Segment čije ćemo tekstove popisati, bibliografski opisati i potom tek ovlaš analizirati čine pozivi kršćanima na borbu protiv Osmanlija u obranu Dalmacije, Hrvatske, Ugarskog Kraljevstva i čitave Evrope. Čini se da ih je kao tematsku cjelinu "protiv Turaka" prvi izdvojio Mihovil Kombol 1945. Prvu je pak monografiju o turskoj temi u dalmatinskoj renesansnoj književnosti (prvenstveno onoj hrvatskoga jezičnog izraza) napisala 1965. njemačka slavistica Edelgard Albrecht, koja je analizirala tematski kompleks širi od protuturskog segmenta. Dajući 1974. pregled hrvatske renesansne književnosti, Marin Franičević povezao je latinske i hrvatske manifestacije protuturske teme u jedinstveni korpus. Napokon je 1983. Vedran Gligo priredio utjecajnu zbirku humanističkih "govora protiv Turaka", okupivši na jednom mjestu šesnaest protuturskih tekstova hrvatskog humanizma (pretežno latinskih, ali nipošto ne samo govora), dodajući tekstovima hrvatski prijevod, opsežnu uvodnu studiju i komentare (koji su katkad male zasebne studije). Približno usporedno s Gligom, u razdoblju 1982-1984, Tomislav Raukar uključio je protuturske tekstove (upotpunjujući ih diplomatskim pismima hrvatskog sabora i utjecajnih velikaša) u svoje društveno-političke historiografske interpretacije Dalmacije i Hrvatske XV. i XVI. stoljeća; sintezu će ostvariti 1997. u završnici Hrvatskog srednjovjekovlja iščitavajući iz korpusa niz potvrda za kraj hrvatskog srednjovjekovlja; taj kraj Raukar vidi u dramatičnom i traumatičnom premještanju političkih težišta i usmjerenja, u prvome javljanju mentaliteta i ideologema koji će obilježiti ne samo hrvatsko rano novovjekovlje, nego i moderno razdoblje.⁴ Pristupom teorijski čvršće utemeljenim od tematskog kataloga Albrecht, usto razmatrajući i dijakronijski i regionalno i jezično širi dijapazon tekstova, 2004. je Davor Dukić, u već spomenutom radu, s imanentno-aksioloških i imagoloških polazišta sustavno interpretirao stereotipe o Turcima u korpusu stotinjak hrvatskih djela (hrvatskoga i latinskoga jezičnog izraza) nastalih od sredine XV. do konca XVIII. stoljeća.⁵

Ovaj pregled pokazuje da do pomaka u teorijskim pristupima turskoj temi u hrvatskoj književnosti dolazi, nakon 1965, približno svakih deset godina. Pomaci u formiranju korpusa, međutim, znatno su rjeđi. Najpotpuniji popisi tekstova s turskom temom i dalje su Gligova zbirka iz 1984. i Dukićev korpus iz 2004, a hrvatska filologija i povijest književnosti još uvijek nemaju ekvivalenta trima svescima bibliografije Turcica Carla Göllnera (1961-1978).⁶

Svaki pokušaj popisa i opisa "ukupnosti tekstova napisanih o nekoj temi" suočava se s tri glavne poteškoće. Najvidljivija među njima, problem pronalaženja tekstova i njihove dostupnosti, zapravo nije i najozbiljnija. Sastavljaču više glavobolja zadaje tematika: kako procijeniti govori li tekst "o" određenoj temi? Treći su izvor nedoumica pitanja autorstva i distribucije: što ćemo smatrati "hrvatskim" tekstom? I gdje ćemo povući granicu između književnog teksta i dokumenta?

Jasno je da se o temi može govoriti izravno i neizravno, kao i da tekst ne mora imati samo jednu temu. Jasno je, opet, da postoje protuturski tekstovi hrvatskih autora koji se ne odnose na hrvatsku situaciju, kao što postoje i tekstovi nehrvatskih autora koji govore o Hrvatskoj, pa i tekstovi koji su s "nama" vezani možda tek osobom naručitelja ili adresata. Napokon, postoje tekstovi koje bi tradicionalnije poimanje književnosti kao "umjetnosti riječi" u prvi mah proglasilo dokumentima – privatnim zapisima, ili onima isključivo funkcionalnim – ali pokazuje se da i takvi mogu vrlo lako "preskočiti" u područje javnog i retorički stiliziranog. Jednako kao što tekstovi namijenjeni objavljivanju mogu, igrom slučaja, stoljećima ostati zatvoreni u privatnost autografa ili jednog jedinog prijepisa.

Nekoliko primjera. Prvo, javni apeli papi za hitnu i obilnu vojničku pomoć u borbi protiv Turaka, poput onih Ivana Viteza od Sredne <2, 4, 6, 9, 10>, Jana Panonija <12, 13>, Tidea Acciarinija <16>, Jurja Divnića <22>, Šimuna Kožičića Benje <39, 42>, Stjepana Posedarskog <41>, nesumnjivo predstavljaju izravan i otvoren govor na protutursku temu (i pokušaj izravnog utjecanja na javno mnijenje).⁷ Nasuprot tome, protuturska je komponenta, recimo, Zoranićevih Planina neizravna donekle, a Marulićeve Judite u krajnjoj mjeri, te je alegorijsko tumačenje obaju djela prepušteno inicijativi čitalaca ili "interpretativne zajednice", pri čemu Zoranić nudi određene poticaje za takvo čitanje, a Marulić to ne čini (mada postoji živa tradicija proturskih interpretacija Judite).⁸

Drugo, u Marulićevoj Molitvi suprotiva Turkom <25> protuturska tema očito dominira, a ostali su motivi njoj podređeni; no, u Propovijedi o Kristovu posljednjem sudu "progoni koje trpimo od muhamedanaca" i širenje vlasti "nevjerničkog turskog plemena" tek su neke od "pogibli" koje pritišću Marulićevo vrijeme, te je protuturska tema tamo podređena temi posljednjeg suda.⁹ U Štafilićevu pak govoru poljskom kralju Sigismundu I. Starome iz veljače 1512. <35> nalazimo dvije gotovo ravnopravne (odnosno, isprepletene) teme: poziv na Lateranski koncil i najavu "presvetog pohoda" (sanctissima expeditio) Julija II. protiv nevjernika.

Treće. Razumljivo će biti uvrštavanje u korpus govora koji je u Veneciji, 10. prosinca 1502, trogirski biskup Francesco Marcello (rođen 1446. u Veneciji, umro 1524) održao pred duždom Leonardom Loredanom i senatom <32>;¹⁰ mletački autor zalagao se za hrvatsku biskupiju. Razumljivo će biti i uvrštavanje govora kojim se Franjo (Ivan X.) Frankapan, kaločki i jegarski nadbiskup, u Regensburgu 1541. obratio Karlu V. i senatu Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti <96>; hrvatski autor, ugarski prelat, istupa u ime čitava Ugarskog Kraljevstva. Nismo, međutim, posve sigurni što učiniti s govorom francuskog poslanika Luigija Eliana (Ludovicus Helianus) na saboru u Augsburgu 1510 <34>. Taj iznimno popularan propagandni govor, istovremeno promletački i protuturski, s hrvatskom je književnošću povezan prvenstveno činjenicom da je njegovo izdavanje (u velikom broju primjeraka) po želji cara Maksimilijana osigurao Korčulanin Jakov Baničević, i o tome napisao kratak predgovor.¹¹ Nešto drugačiji problem u vezi s autorstvom otvara adespotna prozna Oratio contra Turcam koju je Ivan Pergošić uvrstio u knjigu priređenu 1587. <128>. Istraživanje, naime, otkriva identičan tekst u knjizi Johanna Habermanna (Johannes Avenarius, 1516–1590) Precationes in singulos septimanae dies conscriptae (Witebergae 1576), što znači da protuturska molitva nije Pergošićevo autorsko djelo – mada jest njegov urednički odabir. (Smatrajući da je molitva, dio knjige objavljene u Varaždinu, mogla imati određenu recepciju kao hrvatski protuturski tekst, odlučili smo je uključiti u korpus.)

Napokon, naizgled je jednostavno i razumljivo isključiti iz korpusa tekstove koji nisu bili namijenjeni javnosti, poput privatnih pisama i povjerljivih diplomatskih izvještaja; ali naići ćemo i na publikacije poput pisma pape Aleksandra VI. i Antonija Fabreguesa iz 1493. o provali Turaka u Hrvatsku <20> – ovi su spisi bili u propagandne svrhe objavljeni kao (inkunabulski) tiskani letak, a šireni su i u prijepisima i prijevodima.¹²

Tražeći srednji put između das Uferlose ukupnosti, koja bi uključivala svu građu do arhivskih dokumenata i usputnih spomena naše teme, i asketske čistoće ograničavanja na, recimo, javne tekstove hrvatskih autora o usko hrvatskom aspektu teme, pri čemu bismo morali izostaviti mnogo poznate i potencijalno zanimljive građe (a možda se i izložiti prigovorima, bilo zbog nepotpunosti, bilo zbog anakroničnosti naglašeno nacionalnog odabira), odlučili smo načelo formiranja korpusa odrediti kako slijedi: tekstovima hrvatskoga protuturskog korpusa smatrat ćemo javnosti namijenjene izravne i neizravne pozive na borbu protiv Osmanlija, vezane uz tradicionalan hrvatski prostor ili iz pera autora porijeklom s toga prostora.

Relevantnost tekstova u korpusu bit će dodatno kontrolirana razvrstavanjem na tri podskupine: na jezgru, u koju ulaze tekstovi čija je protuturska tendencija dominantna i eksplicitna, na vanjski pojas tekstova u kojima je tendencija implicitna ili svedena na sporedan motiv, te na rub, tekstove kod kojih je tendencija, iz različitih razloga, upitna.

Korpus postoji i u digitalnom obliku, što olakšava njegovo dopunjavanje ili mijenjanje.¹³

Hrvatski protuturski korpus trenutačno sadrži osnovne bibliografske podatke (autor, naslov, podaci o izdanju, dodatne odrednice autora, književne vrste, teme i adresata) o 137 tekstova nastalih između 1436. i 1600. Dok je gornja vremenska granica donekle arbitrarna, donja je određena najstarijim poznatim protuturskim tekstom autora hrvatskog porijekla – pismom Ivana Stojkovića upućenim iz Carigrada Bazelskom koncilu <1>.

Tri djela nisu sačuvana, vijesti o njima nalazimo drugdje. Radi se o govoru fra Bonaventure iz Korčule (17. veljače 1517, <43>) i Tome Nigera (prije 4. siječnja 1520, <47>), oba pred papom Lavom X, te o usmenoj pjesmi Frane Boktulije (<125>, pjevanoj, prema izvještaju splitskog kneza Giovannija Faliera, prije travnja 1574).¹⁴ Od ostalih tekstova, 93 su najranije potvrđena u rukopisima, 41 u tisku. Pritom su dva djela, izvještaj Antonija Fabreguesa papi Aleksandru VI. o Bici na Krbavskom polju (od 22. rujna 1493, <20>) i Rosaneova pjesma o pobjedi kod Lepanta (nedugo nakon 17. listopada 1571, <123>), sačuvana u približno istovremenim rukopisnim i tiskanim verzijama. Dvije su pjesme na hrvatskom, Skazovanje od čudnovate rati, ka je bila pod Maltom <108> te Boj ili vazetje od Klisa <134>, prvi put potvrđene znatno nakon nastanka. Govore o događajima iz 1565 i 1596, a poznajemo ih tek iz mletačkog izdanja 1655. (no povjesničari se slažu da se radi o djelima koja su nastala neposredno nakon događaja).¹⁵

Na latinskom su 103 djela (nešto više od tri četvrtine naslova u korpusu), na hrvatskom 25, na talijanskom osam (pri čemu je jedno djelo ciklus od dvanaest pjesama – radi se o kanconi i sonetima Ludovika Paskalića u slavu mletačkog upravitelja Kotora 1538-1539 Giovannija Mattea Bemba, <94>). Za jedan tekst, spomenuti nesačuvani Nigerov govor pred Lavom X. 1520 <47>, ne možemo sa sigurnošću reći na kojem je bio jeziku (nešto se vjerojatnijim čini da se radilo o latinskome). Izvještaj hvarskog biskupa Petra Cedulina papi Klementu VIII. od 28. siječnja 1594. <132>, prvi put objavljen u Frankfurtu na Majni 1612. samo na talijanskom, objavljivan je kasnije u paralelnoj talijanskoj i latinskoj verziji;¹⁶ do daljnjih arhivskih provjera, pretpostavili smo da je tekst izvorno pisan (samo) na talijanskom.

Tekstova u kojima prevladava proza ima 73 – dakle, nešto više od polovice naslova u korpusu – dok je pjesničkih 64. Popis proznih i poetskih književnih vrsta koje smo identificirali, i broj tekstova kojim su zastupljene, donosimo u tablici 1. Zbog višejezičnosti korpusa, popis je ponešto heterogen. Uz uobičajene (i očekivane) vrste antičke književnosti, javljaju se i slabije definirane kategorije lirske i narativne pjesme, tematski određene molitva i tužbalica, te sonet, kao izrazito poslijeantička vrsta. Valja također napomenuti da "satira" u korpusu nije satirična u današnjem smislu; radi se o horacijevskim sermones, i svi takvi tekstovi djelo su jednog autora, Damjana Beneše (više o tome kad budemo govorili o autorima). Vetranovićeve pjesme Orlače Riđanke, koje se u literaturi katkad također nazivaju satirama, klasificirali smo kao "proročanstva".¹⁷

Iz tablice je uočljivo da su najučestalije poetske vrste elegija i epigram, te satira, narativna i lirska pjesma, dok su među proznim vrstama najzastupljeniji govori, pisma i historiografija (što je zapazio već Gligo). Javljaju se i prelazni, višeznačni oblici; posebno je porozna granica između historiografije i pisma – stoga smo kao "pismo / historiografija" klasificirali Brodarićevu Historia verissima iz 1528 <62> i pisma Nikole Stepanića Selničkoga (dva izvještaja o osvajanju Siska 1593. <130, 131>, te onaj o opsadi Petrinje iz 1596 <135>). Na granici je vrsta i pravno-politička rasprava Mate Lovrina Ragnine Libellus de contentione super pace Venetorum cum Magno Turco iz 1479. <18>, uobličena u pismo papi Sikstu IV.

Rijetki su poetski oblici bukolska pjesma, ciklus pjesama, oda i panegirik, a jedna se vrsta, molitva, javlja u poeziji (<25, 44, 113>) i prozi (<128>).

Pri razmatranju vremena u kojem su protuturski tekstovi nastajali pozornost privlače ekstremi: razdoblja vrlo žive aktivnosti i razdoblja iz kojih nemamo nijednog teksta. Protuturski se tekstovi izrazito intenzivno pišu tijekom pola stoljeća – od 1493, godine Krbavske bitke (kada nastaju tri teksta), do otprilike 1548. U tom je razdoblju nastalo 85 tekstova, tri petine korpusa. Unutar samog razdoblja tri su vrhunca. To su godine 1499–1503, kad se u neprekinutom nizu javlja deset tekstova; sedmogodišnje razdoblje 1520–1526, kad je napisano 15 tekstova (i bez ijedne "prazne" godine); napokon, pet godina 1534–1538, iz kojih poznajemo čak 28 tekstova (pri čemu valja zapaziti da veći dio njih pripada tek dvojici autora). Življu aktivnost zapažamo i u razdoblju 1561–1574. U 14 godina nastaje 20 tekstova, od kojih 11 u godinama 1570–1572.

Proučavajući tiskane tekstove s turskim temama u Evropi 16. st, Göllner razdoblja snažne publicističke djelatnosti uočava u pet navrata: 1522–1523 (1522. je Rod, nakon opsade, pao u ruke Osmanlija), 1526–1532 (doba Mohačke bitke, opsade Beča, pohoda cara Karla V), 1540–1542 (vrijeme Sulejmanove ofenzive i borbe za Budim), 1565–1569 (opsade Malte i Sigeta), u doba Lepanta (1570–1572) i za protuturskih akcija kneza Vlaške Mihaela Hrabrog (1594–1598).¹⁸

Od evropske dinamike posebno odudara rani hrvatski interval 1499–1503, koji prethodi prvome rastu interesa za tursku temu u Evropi. Drugi je izuzetak u našem korpusu posebno produktivan period 1534–1538, koji se nadovezuje na Göllnerov interval 1526–1532. Ostala razdoblja koja ističe Göllner približno odgovaraju kretanju broja tekstova u hrvatskom korpusu, s tim da količina hrvatskih tekstova uočljivo opada u posljednjoj trećini XVI. stoljeća (a osobito nakon 1575); dok je u prvoj trećini stoljeća nastalo 39 tekstova, u drugoj 45, u trećoj ih nastaje 27 (manji porast aktivnosti uočavamo u godinama bitaka oko Siska, 1592–1596, kada korpus bilježi sedam tekstova).

U hrvatskom korpusu uočavamo sljedeće periode zatišja: 1504–1509 (u šest godina nema nijednog protuturskog teksta), petnaest godina 1546–1560 i sedamnaest 1575–1591 (u oba razdoblja nastaju samo po tri teksta). Prekidi u pisanju ne znače nužno da je opasnost jenjala; prije će biti da politička situacija nije davala povoda za apele na javno mnijenje. No, to je hipoteza koju će trebati istražiti, jednako kao i mogućnost da je habsburško bolje organiziranje Vojne krajine (osobito nakon 1553. i 1578) utjecalo na pad broja javnih hrvatskih poziva za pomoć. Nametnut će se i pitanje predstavljaju li razdoblja smanjene aktivnosti diskontinuitet – pa protutursko pisanje, kad bude obnovljeno, izgleda drugačije nego u prethodnom vremenskom odsječku – ili se i nakon duže stanke (kao što smo vidjeli, od petnaest ili sedamnaest godina) piše na istim jezicima, u istim književnim vrstama, na slične teme i sa sličnim motivima. O problemu kontinuiteta i diskontinuiteta reći ćemo nešto više u zaključku ovog rada.

Određivali smo i prostore koje protuturski tekstovi tematiziraju. Budući da ima tekstova koji govore o više područja, i da se u takvim tekstovima ne pridaje uvijek jednaka važnost svim područjima (ponešto bude samo spomenuto), regionalnu smo tematiku mogli naznačiti tek približno. Detaljnija analiza korpusa i interpretacija pojedinih djela možda će izmijeniti naše nalaze. Zasada uspostavljene odnose prikazuje tablica 2.

Evropa, odnosno kršćanski svijet, među glavnim je temama u 43 teksta, Ugarska u 31, Hrvatska u 20, Dalmacija u 19, Levant u 15, Venecija u 11. Ostali su prostori tematizirani u manje od deset tekstova. Takva distribucija odgovara geopolitičkoj situaciji hrvatskih zemalja u razmatranom razdoblju. Vrijedi uočiti da su Hrvatska i Dalmacija teme približno jednakog broja tekstova, dok su dvije nadnacionalne zajednice – Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo i Mletačka Republika – zastupljene neravnomjerno, čak i kad Levant pribrojimo Veneciji. Možda je i to trag različitosti pravnog i političkog položaja hrvatskih regija u dvjema državama.

Tekstovi u korpusu djelo su 60 autora, pri čemu je sedam tekstova adespotno.¹⁹ Po jedan tekst je napisalo 39 pisaca. Evo i popisa pet autora s najvećim brojem tekstova (tablica 3).

Dok su Fran Trankvil Andreis, Marko Marulić i Ivan Vitez od Sredne očekivani u kontekstu protuturske književnosti, iznenađuju Ludovik Paskalić i, posebno, Damjan Beneša, s osamnaest tekstova daleko najplodniji autor u korpusu.²⁰ O Paskaliću i Beneši povijest književnosti dosad jedva da je razmišljala kao o protuturskim piscima, a kamoli da bi prepoznala opseg njihova protuturskog stvaranja. Možemo, stoga, ustvrditi da već osnovni kvantitativni osvrt mijenja naše gledanje na skup hrvatskih protuturskih pisaca.

Upozoravamo na dva dosad u našoj književnoj povijesti rijetko spominjana protuturska autora; to su Luigi Bassano (rođen u Zadru oko 1510, umro nakon 1552) i Juraj Würfel (rođen u Zagrebu, aktivan oko 1572).²¹ Protuturska djela obojice tek čekaju valorizaciju (Bassanov je prikaz protuturski tek u svome posvetnom pismu, a Würfelova elegija, možda napisana na grčkom, nije ni proučena ni izdana). Napokon, relativno je nedavno uočena protuturska dimenzija djelovanja četvorice poznatijih autora: Ivana Štafilića, Jakova Baničevića, Fausta Vrančića, Ivana Pergošića.

Četvorica pisaca (od njih šezdeset) nisu porijeklom s hrvatskih prostora: Tideo Acciarini, Antonio Fabregues, Francesco Marcello, Bernard Zane. Svi su oni, međutim, za ove prostore bili vezani službom – Acciarini kao učitelj, Fabregues kao papin legat, Marcello i Zane kao biskupi. Nisam naišao na situaciju da za Hrvatsku, a protiv Osmanlija, govori ili piše netko tko sa zemljom nije povezan službom ili porijeklom.

Četrnaest autora poznajemo samo po djelima koja smo uvrstili u protuturski korpus. To su, abecednim redom, Bučinjelić, Črnko, Divnić, Fabregues, Glavić, Horvat Stančić, Hus, Jurjević, Marcello, Martinac, Petančić, Posedarski, Ragnina, Tomašić.

Korpus potiče i na razmišljanje o biografijama autora. Primjećujemo, recimo, kako protuturski opus Frana Trankvila Andreisa – vrlo eksplicitan i vrlo javan – odudara od protuturskih djela Antuna Vrančića, koja sva pripadaju historiografiji, i sva su za autorova života ostala u rukopisu, velikim dijelom i nedovršena. Način protuturskog angažmana tako je Andreisa, ma kako bio "pratico molto nelle cose turchesche", učinio zapravo vrlo neprikladnim poslanikom u Carigradu (gdje je bio 1527-1529, 1540, 1542).²² Nasuprot tome, Vrančić (koji je poslanik bio 1553-1557, 1567-1568), u javnosti manje eksponiranih protuturskih stavova, doima se vještijim diplomatom, te je lakše razumjeti kako uspjeh njegovih misija pri Velikoj Porti, tako i mirotvornu orijentaciju tih misija.²³ Logičnim se, međutim, čine i Andreisove diplomatske "vistose sconfitte".²⁴

Bilježili smo, naposljetku, društveni status autora. Ova se rubrika pokazala problematičnom – kako zbog mnogostrukosti društvenih položaja (netko može biti istovremeno i svećenik, i plemić, i humanist), tako i zbog nepostojanja "socioloških" pristupa intelektualcima kao društvenoj skupini hrvatske renesanse (povijest i književna povijest rijetko su se dosad pitali što točno čini nekoga humanistom, koje je društveno porijeklo diplomata, mogu li se prelati uspoređivati s "običnim" svećenicima i redovnicima, ili patriciji gradskih komuna s feudalnim velikašima). Navodimo, ipak, rezultate, u nadi da će upravo nejasnoće i heterogenost naše klasifikacije potaknuti daljnja istraživanja. "Društveni sastav" autora protuturskih tekstova prikazuje tablica 4. Iz nje je očito da smo najviše autora kvalificirali "humanistima" (17) i "svećenicima" (23, 33 ako se pribroje i svećenici-diplomati); diplomatsku je službu obavljalo 15 autora, od kojih pet laika. U kategoriju "plemića" uglavnom nismo uvrštavali gradsku vlastelu – oni su se, s izuzetkom Miha Bučinjelića, bolje uklapali u "humaniste". S druge strane, neobičnim se činilo uvrštavanje Jurja Husa, Frane Boktulije, Miha Monaldija i Mavra Vetranovića u "humaniste", te smo ih opisali kao "pisca" (Husa) i "pjesnike" (ostale).

Sustavno bilježenje različitih podataka o protuturskim naslovima omogućava nam pregled međuodnosa više "dimenzija" i, preko toga, početni uvid u kontinuitete i diskontinuitete. Ovdje ćemo iznijeti zapažanja o odnosu autora i godina objavljivanja tekstova, o odnosu književnih vrsta i godina, te o odnosu jezika i književne vrste.