bavi se kliničkim radom. Sredinom 1691. postaje u Bologni učenik Marcella Malpighija, jednog od najvećih liječnika i eksperimentatora onog vremena. Pod vodstvom iskusnog učitelja – najprije u Bologni a od travnja 1692. u Rimu, gdje se trajno nastanio – nastavlja anatomske sekcije upotpunjujući ih mikroskopskim istraživanjima, osobito proučavajući finu strukturu mišića i moždanih ovojnica, nastavlja fiziološke eksperimente i kliničke opservacije, zapažajući raskorak između tih istraživanja i kliničke prakse onog vremena. Poslije smrti Malpighija, kojega je po njegovoj želji sam secirao davši vrlo dobar opis njegove posljednje bolesti, preuzima 1695. dužnost liječnika pape Inocenta XII, a u rujnu 1696. izabran je za profesora anatomije na rimskom Sveučilištu Sapienza. Potkraj iste godine objavljuje prvu i najvažniju knjigu, De praxi medica, u kojoj je izvrsno prikazao metode i zadaće kliničke medicine. Djelo je snažno odjeknulo u evropskoj medicinskoj znanosti, a Baglivija su, u znak priznanja, izabrali za počasnog člana najuglednija učena društva (londonsko Royal Society, njemačka Academia Leopoldina, talijanska Accademia dei Fisiocritici i rimska Accademia degli Arcadi). Družio se s najistaknutijim talijanskim učenjacima, korespondirao sa znamenitim evropskim liječnicima (sačuvan je dio korespondencije i neka rukopisna konzilijarna liječnička mišljenja, najvećma u Nacionalnoj biblioteci u Firenci, Wallerovoj zbirci u Uppsali, Oslerovoj kolekciji na McGill Univerzitetu u Montrealu), uspješno liječio mnoge bolesnike, a njegova izvanredna predavanja iz anatomije, praćena javnim sekcijama ljudskih leševa i originalnim fiziološkim pokusima na životinjama, posjećivalo je mnoštvo studenata i liječnika iz raznih zemalja. Nastavio je i nova znanstvena istraživanja: proučava mikroskopsku građu tjelesnih vlakana, istražuje slinu, žuč i krv čovjeka i životinja, proučava mehanizam disanja, dokazuje nemogućnost spontane generacije crvi u ljudskom tijelu, eksperimentalno dokazuje spinalnu provodljivost podražaja. God. 1700. postaje liječnik pape Klementa XI, a 1701. profesor teoretske medicine na Sapienzi. Svoje drugo važno djelo, De fibra motrice et morbosa, izdaje 1700, a 1702. izlaze mu i sabrana djela koja će doživjeti više od 20 originalnih izdanja te niz prijevoda na evropske jezike. — B. je bio predstavnik solidarno-patoloških koncepcija, začetnik »fibrilarne patologije«; smatrao je da su za fiziološka i patološka zbivanja u organizmu najvažniji čvrsti, solidni dijelovi: vlakna ili fibre. Ti – za njega – najelementarniji sastavni dijelovi organizma, koji se nalaze u svim organima, u stanju su trajne oscilacije; bolest nastaje zbog porasta ili popuštanja tonusa u fibrama. Proučavajući ta vlakna, otkrio je strukturalnu i funkcionalnu razliku između vlakana u mišićno-tetivnim snopovima (fibrae motrices seu musculares) i vlakana u vezivnim opnama i parenhimu organa (fibrae membranaceae) te se uvrstio među najistaknutije istraživače mišićne fiziologije prije A. von Hallera; također je prvi utvrdio razliku između glatkih i poprečno-prugastih mišića. U tumačenju fizioloških procesa najdosljednije je primijenio zakone mehanike objašnjujući sve funkcije živog organizma usporedbom sa strojevima. Začetnik toga ijatrofizičkog smjera u znanosti bio je istarski liječnik Santorio Santorio, za čije je glavno djelo De medicina statica B. napisao opsežan komentar: Canones de medicina solidorum ad rectum statices usum (Roma, typis Bernabò, 1704). No, u svojim praktičnomedicinskim spisima – De praxi medica – B. je uvidio nedovoljnost i ograničenost krutih medicinskih teorija te se zalagao da se u kliničku praksu vrati hipokratski princip pomna promatranja bolesnika. Mjesto ispraznih filozofskih spekulacija, B. ističe važnost anatomskih sekcija, fizioloških eksperimenata i kliničkog proučavanja simptoma. Pridonio je stvaranju modernoga kliničkog pojma bolesti, sistematskom opisivanju pojedinih kliničkih sindroma i metodičkoj klasifikaciji bolesti. Zalagao se za umjerenu upotrebu lijekova i jačanje prirodnih obrambenih snaga bolesnika, teoretski je predvidio specifičnu kemoterapiju, među prvima je točno opisao trbušni tifus i srčanu dekompenzaciju, dao je vrijedne priloge znanosti o konstituciji i poznavanju fiziološke uloge zuba. U ostalim radovima pisao je o ugrizu otrovnog pauka tarantule navodeći liječenje glazbom, uspoređivao je krvni optok s mijenom plime i oseke, zanimao se za povijest medicine. Uz liječnički rad, bavio se numizmatikom, pisao o potresima, mineralogiji i meteorologiji. Većina njegovih zapažanja o dijagnozi i prognozi bolesti nije bila točna. Bio je u zabludi svojom teorijom o pulzaciji tvrde moždane ovojnice koju je smatrao motornim centrom živčanog sustava. Ali iako je i sâm upao u proturječnost boreći se kao gorljivi pristaša ijatrofizičke teorije za odbacivanje svih spekulativnih teorijskih podloga u medicinskoj praksi, B. je bio jedan od najvećih autoriteta evropske medicine, a njegova su djela veoma utjecala na evropske kliničare XVIII st. Premda je živio u stranom svijetu, uvijek je s ponosom isticao svoje dubrovačko podrijetlo. DJELA: De praxi medica ad priscam observandi rationem revocanda libri duo. Romae, typis Dom. Ant. Herculis, 1696. — De fibra motrice et morbosa. Perusiae, apud Costantinum, 1700; Specimen quatuor librorum de fibra motrioe et morbosa. Romae, typis Jo. Franc Buagni, 17022. — Operum tomi duo. Romae, typis Jo. F. Buagni, 1702; Opera omnia medico-practica et anatomica. Lugduni 17046, 17107. — Dissertatio varii argumenti potissimum vero de progressione Romani terraemotus ab anno MDCCIII ad annum MDCCV. Lugduni Batavorum 1705. — Hippocratis Coi librorum epidemicorum nucleus per aphorismos digestus. Francofurti et Lipsiae, apud Georgium Wilhelmum Kühnen, 1708. — Potpuniji popis radova vidi u: Mirko Dražen Grmek, Hrvatska medicinska bibliografija, 1 i 2 Zagreb 1955. i 1970; Šime Jurić, Iugoslaviae scriptores latini recentioris aetatis, I/2. Zagreb 1971. LIT.: Giovanni Mario Crescimbeni: Notizie istoriche degli Arcadi morti, 3. Roma 1721, 276 i 378. — Max Salomon: Giorgio Baglivi und seine Zeit. Berlin 1889. — F. Scalzi: Giorgio Baglivi, altre notizie biografiche da un epistolario inedito e dalle sue opere. Gazzetta medica di Roma, 15(1889) fasc. 20, 23 i 24. — Nikola Selak: Život i djela Gjura (Armena) Baglivia, Dubrovčanina, profesora anatomije i teoretičke medicine na rimskom arhiliceju »Sapienza«. Rad JAZU, 1891, 107, str. 1–80. — Paul Fabre: Un médecin italien de la fin du XVII sikcle. Georges Baglivi, Réctifications biographiques. Paris 1896. — Niko I. Gjivanović: Dubrovčani braća Gjuro i Jakov (Armeno) Baglivi. Srđ, 6(1907) 17, str. 778–781; 19, str. 886–888. — Arturo Castiglioni: Di un illustre medico raguseo del secolo decimosettimo. Rivista di storia critica delle scienze mediche e naturali, 12(1921) str. 1–11. — Juraj Körbler: L’origine de Giorgio Baglivi. Bulletin de la Société française d’Histoire de la médecine, 21(1927) str. 321. — Henry E. Sigerist: Baglivi et la doctrine iatroméchanique. Le Scalpel, 92(1939) str. 101–106. — F. Stenn: Giorgio Baglivi. Annals of Medical History, 3rd Ser., 3(1941) str. 183. — Alexander Berg: Die Lehre von der Faser als Form- und Funktionselement des Organismus. Virchow’s Archiv für pathologische Anatomie, 309(1942) str. 222–460. — Stanko Dujmušić: Dubrovčanin Đuro (Armeno) Baglivi i umjetni pneumotoraks. Arhiv za medicinu rada, 2(1947) str. 68–76. — E. Bastholm: The History of Muscle Physiology from the Natural Philosophers to Albrecht von Haller. K?benhavn 1950. — Ladislao Münster: Nuovi contributi alla biografia di Giorgio Baglivi. Archivio storico Pugliese (Bari), 3(1950) fasc. 1–2. — Erna Lesky: Giorgio Baglivi und die Entwicklung der Konstitutionslehre. Sudhoffs Archiv (Wiesbaden), 37(1953) str. 289–294. — José Jimenez Girona: La medicina de Baglivi. Madrid 1955. — Mirko Dražen Grmek: Životni put dubrovačkog liječnika Đure Baglivija. Liječnički vjesnik, 79(1957) str. 599–624. — Isti: La notion de fibre vivante chez les médecins de l’écule iatrophysique. Clio medica, 5(1970) str. 297–318. — Dorothy M. Schullian: The Baglivi correspondence from the Library of Sir William Osler. Ithaca i London 1974. — Serafin Marija Crijević: Bibliotheca Ragusina, 2–3. Zagreb 1977. Vladimir Dugački (1983) HBL Vladimir Dugački (1983)

ID

Auctoritas

VIAF: 73880424

Opera

Numero: 45

opusid21925562
opusid21925648
opusid21925734
opusid21925820
opusid21925906
opusid21925992
opusid21926078
opusid21926164
opusid21926250
opusid21926336
opusid21926422
opusid21926508
opusid21926594
opusid21926680
opusid21926766
opusid21926852
opusid21926938
opusid21927024
opusid21927110
opusid21927196
opusid21927282
opusid21927368
opusid21927454
opusid21927540
opusid21927626
opusid21927712
opusid21927798
opusid21927884
opusid21927970
opusid21928056
opusid21928142
opusid21928228
opusid21928314
opusid21928400
opusid21928486
opusid21928572
opusid21928658
opusid21928744
opusid21928830
opusid21928916
opusid21929002
opusid21929088
opusid21929174
opusid21929260
opusid21929346